Pošto se Isus krstio, dok se molio, rastvori se nebo.

217
FOTO:J.Jurčević/www.put-istina-zivot.com/

MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Nedjelja, 13. 1. 2019.

KRŠTENJE GOSPODINOVO

Blagdan

 

ČITANJA:
Iz 40,1-5.9-11; Ps 104,1b-4.24-25.27-30; Tit 2,11-14; 3,4-7 (ili: Iz 42,1-4.6-7; Ps 29,1a.2.3ac-4.3b.9b-10; Dj 10,34-38); Lk 3,15-16.21-22

NAPOMENA:
▪ Izostavlja se spomendan sv. Hilarija, biskupa i crkvenog naučitelja.

 

Prvo čitanje:Iz 40, 1-5.9-11

Objavit će se slava Gospodnja i svako će je tijelo vidjeti.

Čitanje knjige proroka Izaije

 

Tješite, tješite moj narod,

govori Bog vaš.

Govorite srcu Jeruzalema,

podvikujte mu

da mu se ropstvo dokonča,

da mu je krivnja okajana,

jer iz Gospodnje ruke primi

dvostruko za sve grijehe svoje.

Glas viče:

»Pripravite put Gospodnji u pustinji,

poravnite u stepi

stazu Bogu našemu.

Svaka dolina nek se povisi,

svaka gora i brežuljak neka se spusti;

što je krivudavo, neka se izravna,

što je hrapavo, neka se izgladi!

Objavit će se tada slava Gospodnja

i svako će je tijelo vidjeti,

jer Gospodnja su usta govorila.«

Na visoku se uspni goru,

blagovjesnice sionska!

Podigni snažno svoj glas,

blagovjesnice jeruzalemska!

Podigni ga, ne boj se,

reci judejskim gradovima:

»Evo Boga vašega!«

Gle, Gospodin Bog dolazi u moći,

mišicom svojom vlada!

Gle naplata njegova s njime

i nagrada njegova pred njim!

Kao pastir pase stado svoje,

rukama ga svojim sakuplja,

jaganjce nosi u naručju,

a dojilicama otpočinut daje.

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 104, 1b-4.24-25.27-30

Pripjev:

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina; on je silno velik!

 

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina!
Gospodine, Bože moj, silno si velik!
Odjeven veličanstvom i ljepotom,
svjetlošću ogrnut kao plaštem!
Nebo si razapeo kao šator,
na vodama sagradio dvorove svoje.

Od oblaka praviš kola svoja,
na krilima vjetrova putuješ.
Vjetrove uzimaš za glasnike,
a žarki oganj za slugu svojega.

Kako su brojna tvoja djela, Gospodine!
Sve si to mudro učinio:
puna je zemlja stvorenja tvojih.
Eno mora, velika i široka,
u njemu vrve gmazovi bez broja,
životinje male i velike.

I sva ova bića željno čekaju
da ih nahraniš na vrijeme.
Daješ li im, tada sabiru:
otvaraš li ruku, nasite se dobrima.

Sakriješ li lice svoje, od straha umiru;
ako dah im oduzmeš, ugibaju
i opet se u prah vraćaju.
Pošalješ li dah svoj, opet nastaju
i tako obnavljaš lice zemlje.

 

Drugo čitanje: Tit 2, 11-14; 3,4-7

On nas spasi kupelju novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Titu

 

Ljubljeni: Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. On sebe dade za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela.

Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Lk 3,15-16.21-22

Pošto se Isus krstio, dok se molio, rastvori se nebo.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

 

Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.«

Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!

Riječ Gospodnja.

 

Uvod

 

Za vrijeme svog djetinjstva i mladosti Isus je bio vrijedan i poslušan sin svojoj majci i skrbniku Josipu. Zamišljam Ga kako rano ujutro odlazi u prirodu na neko brdo blizu Nazareta i sjeda na mjesto gdje može gledati izlazak sunca, i tu, duboko u mislima, razgovara u molitvi sa svojim nebeskim Ocem. Kad bi sunce izašlo, vraćao se kući osnažen Božjom prisutnošću i mudrošću te započinjao svoj posao u Josipovoj stolarskoj radionici.

