Iv 3,14-21
Odlomak o Isusovom poslanju u svijetu nastavak je poznate priče o susretu Isusa i Nikodema. Ugledan vrhovni farizej došao je Isusu noću. Nije želio da ga itko vidi. Da ga je netko od farizeje prepoznao da dolazi učitelju iz Nazareta označavalo bi to njegov neizbježni kraj karijere u židovskoj sinagogi. Nikodem ipak traži istinu i svjetlo. Sam prepoznaje da živi u mraku nevjere. Njegov je život postao sve kompliciraniji. Pun je nepouzdanja i neznanja. Ali osjeća potrebu za promjenom. Traži pomoć kod Isusa. Sigurno je čuo za Isusova čudesa i novi nauk u sili Duha Svetoga. Najvjerojatnije mu je to bio poticaj za dolazak Kristu. Isus ga poučio o potrebi novoga rođenja u sili Duha Svetoga. To ponovno rođenje odozgor uvjet je ulaska u Božje kraljevstvo. Ponovno rođenje je dokaz Božje ljubavi prema čovjeku. Zato su nam Isusove riječi vrlo potresne i dojmljive: „Bog je tako ljubio svijet da je Sina svoga dao!“ Bog je dozvolio da njegov Sin prolije krv za čovjeka, a time otvori izljev Duha Svetoga na dar preporođenja. Božja je ljubav neshvatljiva.
Svaki je čovjek, poput Nikodema, ranjen zbog manjka ljubavi. Ljudi si je uzajamno uskraćuju. Toliko očekivanja nisu ispunjena. Zato nam je teško shvatiti dubinu Božje ljubavi? Kako je moguće da netko nekoga voli pa čak i tada kada nije dobar? Zar smo i mi toliko vrijedni Božje ljubavi? Izgleda da jesmo. Bog nikada neće čovjeku uskratiti svoju ljubav.
Zanimljivo je da o toj ljubavi Isus govori čovjeku koji više cijeni zakon nego ljubav. Govori mu sve to u povjerenju i time pali svjetlo u zamračenoj Nikodemovoj duši. Nikodem simbolizira noć i neznanje. Isus je Istina i Svjetlost. Svjetlost raspršuje mrak farizejeve nevjere.
Na tom putu svatko bi se mogao prepoznati u liku Nikodema. I u nama postoji čežnja za ljubavlju i svjetlom. Osjećamo manjak ljubavi i svjetla. Više naginjemo tami nego svjetlu. Često se odlučujemo za Krista ali nismo ustrajni. Želimo mu doći ali tako da nas drugi ne vide. Čega se bojimo izgubiti? Po sakramnetu krštenja rodili smo se odozgor. Po njemu Bog je u nas utisnuo pečat Duha Svetoga, a to je pečat ljubavi. Mi pripadamo Bogu. Unatoč tome ne želimo živjeti milost preporođenja. Lakše izabiremo utrobu grijeha i ovisnosti nego novi život. Na život gledamo puni pesimizma. Nema u nama oduševljenja za Crkvu. Tako se povjeravaju Isusove riječi: „Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu, nego svjetlost“. Nije čudo da smo često smušeni. Tražimo i ne nalazimo mir. To je činjenica naših odsutnosti i nedolazaka Isusu.
Međutim, Bog nas i dalje ljubi. On nas ljubi sada i u ovo vrijeme. Neprestano daje svoga Sina. To vrijedi osobito za trenutak svete mise kad se okupljamo oko oltara. Bog nas tako ljubi Isusovom prisutnošću. To je ljubav koja izvire iz Isusova križa na kojem je pobijeđena mržnja i nepraštanje. Ta Božja ljubav ne ovisi o ljudskim zaslugama ili vjernosti. Ona po sili Duha Svetoga nije prošlost nego se uprisutnjuje sada. Zato je tako čvrsta i nepromjenjiva. Prepustimo se Božjoj ljubavi. Osobito u najtežim trenucima, kušnjama koje možemo usporediti s Nikodemovom noći. Bog ostaje vjeran iako mi nismo vjerni. I nikada nam neće uskratiti svoju ljubav.
Priđimo Isusu bliže i, ako treba, ostanimo duboku u noć osluškujući njegov glas. Čovjek koji živi Božju ljubav gleda na svijet drugim očima. Božji mu zakon postaje bliži, a srce otvorenije. To su plodovi njegova preporođenja. Tada mrak prestaje. Počinje novi život po Duhu. Tada nije ništa više upitno i nerazumljivo jer se prepušta vjeri u povjerenju u Boga. Čovjek, koji dolazi Isusu razlikuje tamu i svjetlo jer hoda u Istini.
Pater Arek Krasicki
{fshare}
Nedavno objavljeno:
Uspori, izađi u pustinju!
