Kao razumna bića osjećajni smo što pokazuju i životne uspomene. Jer kad ih se prisjećamo u društvu s drugima potiču nas na smijeh i veselje, ali kad smo sami sa sobom u nama izazivaju duboke osjećaje i suze. (Tomislavgrad, 17. studenoga 2015.)
Neka živi naš narod
Narod,
koji briše sjećanje
i zaboravlja velikane,
gubi ideale,
sigurno,
umire i nestaje! (Tomislavgrad, 17. studenoga 2015.)
Ograničimo li se samo na um, vremenom ćemo poželjeti pobjeći iz zatvora koji nas ograničava. Prijeći u slobodu duha, otvara nam nove obzore i stvara širinu duše. (Tomislavgrad, 18. studenoga 2015.)
Ljudi u sebi imaju dosta toga zagonetnog i tajnovitog?! Predstavljaju se u dobrom svjetlu koje se kasnije pokaže stanjem nutarnjega mraka, zaklinju se u prijateljsku vjernost što uskoro olako zaborave i pogaze. Čovjek je nestalan i prevrtljiv prema potrebi trenutka i danim okolnostima, iako je po svojoj prirodi biće razuma i duha pozvan uzdići se iznad primarnih potreba i pukog preživljavanja. (Tomislavgrad, 19. studenoga 2015.)
Svoje potpuno pouzdanje nikad ne stavljaj u ljude, jer će te kad-tad izigrati i razočarati, pa čak i oni za koje si spreman ruku staviti u vatru. (Tomislavgrad, 19. studenoga 2015.)
Potreba studioznog upoznavanja Biblije
Od vremena do vremena možemo se osvjedočiti neznanju vjernika kršćana u poznavanju Svetoga Pisma. Neki bi pred drugima htjeli pokazati svoje znanje ali dokažu vlastito neznanje izrekama koji u Bibliji ustvari i nisu sadržane. Ljudima je lakše i privlačnije pohađati duhovne susrete karizmatika čudinjatora, koji u prvi plan stavljaju sebe same izazivajući oduševljenje i senzacije u privlačenju masa. Naprotiv, studiozno upoznavanje Božje riječi mnogima je teško i nije privlačno, jer se uz osjećaje treba uključiti i razum a ne tek ushit, padanje i polaganje ruku. (Tomislavgrad, 21. studenoga 2015.)
Gospodine, osjećam i vidim promatrajući prijeđenu životnu stazu da si me uvijek usmjeravao i za ruku vodio, dok sam se pokatkad poput tvrdoglavog djeteta iz nje znao samovoljno otimati. Molim Te i dalje budi sa mnom i uz mene, te mi darivaj potrebnu snagu pa traži od mene što hoćeš! (Tomislavgrad, 22. studenoga 2015.)
Kao ljudi iz zemlje smo uzeti i satkani, te ćemo se u zemlju na kraju i vratiti. Ne smijemo ništa činiti protiv zemlje i ona će nam se za to odužiti. Onoliko koliko dajemo zemlji, toliko će nam zemlja kao Majka i vraćati. (Tomislavgrad, 22. studenoga 2015.)
Hvaljen budi Gospodine moj po stvorenoj zimi, snijegu i mrazu! Oni su lijepi, čisti i bijeli: okite prirodu, zabjele krovove, uljepšaju život i mame smijeh. Tjeraju nas k ognju da se ogrijemo i podsjećaju da od njih hladnije može biti kameno ljudsko srce, koje samo odleđuješ Ti. (Tomislavgrad, 23. studenoga 2015.)
Izopćenje
Od davnih vremena za mnoge su granice kako bi se prešle, a zakon kako bi ga kršili u traženju slobode i prostora za životno djelovanje. Institucije vlasti i moći ljude slobodnog uma i pogleda koji su odskakali od prosječnog i dopuštenoga, nerijetko su izopćavali pa i protjerivali. Spominjemo se pisca Tolstoja, filozofa Spinoze i mnoštva drugih od kojih i danas svi mi baštinimo, njihove ih vjerske zajednice izopćile, ograničavale u misli i djelovanju, a okolina prezrela, etiketirala i odbacivala.
Kad takvo što sami doživimo i od svojih najbližih ne trebamo se čuditi, čega ni sam Krist nije bio pošteđen u svom narodu te je i glavom platio. Radije zadržimo nutarnji mir, moleći riječima duhovne popijevke: „Ako dođu kušnje teške pa te boli duša stog, ti ne gubi nikad nade jer nam mir svoj nosi Bog!… Zašto brige ne bi svoje, mi svom Bogu rekli sve?… Prijatelji kad te prezru to za žrtvu Bogu daj, On će uzet te za ruku utjeha će biti znaj!“ (Tomislavgrad, 23. studenoga 2015.)
Dobronamjerni ljudi i dobri prijatelji potiču nas i motiviraju da nadiđemo sami sebe i kad je nemoguće za ostvariti, a ne da se uspoređujemo s njima samima. (Tomislavgrad, 25. studenoga 2015.)
S pravom se kaže u što se kroz život vremenom i sami osvjedočimo, kako će nam ljudi napose ljubomorni teško oprostiti uspjeh. Stoga, ako im se ukaže prilika radi toga će nam se osvetiti i raspeti nas na križ, jer kad već ne nalaze mogućnosti vlastitoga uspjeha u tome vide priliku popeti se na tron tako što će druge s njega skinuti. (Tomislavgrad, 26. studenoga 2015.)
Svako vrijeme ima svoje fenomene za kojima se mase povode i luduju, pa nerijetko i glavu izgube. (Tomislavgrad, 26. studenoga 2015.)
Počesto možemo čuti izreku: „Daleko od očiju, daleko i od srca“, ali imamo različitih vrsta susreta s drugima. Kad se kod susreta rastanemo od nekih ljudi poželimo nikad ih više i ne susresti, dok se s drugima želimo ponovno što prije susresti i prijateljevati. Ima i takvih ljudi s kojima se duže vrijeme ne čujemo niti vidimo, ali kad do toga dođe nastavljamo tamo gdje smo prije stali, osjećajući kao da i nismo bili rastavljeni. Naprotiv, vrijeme u kojem se nismo vidjeli još nas više zbližava i povezuje! (Tomislavgrad, 28. studenoga 2015.)
fra Mate Tadić, OFM
