Doba je korizme, eto, ulazimo polako i u drugi tjedan tog, za nas vjernike kršćane, posebnog razdoblja. Razmišljam o svemu što se događa oko nas.
Korizma je vrijeme kad nam valja (barem u tom razdoblju) pognuti glave, kad nam valja shvatiti što znači poniznost, što znači sebedarje. Ne, neću citirati niti Sveto pismo niti riječi nekog od svetaca, jer želim pisati ono što nosim u srcu, spontano, onako kako sam nadahnut.
Dakle, poniznost. Što je svrha poniznosti? Što znači pognuti glavu? Zasigurno to ne valja shvatiti doslovno, pa spustiti glavu hodajući ulicom, sudarajući se pritom s prolaznicima. Zasigurno to ne znači da ako te netko lupi šakom u glavu da ćeš mu zahvaliti. Ne, nisam na to mislio, a, siguran sam, niti Bog nije to tako zamislio. Uvijek je potrebno proniknuti u preneseno ili skriveno značenje. Uostalom, i riječi svetog pisma treba čitati kroz retke, treba razmisliti kakvu nam poruku nosi tekst koji čitamo.
Jednako tako i ta poniznost. Treba ponosno nositi križ na ramenu, valja nam praštati drugima, jer vjerojatno ne znaju ili ne žele znati što čine. Moj dugogodišnji prijatelj mi je opsovao i vjeru i sve ono što mi je sveto u vjeri duboko me povrijedivši. Spustio sam slušalicu i istoga trena shvatio pogrešku. Krivo si napravio, Franjo, nazovi ga. Nemoj ga koriti, ali mu daj do znanja da ti je žao što je takav. I tako sam nazvao tog čovjeka i iz razgovora shvatio da je duboko ranjen, da je izgubio snagu, da je pao pod križem, da ga više ne može nositi i da je došao u fazu u kojoj se, vjerujem, mnogi od nas isto tako znaju naći bez obzira na vjeru, u fazu kada se naljutimo, pa u razgovoru s Bogom i posvađamo i pitamo – Gospodine, zašto tako, zašto baš sada, zašto baš meni, ne razmišljajući da taj isti Bog nama nikada, ali doista nikada ne daje veći križ od onog koji možemo nositi. I tako mi je ispričao da nema što očekivati od Boga koji mu ništa ne uslišava, da sam isti kao i svi drugi, da ga ne razumijem, da njega nitko ne razumije, da je najbolje da prestanemo kontaktirati. Istog trena sam rekao, ne, prijatelju, ne, mi ćemo i dalje biti prijatelji, ukoliko se ne slažemo oko nekih esencijalnih stvari u životu, nema veze, sve će izaći na dobro. Uostalom, ti si mene, rekoh mu, ti si me povukao za sobom dublje u vjeru, zahvaljujući tebi sam postao veći vjernik, zapravo, vjernik koji više vjeruje. Na tome sam ti zahvalan, zauvijek. Znam da je ova tvoja svađa s Bogom, tvoje neslaganje s Njegovim odlukama, prolazni trenutak i da ćeš se ubrzo lupati po glavi i pitati se što ti je sve to trebalo.
Nevjerojatno je koliko je povezana poniznost sa sebedarjem. Kao što sama riječ kaže, sebedarje, darivati sebe, pokloniti nekome svoje vrijeme, svoj trud, svoj rad, svoje ideje, kratko rečeno, pomoći nekome. Nedugo sam pisao o tome kako mi je Korizma počela na pravi način, čudnim događajima, bolešću prijatelja, padom mog susjeda, …. Odlazeći skoro svakodnevno u bolnicu kod susjeda, zamijetio sam čovjeka koji je u istoj sobi gdje i moj susjed, čovjeka kojem je amputirana ruka skroz u ramenu. Taj čovjek je spašen u posljednji trenutak jer su mu ustanovili jedan od najpodmuklijih karcinoma, karcinom kostiju. I ne predaje se. Vedra je duha. Rekao mi je da postoji neka čudna snaga koju čovjek dobije u trenucima kada mu je najteže. Pitao sam ga u čemu se očituje. Odgovor mi se učinio vrlo zanimljivim i vrijednim pa ga želim podijeliti s vama. Rekao je – gledajte me na što ličim, svi valjda misle da mi trebaju pomoći, da sam nemoćan i nesposoban za bilo što. Ali nisam, vidite, meni je najbolje kad pomažem drugima, eto, vaš susjed je ovih dana nekoliko puta umalo pao tu u sobi, u bolnici, pomogao sam mu da se ne razbije i ne slomi još nešto osim ruke. Onom dečku preko puta mene koji je operirao nogu jer mu je pukao mišić trebao je netko nakon operacije. Sestara je premalo. Svako malo sam bio uz njega, obrisao mu vlažnom maramicom čelo, gazom navlažio usne. Kad se probudio dodao sam mu vode. Znate što je najvažnije – ovo vam sad govorim, ne zato da bih se pohvalio ili napravio važan, nego da bih vas podučio koliko je važno davati se drugima, ma koliko vam bilo teško ili koliko god se osjećali nesposobno. Nakon svakog takvog čina osjećam se bolje, osjećam se ispunjeno, osjećam se korisno. Nije bitno jesam li vjernik ili nisam, činim li to zbog korizme ili zbog sebe. Bitno je da ste čovjek, nadodao sam, na što je gospodin ispustio suzu.
Mir i dobro!
Franjo Damir K.
Blažena Djevica Marija Lurdska
Sretan u životu i poslije 28 operacija
Sv. Blaž, sv. Vlaho, sv. Tripun
Običaji na Badnji dan, večer i Božić
Božić u potrošačkoj današnjici
Neka se ispuni volja Božja – molimo!!!
Četrnaest godina od smrti Vlade Gotovca
Dva Božja dara Portalu prije Došašća
Papa Franjo u Europskom parlamentu
Gladni traže dostojanstvo, a ne milostinju
Prikazanje BDM – Gospa od zdravlja
Posveta bazilika svetih Petra i Pavla
Trebaju nam mostovi, ne zidovi
Papa i Svjetski savez evangelika
Gdje vas je dvoje, tu sam i ja
Blagdan svih svetih i Dušni dan
Sveti Šimun i Juda Tadej, apostoli
Blažena Katarina Kosača-Kotromanić
Deset čuda svetog pape Ivana Pavla II.
Dan kada je poginuo Blago Zadro
Uz svjetski dan hospicja i palijativne skrbi
Dan neovisnosti Republike Hrvatske
Sv. Terezija od Malog Djeteta Isusa
Sv. Jeronim, svećenik i crkveni naučitelj
Sveti Mihael, Gabriel i Rafael
Papa Franjo ili petorica kardinala
Sveti Kornelije i Ciprijan, sveta Eufemija
Spomendan imena Blažene Djevice Marije
Ljudi – u daljini ili pored nas
Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja
Rimini – 35. Meeting prijateljstva
Blažena Djevica Marija Kraljica
Sveti Pio X. – papa reformator
Sveta Ivna Franciska de Chantal
Beskućnici i siromasi u Hrvata
Ustoličen novi mitropolit Porfirije
13. srpnja – Majka Božja Bistrička
9. srpnja – Spomendan Marije od Propetog Isusa Petković
5. srpnja – spomendan suzaštitnika Europe – Ćirila i Metoda
Duhovna potpora u palijativnoj skrbi
Sveti Petar i Sveti Pavao – apostoli