Zagreb, 26.08.2019.g.
Dragi tata!
Umro si 1953. u četrdeset drugoj godini života. Pokosila te je epidemija tifusa. Ostalo je iza tebe 10-ero živuće djece (troje je umrlo kao mala djeca), mama i baka. Ja sam bio najmlađi. Imao sam tada nepune tri godine, a ipak se sjećam tvoga lika. Ja imam sada 69 godina i imam jedno unuče. Skoro sam proživio život. Znam da sve to znaš, jer vjerujem da si u zajedništvu s Bogom u raju. Po njemu i u njemu prodireš u bit svega postojećeg pa i u naše živote. Kad si bolovao i kad si znao da ćeš umrijeti pitao si se što će biti s nama. Ti znaš, a hoću da znaš da i ja znam. Ostali smo bez tebe, sklupčani na hrpi s dječjim pitanjima i žalostima. Cijeli život nas je pratio osjećaj da je dio nas negdje daleko. Imali smo izvanjske životne uspjehe i padove ali taj osjećaj nas nikada nije napuštao. Bili smo siročad bez tebe. Ali zajedno s Bogom si nas pratio i opominjao preko savjesti. Ja osobno, a vjerujem i druga braća i sestre, sam mnogo puta čuo nutarnji glas: „Nemoj, pusti, oprosti, budi pošten, čini dobro, nemoj se osvećivati, budi strpljiv, radi pošteno, drži se Božjih zapovijedi, ljubi bližnjega svoga, uzdaj se u Gospodina, raduj se u Gospodinu itd.“
Znam tata da nisam uvijek opravdao tvoja očekivanja i žao mi je zbog toga. Na ovoj tvrdoj i pustoj zemlji postade i moj život tvrd i pust. Radi gornjih ideala postadoh progonjen kao i veliko mnoštvo nas Hrvata. Željeli smo slobodu i dostojanstvo ali smo dobivali ropstvo, mržnju, prijezir i ubijanje radi toga. U znatnoj mjeri to imamo i danas. Nas koji smo htjeli tako živjeti nazivali su Ustašama u najnegativnijem smislu, a to rade i danas.
Opsjednuti lažju postali su sinovi oca laži – sotone. Inverzija teza. Nisu htjeli vidjeti istinu da program Ustaškog pokreta nije imao ništa sa ideologijama fašizma, nacizma i komunizma. (Francuska enciklopedija La Rouses (La Rus)). Oni su samo htjeli slobodnu i dostojanstvenu državu Hrvatsku. U krvavom vrtlogu II sv. rata silom prilika, a ne svojom voljom imajući u vidu taj plemeniti cilj sklapaju pakt s nacističkom Njemačkom i dolaze spasiti Hrvatski narod od pokolja Četnika i Partizana. Prvi htjedoše veliku Srbiju, a drugi komunističku Jugoslaviju. Kolaboracija pokreta u ratnim uvjetima ne određuje ideološki sukus tog pokreta. Tada u Europi bijaše mnogo sličnih pokreta a ne samo Ustaški. Nismo imali oružja kao ni na početku domovinskog rata. U Karađorđevoj Jugoslaviji oružje su uzurpirali Četnici, a u Titovoj komunističko-četnička JNA. Znakovit je i embargo na oružje devedesetih pod palicom SAD-a. Oduzeto nam je pravo na obranu s ciljem da nas unište sve u ime mota; „Ne daj Hrvatima oružje!“ Skočiše se Hrvati dijaspore. Iza nas je stajala Rusija i pomogla oružjem. Tekst njihovog priznanja Hrvatske je glasio: „Čast nam je priznati Hrvatsku državu!“ Hrvati su Slaveni i kršćani. Bila je to manifestacija slavenske duše – ponosne i široke kao more.
Slično bijaše i u domovinskom ratu. Samo tada bijaše drukčija postava – ujedinjenje četnika i komunista s ciljem stvaranja velike Srbije. U planu je bilo uništenje Hrvatskog naroda i Muslimana (Bošnjaka), a poslije i Albanaca.
Nažalost rat je ubijanje i razaranje. U vezi II sv. rata kod nas se samo govori o ustaškim zločinima (Četničko-komunistička propaganda). Međutim Četnici, Partizani, Romi i na poseban način Židovi su također ubijali i progonili Hrvate, osobito nakon rata. Iz našeg sela je ubijeno 376 mladića.
Dragi tata, morao sam to reći jer su prešli svaku mjeru u propagandnoj osudi Hrvata, time i mene. Ustaški pokret je ukinut 1956. u Buenos Airesu, Četnički pokret je ponovno utvrđen u Srbiji.
Radi svega toga želio bih opći dijalog među Hrvatima. Zar nam nije opomena pokolj na Bleiburgu i križnim putovima i domovinski rat? Želio bih i širi dijalog, tko hoće, sa svima na Balkanu i susjednim zemljama da živimo kao ljudi, svi kao svoji na svome.
Srdačan pozdrav!
Krešo Čepo
(rođ. 1950. Tihaljina, Hercegovina)
O AUTORU
Krešo Čepo rođen je u Tihaljini,Hercegovina,1950 godine,gdje je završio osnovnu školu.Srednju ekonomsku završio je u Vinkovcima.Studirao je teologiju i komparativnu književnost u Zagrebu,što redovno,što uz rad.Kao hrvatski domoljub bio je dvadeset godina proganjan od UDBE.1984.godine bježi iz Hrvatske i četrnaest godina boravi u četiri zemlje;Austriji ,Njemačkoj,Australiji i Švicarskoj.1998.godine vraća se u Hrvatsku.Oženjen je i ima troje djece.
Za sebe kaže da je pjesnik,viši savjetnik za opću problematiku,ekumenist i kršćanski socijalist.Aktivist je za egzistencijalna,socijalna i politička prava preko trideset godina.U inozemstvu i tuzemstvu oduševljavaju ga čiste duše,iskrenost,jednostavnost i skromnost.
Objavio je kod Ćirilometodske knjižare dvije knjige:
1.) Plamena Hercegovina,književni radovi;pripovijesti,eseji,komentari,tužba za lustraciju Europskoj komisiji,Zagreb 2018.
2.)Plamena Hercegovina:pjesme,Zagreb 2018.
