Harold Harker
Ove godine proslavljamo 500-tu godišnjicu velike reformacije. U ovom članku, prvom u nizu, pogledat ćemo što je bio temelj ovog velikog povijesnog, političkog i religijskog prevrata. Reformacija je promijenila kartu Europe smanjivši utjecaj vladajućeg religijskog sloja, te oslobađajući milijune ljudi u vjerskom i političkom smislu.
Unatoč velikim nastalim promjenama, reformacija je u cijelosti izgrađena na jednoj maloj riječi i njezinim varijacijama. Naravno, uslijedilo je mnogo više riječi, no ova jedna riječ je temelj svih ostalih. To je latinska riječ sola, što znači „samo” ili „jedino”. Zanimljivo je što je to zajednička riječ svih pet sažetih i određenih vjerovanja reformatora i reformacije.
Pet temelja reformacije naglašavaju pet određenih točaka različitosti i vjerovanja. Iako ovi temelji nikada nisu zajedno upotrijebljeni kao vjerovanje, svaki pojedinačno se držao i smatrao temeljnim i osobitim vjerovanjem u reformacijskoj doktrini:
Sola Scriptura – „samo Pismo” – znači da je Biblija jedini izvor duhovnog autoriteta;
Solus Christus – „samo Krist” – znači da spasenja nema ni po kome drugome;
Sola fide – „samo vjera” – vjerojatno je bila glavna tema reformacije;
Sola gratia – „samo milost” – znači da je spasenje uvijek dar, a nikada zasluga;
Soli Deo gloria – „samo Bogu pripada slava” – i ni jednoj drugoj osobi ili stvari.
Odakle potječu ovih pet temelja? Zašto su bili toliko važni za reformaciju? Jesu li i danas važni?
Samo Pismo
Biblija je za kršćane jedini autoritet po pitanjima religije. Bez obzira na crkveni položaj, na edikte ili odluke istaknutih koncila, ljudi ne mogu ukinuti niti promijeniti jasne biblijske tvrdnje, jer je Biblija Božja riječ.
Apostol Pavao, pišući mladom propovjedniku Timoteju, kaže: „Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti“ (2. Timoteju 3,16).
Reformatori su po ovom pitanju bili osobito jasni. Kao što je Martin Luther u svojoj poznatoj obrani u Wormsu rekao, kada je od njega zatraženo odricanje: „Ako se riječima iz Pisma ili nekim drugim jasnim dokazom ne može dokazati da sam u krivu – jer ja ne vjerujem u Papu, ni u koncile, budući da se često pokazalo da griješe i sami sebi proturječe – onda me obvezuju oni odlomci iz Pisma koje sam naveo. Sve dok je moja savjest vezana Božjom riječju, ne mogu i neću se odreći, jer ići protiv savjesti nije sigurno i ugrožava spasenje.“
Kao što je Pavao pohvalio vjernike iz Bereje zbog njihova proučavanja Biblije u svrhu dokazivanja novih kršćanskih doktrina koje su im predstavljene (Djela 17,11), tako su kršćani nakon reformacije uzdizali božanski nadahnuto Pismo kao jedini izvor božanskog vodstva.
Samo Krist
Krist je u središtu svih vjernikovih vjerovanja i doktrine. Kad je Isus na putu za Emaus hodao i razgovarao sa svoja dva učenika, nakon svoje smrti i uskrsnuća, uputio ih je na hebrejski Stari zavjet. Zatim im je pokazao kako svi ti spisi, uključujući i proročanstva, ukazuju na Njega. To je dobar savjet i nama danas. Ako bilo koja Crkva propusti uzdići Krista kao središte i cilj svoje odanosti, tada se ne može smatrati kršćanskom.
Apostol Petar, doveden pred Veliko vijeće, govoreći o Kristu izjavljuje da „spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti” (Djela 4,12). Sam Isus je rekao: „A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi” (Ivan 12,32). Samo u Isusu imamo spasenje. On je naš autoritet. On je, kao što Biblija kaže, naše „sve i u svemu” (Kološanima 3,11).
