Sjediš još na toj klupi i promatraš
dulje od jednog stoljeća nakon povratka iz
tuđine
ti
nas, a mi tebe. Velike tišine nas dijele,
kao snježna prostranstva Sibira između
Rusije i Kine.
Pitam se, hoćemo li prije mi ili
ti progovoriti, jer nas ima više
od Kineza kad se kritike dijele.
Za pohvale nigdje nikog. Pustoš. Kao u Sibiru.
Šuljaju se samo tigrovi dok love
posvuda. Bijeli im zubi puni krvi dok lome
i stišću vratove.
Ledi se hladnoća na srcima.
Ali ti i dalje sjediš mirno i promatraš
kao da te nije strah zvijeri nimalo
Naginjem uho da bolje čujem dok izgovaraš svoje stihove: O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi …
čemu iskren razum, koji zdravo sudi,
čemu polet duše i srce, koje sniva…
Ta tvoja Stara pjesma para mi dušu
neki čudan osjećaj imam – umjesto
sibirskog tigra
ti bi skočio sa klupe i svojim kandžama ugušio sve naše jade. Samo da te dozovemo.
Plaši me tvoja snaga i naša slabost,
Tvoja živost i naše mrtvilo. Naglo se dižem
i trčim, a ti govoriš sebi u bradu:
Usred kukavica, čemu krepost diva?
Prekrivam rukama uši dok
jedino još snijeg hrabro pada
Pokraj tebe
Nela Stipančić Radonić
