Potaknuta nedavnim nemilim događajem gdje sam branila svoje riječi na jednom portalu, a bila napadana od osoba sa pseudonimima, dala sam se u pretraživanje komentara i profila komentatora…
Ostala sam zatečena mržnjom, riječnikom, ophođenjem.
Poput popločanog puta za Pakao!!!
Postajemo drušvo anonimusa skrivenih iza pseudonima, ljudi koji svoje probleme i frustracije rješavaju takvim riječnikom mržnje, takvim niskim udarcima!
Količina negativnosti iskače iz svake objavljene riječi, ponavljaju se kao tablica množenja!!
Zabrinjava tolika zasjeda – ako se mogu izraziti na taj način, hejtera.
Ljudi koji kao da čekaju da se objavi bilo koje slovo pa da iskoče iz anonimnosti i sigurnosti tipkovnice i da udaraju do besvijesti šireći negativno, mržnju… koristeći riječi koje ostavljaju doslovno bez teksta.
U svom malom privatnom istraživanju, nisam se zadržavala samo na dnevnim informativnim stranicama, gledala sam i neke stranice, portale koji stavljaju lijepe životne stvari… da bi uočila da nakon četvrtog komentara koji je pozitivan odmah stiže otrov! Ako je žena na slici lijepa i sretna, komentar da je ružna i prostituka, da je debela, da je blesača, ako je dijete ili životinja, o tim komentarima i asocijacama je možda i bolje ne pisati…. Ako su slike plaže onda je komentar da samo bogati i uhljebi tamo mogu ići… o slikama svetaca i crkve ne bi ni pričala… vrijeđa me kao vjernika!
Što je to ušlo u ljude???
Da li anonimnost toliko dozvoljava, bez ikakvih posljedica pisanje kao da su pola mozga ostavili? Imaju li ti … hmm nazvati ih kako …. pitala sam se kojim imenom ih okarakterizirati, a da ne budu žigom obilježeni? Zovem ih anonimusi! Imaju li dušu? Savjest??
Osjećaju li nekakvo perverzno zadovoljstvo kada su ispucali svu municiju kroz tastaturu??
Mržnja, ona zabrinjava, ona je zarazna i slatka u isto vrijeme!!
Postoji lijek, naravno. Univerzalno sredstvo kada ne znaš više što bi – ljubav, vjera i nada !! Uvijek
Najteži lijek, poput ricinusa ili penicilina, upornost i molitva
BVB
Nedica Janković