Samo vjera
Vjera – fide – je sredstvo kojim primamo spasenje. Ne možemo se spasiti po onome što činimo. Naše spasenje je samo u Isusu, u kojega vjerujemo, u kojega imamo povjerenje. Nijedno naše djelo ne može riješiti vlastite grijehe i grešno stanje. Reformatori su sola fide vjerojatno najviše spominjali. Nisu se umorili od izraza „spašeni po vjeri”: spašeni Isusovom žrtvom za nas.
Zapravo, reformacija je i počela sa sola fide, kada je Luther pročitao u Pavlovoj poslanici Rimljanima da će „pravednik živjeti od vjere” (1,17). Umjesto traženja oprosta djelima poput molitve, bdijenja, bičevanja i penjanja stubama na rukama i koljenima, Luther je jednostavno zakoračio vjerom, kao što je izneseno u Božjoj riječi.
Luther je puno propovijedao o tome kako samo vjera može spasiti ljudska bića. Dakle, kada je rimski izaslanik po imenu John Tetzel stigao u Njemačku i počeo prodavati indulgencije za oproštenje ljudskih grijeha, Luther se razljutio. Nadbiskup Mainza je Tetzela poslao da prikupi novac za izgradnju katedrale Svetog Petra u Rimu prodajom indulgencija: kupovinom oprosta za prošle i buduće grijehe.
Luther je vidio da je službena Crkva obmanjivala ljude, te da je istinsko spasenje u Kristu bilo zanemareno i sramotno iskorištavano u financijske svrhe.
Stoga je postavio svojih slavnih 95 teza na vrata dvorske crkve u Wittenbergu. Za Luthera, koji je bio pronicljiv i bogobojazan proučavatelj Biblije, način na koji smo spašeni nije samo važan, već najvažniji za vjerovanje, budući da bez toga pobožnost ne bi imala smisla.
A ono što je bilo istina tih reformacijskih dana, ostaje istina i danas. Po biblijskom autoritetu, nijednim svojim činom ne možemo zaraditi vlastito spasenje. Naprotiv, spasenje je dar koji nam se daruje dok vjerujemo samo u Isusa. To povjerenje, tu uvjerenost, nazivamo „vjera”.
Samo milost
Milošću – gratia – smo spašeni. Bez obzira na život koji smo vodili, bilo dobar ili loš, svi stojimo osuđeni pred Bogom kao grešnici, osim milosti koju nam On pruža preko svoga Sina, Isusa. Nema zasluge koju bismo mogli ponuditi Bogu kao naknadu za svoje grijehe. Ne možemo se pouzdati ni u zasluge drugih koji su prije nas živjeli dobrim životom, bez obzira koliko su možda bila uzvišena njihova dobra djela. I sveci i grešnici moraju prihvatiti Kristovu zaslugu.
Pavao kaže: „Da, milošću ste spašeni – po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji! To ne dolazi od djela, da se tko ne bi hvalisao“ (Efežanima 2,8.9). Reformacija je pomogla rasvjetljavanju ove istine u vrijeme dok je bila izgubljena.
Bog je dao sve što nam je potrebno za spasenje. Sve je to u Isusu. A mi trebamo samo prihvatiti. Reformatori su upravo na to stavili naglasak, uzdižući to na razinu na kojoj se ne može ni zanemariti, ni poricati.
Samo Bogu pripada slava
Posljednji izraz je sažetak svih ostalih: slava pripada jedino Bogu – Dei gloria – Njegova Riječ, Njegov Sin, Njegov dar i Njegova milost. Ako ovo vjerujemo i prihvatimo Njegovu milosrdnu ponudu vjerom i povjerenjem u ostvarenje Njegovih obećanja, tada imamo spasenje. Pavao je to ponovno sažeo u svome pismu Rimljanima: „Sve je od njega, po njemu i za njega. Njemu pripada slava zauvijek“ (Rimljanima 11,36).