Josip je, očito, već bio umro kad je Marija postala ovisna o Isusovoj skrbi. Kao radnik Isus je zasigurno bio uredan i temeljit. Njegova radionica zračila je posebnim ugođajem Božje prisutnosti; On se nije žalio na nepravde onih s kojima radi. Njegove vješte ruke pomagale su potrebitima bez obzira na njihovu nemogućnost plaćanja. Rješavanje realnih potreba ljudi za Njega je bila glavna preokupacija. Jednoga dana Isus je došao svojoj majci i rekao kako je došlo vrijeme da započne svoju javnu službu. Njegov odlazak iz kuće za Mariju nije bio ugodan. Kao žena bez muškarca u kući, ostala je nezaštićena. Ipak, Isusova misija za nju je bila važnija od vlastite sigurnosti. Njezino iskustvo s Bogom koje je do tada stekla, bilo je dovoljno snažno da hrabro prihvati taj izazov. Na koncu, Isus će povremeno doći u Nazaret gdje će posjetiti svoju majku.

Taj primjer Marijine nesebičnosti podsjeća me na odnose s našom djecom. Koliko li je roditelja koji zbog svoje sigurnosti ne dopuštaju djeci odlazak iz kuće radi školovanja ili kakvog posla! Kada ih upitate zašto to rade, odgovor će uvijek biti kako pokazuju brigu za svoju djecu; ali, u pozadini je sebična briga za sebe, a na taj način svojoj djeci prave veliku štetu zbog ograničenja koje im nameću. Moj jedan prijatelj mi je pričao kako je nedavno vozio svoga sina na aerodrom u Beč. Putovao je u Kazahstan gdje je trebao raditi kao direktor neke humanitarne agencije. To mu je bio prvi ozbiljan posao koji je trebao raditi nakon magisterija. Na odlasku, sin ga je pitao li mi žao što odlazi.

– Da – odgovorio je – meni bi bilo ljepše da si kod kuće. Bio bih sigurniji uz svoju djecu, ali to za tebe sigurno ne bi bilo najbolje. Stoga tvoj odlazak, koliko god mi stvara tugu i bol, na neki način me raduje jer ćeš negdje u svijetu učiniti nešto plemenito i dobro. Ipak, to je tvoj život, a moja je dužnost da te u tome poduprem.

Zamišljam Isusa kako je, tog zadnjeg dana svog rada kod kuće, radionicu temeljito počistio. Alat je uredno obrisao i spremio na predviđeno mjesto, izašao iz radionice i zaključao ju. Drugo jutro, još prije zore ustao je i krenuo na put. Marija Ga je poljubila i u molitvi blagoslova predala Bogu u ruke i Njemu u zaštitu. Isus je krenuo prema Jordanu gdje je djelovao Ivan Krstitelj.

 

Homilija

 

O Ivanovom radu čulo se i u Nazaretu. Ivan je bio silan u riječi, tako da su mnogi  ljudi osjetili potrebu za promjenom, te se krštavali u znak oproštenja grijeha. Mnogi su vjerovali da je Ivan Krstitelj Božji prorok, što je on zapravo i bio. Bila je to neka vrst osvježenja jer je već prošlo više od četiristo godina, a da Bog nije nikog pozvao za proroka. Zadnji prorok bio je prorok Malahija koji je iza sebe ostavio pisani trag, knjigu koja je opisivala jadno stanje Izraela, a istovremeno i obećanja koja Bog daje onima koji Ga ljube i prihvate  kao svoga Boga.

Mnogi ljudi su čak vjerovali da je Ivan obećani Mesija, no on je to odlučno demantirao i rekao kako će uskoro doći taj obećani Mesija, ali Mu on nije dostojan remena na sandalama vezati. Ivanova služba zapravo je bila služba priprave za dolazak Mesije-Pomazanika, dok je za sebe govorio: “Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji! – kako reče prorok Izaija.”  (Ivan 1,23)

Gotovo svi proroci najavljivali su dolazak Mesije, i svi do jednog hrabrili su vjerni Božji narod da će prispjeti vrijeme kada će doći „onaj koji treba doći”. Tada će život krenuti nekim drugim, boljim smjerom. Svaki od proroka pretkazivao je neki detalj iz Kristova života i službe. Ivan je svoj poziv doživio kao posebnu milost. On je bio taj o kome su proroci pisali i nekoliko stoljeća ranije. Trebao je biti onaj koji će navijestiti neposredni dolazak Spasitelja svijeta. Bez obzira na čast koju je kao čovjek imao, poniznost je krasila njegov karakter. Smatrao se nedostojnim te ogromne časti. I baš njemu dolazi Isus da Ga krsti. Razmišljam o njemu i njegovoj zbunjenosti prilikom tog susreta s Isusom.

