Prošlo je mnogo vremena i riječ Jahvina bi upravljena treće godine Iliji: “Idi, pokaži se Ahabu, jer želim pustiti kišu na lice zemlje. 1. Kraljevima 18,1. Na drugom mjestu u Bibliji piše da je suša trajala tri i pol godine. (Jakov 5,17.) Bilo je to teško razdoblje za Izraelce. Tri i pol godine nisu imali ni sjetvu ni žetvu. Konačno Bog je odlučio da ih suoči sa njihovom odlukom. Odlučio je da ih pozove da se opredijele kome će služiti, ili bolje rečeno tko će biti njihov Bog, kome će biti lojalni, Baalu ili Jahvi.
U ovom kratkom izvješću pokušavam vidjeti Božje djelovanje. Tri i pol godine su prošle i Bog želi učiniti kraj toj nevolji. Ono što je odmah primjetljivo je da nije zapisana nikakva molitva naroda. Nema izvješća kao što je bilo ranije: Tada zavapiše Izraelci Jahvi govoreći: “Griješili smo prema tebi jer smo ostavili Jahvu, svoga Boga, da bismo služili baalima. Suci 10,10. Izraelci bez obzira na teškoće, nisu tražili Jahvu svog Boga. Unatoč takvom stanju Bog je opet aktivan. Pokušava učiniti dodatni napor da spasi svoj narod.
Ipak, nisu svi odbacili Jahvu. Kasnije će se vidjeti da Bog ima svoje u toj pokvarenoj idolopokloničkoj zemlji. Božja milost izlit će se i na bezbožnike, samo zato što su među njima djeca Božja. Ponekad kada prolazimo kroz nevolju, možda trebamo biti svjesni da zahvaljujući tome što služimo Bogu, što smo djeca Božja, naša društvena zajednica je pod Božjom milošću, jer Bog zbog nas svoje blagoslove daje i onima koji ga ne slijede.
Ilija je odmah pošao na put. Imao je viziju kako da narod pozove na reformu i pokajanje. Nakon teških nevolja, smatrao je da će narodu biti lakše dokazati da je Jahve jedini i živi Bog. Nakon gladi koja ih je dobrano izmučila i osiromašila, mislio je da to neće više biti problem. Vjerovao je kako će štovanje Baala u Izraelu biti izuzetak, a ne pravilo.
Došavši blizu Samarije, vidio je teško stanje u kojem se narod nalazio. Obadija, kraljev dvoranin dobio je zadatak od kralja da obiđu zemlju i potraže imali gdje vode i trave da prehrane stoku, jer je stoka počela ugibati od gladi. Minimalne zalihe hrane koje bi ljudi i imali čuvane su za osobnu ishranu. Obadija je bio čovjek koji je štovao Jahvu izraelskog Boga. Čak se usudio napraviti i nešto nelegalno i staviti svoj život na kocku kako bi sačuvao mladiće iz proročkih škola. Naime, Izabela da bi učvrstila kult Baalu bila je spremna na sve. Otvoreno se suprotstavila onima koji su štovali Jahvu. Naredila je da se pobiju svi mladići iz proročkih škola.
Zanimljiv mi je taj mehanizam vjere i reakcije na nju. Jahve je bio izraelski Bog. Bio je nevidljivi Bog i Izraelci nisu imali nikakav kip za kojeg bi mogli reći, „ovo je Jahve.“ Jednostavno, njihov je Bog bio Bog u koga su vjerovali, i koji je cijelo vrijeme poručivao da je On milostivi Bog. Međutim, prihvaćanje milosti kod nas ljudi izaziva uvijek suprotnu reakciju. Mi to ne želimo. Mi bi bolje voljeli nekakvu religiju pravila i da nam Bog da to što smo zaslužili. Biblijska istina o opravdanju vjerom, nas strašno ponižava. Mi ne želimo nikakav dar. Sve što želimo, želimo zaraditi pa ako treba i spasenje.
Zašto je to tako? Mislim da je razlog tome što je iskazivanje vjere pravilima nešto što možemo izmjeriti. To je mjerljivo. Ukoliko vidimo čovjeka koji redovito ide u crkvu, smatramo ga velikim vjernikom. A jeli to baš uvijek tako. Imam susjeda koji svakog dana ustaje vrlo rano da bi stigao na prvu jutarnju misu u pet sati. Mogli bi reći da se stvarno žrtvuje za Boga. Međutim, u običnom životu posvađan je sa gotovo svim susjedima i polovinom svoje rodbine i s njima ne priča. Znače li mu onda nešto te jutarnje mise?
