Ako me ikada poljubiš, tada me ljubi vječno, ljubi vjernom ljubavlju usana srca i duše. Sljubi se sa mojom nutrinom, sa otkucajima molitvenim. Samo takva ljubav, koja grli duševno prolazi sve zemaljske boli i kušnje. Vjernost, brižnost i plemenitost ukras su Božjih ljudi. Slavimo ljubav, drugog nam slavlja ne treba anđele Božji, nježnosti pripipitomljena mojim razdraganim grudima. Ljubav kada je prava oslobađa zemnosti. Oslobađa jadikovanja, jer miomirise utjehe daruje samom postojanošću. Ako me ikada zavoliš kao što ja zavoljeh vjeru u tebe, ako me ikada nađeš skrivenu u zemaljskom bolu, prepoznati ćeš me po osmijehu, po trpljenju… po molitvi… Bilo bi šteta da se ne nađu autentični otkucaji, zato nam olakšavam ovu tužnu bol, skrivajući našu ljubav u pjesme, oživljavam nas, mi bivamo nađeni, kao što se anđeli nađu, u srcima mnogih. Postali smo novela o ljubavi nad ljubavima… ušli smo u stihove, postali poezija života. Nekom smo melem voljeno, vidiš li nismo samo patnja, samo bol, nevidljivi smo očima tijelesnim, ali duhovne očima mi smo vidljivi. Znam da su ti oči anđeoske, znam da su Raj u sebi sačuvale, znam jer dugo te slutim, neprestalno te u grudima osjećam, kao let krila anđela. 
Ana Emanuela Šimunić, 1.04.2017.