Svoju poniznost Ivan Krstitelj najbolje pokazuje u izjavi o Isusu nakon krštenja i nakon porasta Isusove popularnosti u narodu. Bilo je to snažno svjedočanstvo o naravi kraljevstva nebeskog i Isusu kao Kralju tog kraljevstva:

“Dođoše Ivanu i rekoše mu: ´Učitelju, onaj koji s tobom bijaše s onu stranu Jordana i za kojega  si  ti svjedočio – on eno krsti i svi hrle k njemu.´

Ivan odgovori: ´Nitko ne može sebi uzeti ništa ako mu nije dano s neba. Tko ima zaručnicu, zaručnik je. A prijatelj zaručnikov, koji stoji uza nj i sluša ga, klikće od radosti na glas zaručnikov. Ta  se  moja  radost upravo ispunila. On treba da raste, a ja da se umanjujem.  (Ivan 3,34-36)  

Kada razmišljam o ovom gledištu koji je imao Ivan Krstitelj, obuzima me osjećaj divljenja prema njemu jer pokazuje ogromnu duhovnu veličinu iskrenom poniznošću koja je itekako vidljiva u njegovom životu. Napredak Isusa Krista njegova je prava radost.

Nebrojeno puta razmišljam o tome koliko bi svijet bio ljepši kada bismo se radovali tuđem uspjehu. Umjesto toga u nama se često stvara zavist koja razara iskrenost i srdačnost u odnosima.

Kada zrelije promislimo, ima li zavist uopće smisla?

Moj mi je prijatelj pričao svoje svjedočanstvo iz Domovinskog rata. U veljači 1992.g. vodio je jedan humanitarni konvoj iz Češke koji je vozio pomoć na teritorij UMPA zone zapadne Slavonije. Sa njim je bilo nekoliko novinara nekih čeških listova koji su željeli vidjeti što se to dogodilo s bivšom Jugoslavijom. Kada je prolazio kroz Lipik, odveo ih je na zgarište svoje kuće koja je bila spaljena i sve što je tada moglo gorjeti, izgorjelo je. Budući da je već bio vidio takvo stanje svoje kuće, nije više pokazivao nekakve posebne emocije. Tada, hodajući po dvorištu svoje bivše kuće, pronašao je oveću čahuru  protuavionskog mitraljeza i ponudio jednom novinaru da ju uzme kao suvenir.

– Za što mi ta čahura može služiti? –  pitao je novinar.

– Pa ona ti može služiti kao vaza za neki suhi cvijet ukoliko ju postaviš da stoji, a također od nje može nastati i malo zvono ako nekako napraviš od većeg čavla batić i montiraš ga – odgovorio je.

– Ne mogu vjerovati da se ti možeš šaliti, a kuća ti je doslovno u pepelu! Da je meni samo jedna soba izgorjela, ne znam kako bih se osjećao…

– A što bih trebao raditi? – upitao je.

– Kažem da ne znam – odgovori novinar. – Očito ti je lakše zato što su i druge kuće slične tvojoj…

– O, ne, nikako! Kako bi samo volio da je moja kuća jedina u ovakvom stanju! Tada bi mi svi ovi sjedi došli i pomogli da obnovim svoju kuću. Ovako, o obnovi ću morati brinuti sam.

– Baš zanimljivo razmišljanje! – dometnuo je novinar. – Sad tek shvaćam da je zavist potpuno besmislena.

No, vratimo se sada događaju na rijeci Jordanu. Iako se Ivan s Isusom nikada ranije nije sreo (barem o tome nemamo nikakvo biblijsko izvješće), očigledno je Duh Sveti bio taj koji mu je otkrio da je Isus obećani Mesija. Isusov zahtjev za krštenjem iznenadio ga je. Krštenje koje je Ivan obavljao, simboliziralo je umiranje starog i uskrsnuće novog čovjeka. Zapravo, krštenje doslovno znači uronjavanje. Zbog toga je Ivan i krštavao u Jordanu gdje je bilo dosta vode. Uronjavanje čovjeka u vodu simboliziralo je duhovni ukop starog čovjeka opterećenog grijehom, a njegovo izronjavanje uskrsnuće novog čovjeka, za novi život s Bogom. Upravo zbog toga Sveto pismo obraćenje naziva i novorođenjem.

Drugi simbol krštenja također je bitan. To je obred koji pokazuje jedan vanjski znak naše opredijeljenosti za Krista. Kod krštenja, mi pred ovozemaljskim svjedocima i pred cijelim svemirom, javno iskazujemo da smo se dragovoljno opredijelili za kraljevstvo nebesko i Isusa Krista kao Kralja. Isus je kasnije, za vrijeme svoje službe,  rekao: Jer što koristi čovjeku  ako dobije  sav  svijet, a  izgubi  samoga  sebe  i  propadne? Jer tko se stidi mene i mojih riječi, toga će se stidjeti i  Sin čovječji, kad dođe u  slavi  svojoj, Očevoj  i svetih anđela.” (Luka 9,25.26) Upravo je krštenje znak da se nismo postidjeli Isusa Krista.