Služba Baalu je upravo bila služba pravila. Baalovi svećenici su uspostavili pravila, i svatko tko je ta pravila poštovao, smatrao se ispravnim vjernikom. Tu se je vidjela ogromna razlika od pravovjernih i krivovjernih. Stoga se smatralo da onaj koji je bogat, kojemu sve dobro ide, njemu su bogovi naklonjeni, jer je on to zaslužio. Osnovno pitanje je; „koja je pobožna forma ispravna?“
Ono što sada nailazi je nešto potpuno destruktivno. Ako ja živim religiju pravila, tada smatram da moram učiniti sve da i drugi to žive. Ukoliko treba, i sila će se upotrijebiti samo da se i drugi natjeraju na takav red. Izabela je to obilato koristila. Upravo zbog toga je počela progoniti sve Jahvine štovatelje.
Na žalost gotovo isto načelo preneseno je i na služenje živom Bogu. Na isti način želimo zaraditi spasenje, a Bog cijelo vrijeme pokazuje nam da je on milostivi Bog, da mi ništa ne možemo zaraditi, i da sve što nam je dao nije zbog naše zasluge, već zbog Njegove velike milosti. S druge strane oni koji prakticiraju „religiju pravila“ gotovo su neprijateljski nastrojeni spram onih koji žive religiju milosti. Oni ih progone svim sredstvima. U povijesti su najveći zločini učinjeni u Božje ime. A jeli stvarno Bog s time imao nešto zajedničko?
Ovaj slučaj u Izraelskoj povijesti pokazao je svu opasnost idolopoklonstva. Međutim, ono što je žalosno u njihovoj povijesti se dogodilo da na isti način štuju Jahvu. Bog je preko proroka objavio kako gleda na tu službu. “Što će mi mnoštvo žrtava vaših?”, tako govori Gospod. “Sit sam žrtava od ovnova i pretiline od teladi i ne marim više za krv bikova, janjaca i jaraca. Kad dolazite da se pokažete preda mnom -: tko traži od vas, da gazite trijemove moje? Ne prinosite više žrtava nevrijednih, jer mi se gadi. Mjesec mlađak, subotu, poziv na blagdan svečan – ne podnosim: zlodjela i blagdan. Duša moja mrzi na vaše mlađake i blagdane, jer su mi na teret i dodija mi podnositi ih. I kad širite ruke svoje zatvaram ipak oči svoje od vas, i kad molite još toliko, ne slušam vas: Izaija 1,11-15. Šarić
Ovo je vrlo zanimljivo. Izraelci u svojoj duhovnosti provode formu striktno onako kako je Bog rekao. Taj oblik forme je Bog izrekao još Mojsiju u pustinji nakon izlaska iz Egipta. Izraelci to upravo tako rade, a Bog se gnuša na to. Zašto? Zar mi mislimo da Bogu stvarno odajemo čast kada ga slavimo na Bogoštovljima? Da, dajemo mu čast, ali to slavljenje više vrijedi za nas nego za Boga. Prorok je odmah naveo razloge zbog čega Bog tako reagira i dao savjet što je ispravna duhovnost. „…ruke su vaše pune krvi. Operite se! Očistite se! Uklonite zla djela svoja ispred očiju mojih, prestanite zlo činiti! Učite se dobro činiti: težite za pravdom, pomažite potlačenomu, pribavite pravicu siroti, branite udovicu!” Izaija 1,15-17.
Pobožna forma koju često ističemo ima svoje mjesto u našem duhovnom životu, ali je ona trećerazredna. Na prvom mjestu je naš osobni odnos s Bogom. Ako je on ispravan, to će se na drugom mjestu odmah očitovati u ispravnom odnosu prema bližnjima, jer ćemo mi koji smo doživjeli tu Božju milost, tu istu milost dijeliti ljudima oko sebe. Jednostavno na taj način postajemo slični našem Bogu. Tek tada će pobožna forma imati svoj pravi smisao. Ukoliko pobožnu formu stavimo na prvo mjesto, mi bez obzira što mislimo da služimo živome i pravome Bogu, mi smo idolopoklonici. Ne može se služiti Bogu a da ne služimo ljudima.
Taj sustav idolopoklonstva je u Izraelu donio strašne posljedice. Svi štovatelji Jahve, živog i pravog Boga su bili progonjeni i ubijani jer idolopoklonički sustav bogoštovlja, uništavanje neistomišljenika smatra svojom najvećom vrijednošću. Ne uvažavaju se tu nikakve slobode savjesti, već je jedini argument sila. Progon neistomišljenika se smatra najvećom žrtvom s kojom se zaslužuje naklonost božanstava. U zemlji koja je tvrdila da je Jahve njen Bog, svi koji su ga štovali mogli su to činiti ilegalno. Bio je to najniži duhovni pad Izraelaca.