Zbog sebe Isus se nije trebao krstiti, ali On to čini da bi ispunio svaku pravdu. Ipak, zbog čega Mu je to trebalo? Krštenje je bilo simbol očišćenja od grijeha. Isus je bio bezgrešni Božji Sin. Razmišljajući o tome, na um mi dolaze dvije ideje; Prva – Isus je pokazao primjerom što i mi trebamo činiti. Krštenje je važan trenutak u našem životu. Tim činom čovjek pred cijelim svemirom i pred svjedocima izjavljuje da pripada Kristu i da je On njegov Gospodin ili gospodar njegova života. Druga – Isus je krštenje naglasio kao veoma važan element u čovjekovom duhovnom životu. Jednom prilikom izjavio je:”Tko uzvjeruje  i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.” (Marko 16,16) Iz ove Isusove izjave  mogli bismo zaključiti da onaj koji se ne krsti ne može biti spašen. Ipak, i tu ima iznimke. Razbojnik na križu sigurno nije bio kršten, ali svojim krštenjem Isus kao da poručuje: Ja želim biti zamjena za sve one koji se zbog različitih okolnosti, iz objektivnih razloga nisu mogli krstiti. Ja sam se krstio umjesto njih. Na samom početku svoje službe, Isus se nudi kao zamjena.

Ivan Krstitelj doživio je izuzetnu čast, i to svemirskih razmjera. Na Jordan mu je došao Isus, sam Kralj kraljevstva nebeskog da Ga krsti. Ivan je bio ponizan i smatrao se nedostojnim te časti. Biblijsko izvješće o tome govori: Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: ´Ti  mene  treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?´ Ali mu Isus odgovori: ´Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako  ispunimo svu pravednost!´ Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše  se  nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: ´Ovo  je  Sin  moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!´” (Matej 3,13-17) Nakon Isusovog krštenja Ivan Krstitelj dobio je i vidljivo osvjedočenje Isusovog mesijanstva. Evanđelja o tome pišu, a Evanđelje po Luki (3,21.22) kaže: Kad se krstio sav  narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh  Sveti u  tjelesnom  obličju, poput goluba, a glas  se s neba zaori: ´Ti  si Sin moj, Ljubljeni! U  tebi  mi  sva milina!´” Ivan je ovog trenutka znao da je Isus uistinu obećani Spasitelj svijeta.

Isus je zatim otišao, a Duh Sveti odveo Ga je u pustinju. Tu je Isus u molitvi, postu i osobnim razgovorima sa svojim nebeskim Ocem proveo četrdeset dana. Ta zajednica s Ocem kroz molitvu pomogla mu je da s lakoćom pobijedi iskušenje kojim ga je đavo kušao. Jedino na što se oslanjao bila je Božja riječ, i jedino oružje koje je upotrijebio bilo je „Pisano je!” I nakon pustinje đavao je kušao Isusa, a isti princip koji je upotrijebio za Evu i prve ljude, upotrijebio je i za Isusa. Međutim, tamo gdje su Eva i Adam pali, Isus je pobijedio, a pobijedio je zahvaljujući tome što je vjerovao „svakoj riječi koja izlazi iz usta Gospodnjih”.

Htio bih sada malo pogledati nas i naše prilike; pitam se nekada koliko smo mi osvjedočeni da je Isus Krist Sin Božji. Mi nemamo tako dramatično osvjedočenje kao što je imao Ivan Krstitelj, ali taj isti Duh koji je počivao na Isusu nakon krštenja i nama je na raspolaganju. On i nas može osvjedočiti o Kristovo božanstvo, samo ako to želimo.

Istina, mi kao kršćani vjerujemo da je Isus Krist Sin Božji, barem deklarativno, ali mnogo puta svojim životom to demantiramo. Umjesto da se pouzdamo u Krista, nebrojeno puta svoj život uzimamo u svoje ruke i pokušavamo sami riješiti svoje probleme; a sve to nije nam potrebno. Sveti Petar, apostol, pisao je: “I svu svoju brigu bacite na njega, jer se on brine za vas! (1.Petrova 5,7)

Možemo li baš toliko biti sigurni u Isusa? Isus se krstio da bi ispunio svaku pravednost. Kao bezgrešni Božji sin prošao je kroz sva iskustva kroz koja i mi prolazimo, osim grijeha. Pokazao nam je da u uvjetima u kojima živimo ipak možemo živjeti svetim, istinskim i časnim životom. Uvjet je samo jedan, osloniti se na Njega.

Neka vas dobri Bog blagoslovi

 

Zvonko Presečan

Bruno Petrušić Lic. Theo.

 

 

PODIJELI