Teška glad natjerala je kralja da obilazi zemlju tražeći hranu za svoju stoku. Uputio je svoje sluge da pretraže određeni dio zemlje ne bi li našli hrane. Na tom putu Obadija, vjerni Božji čovjek koji nije štovao Baala, sreo se s Ilijom. Očito mu se obradovao, jer cijelo vrijeme ove krize bio je sam bez ikoga da ga ohrabri i utvrdi u njegovoj vjeri. Obadija je dobro znao kakva je tjeralica raspisana za Ilijom. To nije bila tjeralica samo u Izraelu, već je to bola međunarodna tjeralica. Zasigurno je i nagrada raspisana za informaciju o Iliji. Najbolji agenti uključeni su u istragu, ali istraga je bila uzaludna. Obadija je dobro znao da je Ilija pod Božjom zaštitom. On je znao da je jedini razlog što Ilija nije pronađen Božja zaštita koja ga je okruživala. U takvom političkom ozračju u susretu Ilije i Obadije, Ilija zahtjeva od Obadije da ga najavi kod kralja. Obadija se bojao za svoj život, jer je čvrsto vjerovao da Iliji ništa nitko ne može, jer Bog je s njim, a s druge strane on bi bio osuđen kao manipulator koji se očito želio dokopati nagrade na nepošten način. No i Ilija je vjerovao u Božju zaštitu. Nije se bojao Ahaba ni njegove međunarodne tjeralice. Ilija je čvrsto vjerovao da je Bog taj koji drži stvari u svojim rukama. Ponovo je stoga naredio Obadiji da ga najavi kralju.
Obadija je poslušao Iliju. Potražio je kralja Ahaba i obavijestio ga o susretu. Ahab je odmah požurio da se sretne s Ilijom. Taj je susret bio vrlo neobičan. Bio je to susret progonitelja i progonjenog. Biblija ga opisuje: Kad Ahab ugleda Iliju, reče mu: “Jesi li ti onaj koji upropašćuješ Izraela? 1. Kraljevima 18,17.
Ovo mi je stvarno neobično pitanje, ali pitanje koje se gotovo uvijek čuje. On kralj u Izraelu ima problem. Problem je suša koja je nastala zbog izraelskog nevjerstva. Zanimljiv mi je kraljev zaključak. „Ilija je kriv za sušu.“
Mogu ga samo zamisliti kako je nakon određenog vremena u početku suše, sakupio svoje savjetnike među kojima je zasigurno bila i njegova žena Izabela. On iznosi problem koji je u zemlji nastao zbog suše, a Izabela ga odmah komentira da je to rezultat ljutnje bogova na Iliju Jahvinog proroka. Možda je čak rekla da je Ilija bacio prokletstvo ili magiju koju zbog specifičnosti njeni proroci i svećenici ne mogu skinuti. Kako god bilo očito se nekoliko puta ponovilo da je za sušu kriv Božji prorok Ilija. Nitko se nije usudio reći da je razlog suše odlaženje od Boga i štovanje Baala. Nikog nije bilo da se Izabeli suprotstavi i kaže joj da je upravo taj njen kult donio to prokletstvo. Nikoga nije bilo da joj kaže i ukaže na bezvrijednost Baala pred Jahvom izraelskim Bogom. Međutim, ovdje je očito vrijedio jedan mehanizam ponašanja koje gotovo uvijek funkcionira. Dovoljno je neku stvar ponoviti više puta i odjednom počinjemo vjerovati u njenu istinitost. Nema više potrebe provjeravati autentičnost nekog takvog zaključka. Jednostavno i nije važno što je netko rekao, već tko je to rekao. Ovdje je poruka došla iz kraljevske obitelji, i upravo zbog toga je ona bila „ispravna“.
Koliko smo često puta imali problema kada smo u svojoj zajednici istupili protiv općeprihvaćene odluke većine. Biblija kaže: Gdje vodstva nema, narod propada, jer spasenje je u mnogim savjetnicima. Mudre izreke 11,14. Na žalost, u većini slučajeva oni koji vode narod na bilo kojem nivou nisu zainteresirani za savjete mudrih ljudi. Sve što od njih žele je njihov glas. Njih ne zanima hoće li njihovo rješenje odgovoriti na sva pitanja koje se mogu postaviti. Hoće li njihovo rješenje biti odgovor koji će stvoriti najbolje uvjete za napredak. Jedino što im je važno je konsenzus, da su većinom glasova dobili potporu za svoj prijedlog. Na taj su način skinuli odgovornost sa sebe ukoliko nešto krene po zlu, jer to je odluka većine. Mnogi su čak tako drski da ukoliko pobijede na nekim izborima s većinom glasova, ističu to kao svoje pravo da mogu raditi što žele. Oni su pobijedili.
Drugi problem koji ovdje vidim, bio je prenošenje osobne krivice na druge. Drugi su krivi za moj problem. Ja sam samo žrtva te situacije. Ne tvrdim da drugi ne mogu biti krivi za naš problem, ali ukoliko isključivo vidimo probleme i krivnju u drugome, tada se ničemu nećemo naučiti. Moguće je da je naš udio u problemu relativno malen, ali upravo taj mali dio je bila kap koja je prelila čašu.
Jednom mi je pisao jedan zatvorenik koji je bio osuđen za neko kazneno djelo. Pitao me je; „Jesam li kriv za kazneno djelo koje sam učinio? Utvrdilo se je da sam ja počinitelj tog kaznenog djela, ali to mi je netko namjestio. Prethodno su me napili i drogirali. Učinio sam nešto a da u opće nisam toga bio svjestan. Nisam znao što radim. Bio sam potpuno pijan i drogiran.“
Moje je pitanje bilo u odgovoru; „Što si radio na mjestu gdje su te mogli napiti i drogirati?“
Uvijek je netko drugi kriv za moje probleme. Taj mehanizam samoopravdanja krenuo je još iz raja nakon prvog pada u grijeh. Adam je za grijeh krivio Evu, Eva je krivila zmiju, na kraju je očito Bog bio kriv što je stvorio zmiju, na koncu Evu i Adama.
Treći problem je bio da se okrivljuje onaj koji ukazuje na problem, a ne onaj koji stvara problem. Onaj koji stvara problem želi ostati skriven kao uzročnik problema. Međutim, onaj koji na problem ukaže, taj je kriv. Svojim ukazivanjem on izaziva nemir. Očito smo svjedoci mnogih ljudskih sudbina koji su ostali bez posla i dobili otkaz jer su ukazali na anomalije svojih pretpostavljenih. Takvi su ljudi popularno nazvani „zviždači.“ Nešto slično bilo je i u Ilijinom slučaju. Očito je Ahab vidio veliki problem da netko okrivljuje njega za sušu koja je nastala u Izraelu. Kada samo ne bi bilo Ilije koji na to ukazuje, bio bi u potpunosti mir. Nitko ne bi to pitanje potezao i sve bi bilo u redu. Nije važno što se problemi ne rješavaju. Bitno je da je mir i da se o tome šuti. U biblijskoj povijesti možemo naći mnogo takvih primjera. U našem životu očito je takvih primjera još više. Stoga nije ni čudo zašto ljudi ne žele biti „zviždači“ i nikoga kriviti za loše postupke. Boje se posljedica. Zbog toga mogu sami biti okrivljeni. Ipak Bog želi da budemo oni koji ćemo spriječiti zlo. U jednoj knjizi nalazim jedan prekrasan citat. „Najveća potreba svijeta je potreba za ljudima – ljudima koji se ne daju ni kupiti ni prodati, ljudima koji su u dubini svoje duše pošteni i časni, ljudima koji se ne boje nazvati grijeh njegovim pravim imenom, ljudima čija je savjest vjerna dužnosti kao magnetska igla polu, ljudima koji će stajati na strani pravednosti makar se i nebo srušilo.“ (E.G.W. Education str 56)
Ilija se nije bojao kralju reći istinu. Smjelo mu odgovara bez ikakvog straha od posljedica. Ilija odgovori: “Ne upropašćujem ja Izraela, nego ti i tvoja obitelj, jer ste ostavili Jahvu, a ti si sljedbenik Baala.“ 1. Kraljevima 18,18. Čovjek za kojim su raspisane međunarodne tjeralice, ne boji se otvoreno reći kralju njegov najveći problem. Ne boji se kralju reći da je On glavni krivac za nevolju u kojoj se nalaze. Ilija je dobro znao da je kralj mogao samo rukom mahnuti i da bi vojnici tjelesne straže Iliju u sekundi skratili za glavu. Međutim Ilija još nešto zna. On zna da on služi Boga koji je iznad kralja. On zna da je Bog taj koji drži sudbinu svakog čovjeka u svojoj ruci. Stoga on nema nikakvog straha.
Zvonko Presečan