Naš odgovor Bogu je sljedeći: što god u životu činili, bilo obične svakodnevne aktivnosti ili iznošenje istine s propovjedaonice, sve činimo na Njegovu slavu. Upravo zato je Pavao rekao: „Prema tome, bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve činite na slavu Božju“ (1. Korinćanima 10,31).
Velika reformacija je iznijela na vidjelo i istaknula ovih pet temelja spasenja koji su stoljećima bili skriveni iza neznanja, mitova i predaje. Prošlih 500 godina nije ih ni poništilo ni poboljšalo.
Kako je Luther otkrio opravdanje vjerom
Jednog vrućeg, sparnog dana 1505. godine mladi student prava, imenom Martin Luther, s mukom je hodao neravnim putem koji je vodio u njemačko selo Stotterheim. Odjednom, bez upozorenja, nebo se naoblačilo, olujni vjetar šibao je kroz drveće, a obilna kiša iskaljivala je svoj bijes na usamljenom putniku. Tutnjava gromova uzdrmala je prirodu, a iz crnih oblaka strelovita munja proparala je nebo. Luther je zateturao.
Prestrašen mišlju da ga je pogodio Svevišnji, Luther je glasno povikao svetici zaštitnici: „Sveta Ano, pomogni mi! Zaredit ću se!“
Ni bijes Lutherova oca, ni uvjerljivi dokazi prijatelja nisu ga naveli na promjenu mišljenja, pa je dva tjedna kasnije otišao u samostan augustinskog reda pustinjaka kako bi postao redovnik.
Luthera su učili da se boji Boga i takozvanih „demona koji su ga okruživali“. Kako se produbljivao njegov osjećaj grešnosti i krivnje, vatreno se usmjerio na vlastito oslobađanje od grijeha i spašavanje svoje duše vlastitim dobrim djelima.
U potrazi za Božjim odobravanjem nije se klonio nikakve žrtve, bilo tjelesne boli bilo umnog stresa. Kasnije je rekao: „Bio sam dobar redovnik, . . . ako bi ikada neki redovnik otišao u nebo svojim redovništvom, tada bih to bio ja. … Da sam nastavio na takav način, ubio bih samoga sebe bdijenjima, čitanjem i ostalim poslovima.“
No, unatoč svojim strogim naporima udovoljavanja, kako je mislio, ljutitom Bogu, Luther nikada nije osjetio da je postigao ravnotežu. Osjećao je da ne može dovoljno učiniti kako bi zaslužio Božje praštanje i naklonost.
Konačno je zaključio: ako oproštenje ovisi o vlastitom ponašanju i dobrim djelima, on je izgubljen čovjek.
Zatim se okrenuo Crkvi koja je obećavala oproštenje preko indulgencija, pokore i darova. Kada su ga augustinski samostani 1510. izabrali za vođu izaslanstva u Rim, Luther je bio oduševljen! Ni jedan grad na svijetu nema toliko svetih relikvija i duhovnih zadovoljstava. Prihvatio je priliku zarađivanja zasluge koju je tako očajnički trebao kako bi sebi osigurao mir za kojim je čeznuo.
„U Rimu sam bio pomahnitali svetac,“ rekao je. „Jurio sam kroz sve crkve i katakombe. … Slavio nekoliko misa… i gotovo sam bio žalostan što su mi otac i majka još živi, jer bih ih volio otkupiti iz čistilišta svojim misama i drugim dobrim djelima i molitvama.“
Luther je za vrijeme boravka u Rimu odlučio zaraditi sve moguće zasluge, a među ostalim bilo je tu i penjanje Pilatovim stubama na rukama i koljenima, što neki ljudi i danas čine, ponavljajući molitvu Oče naš na svakoj od 28 stuba, i ljubeći svaku od njih dok se penju.
No, dok se penjao stubama, stalno mu se vraćala jedna uznemirujuća misao: Je li ovo ispravan način dobivanja oprosta? Može li netko zaslužiti spasenje penjući se ovim stubama? Na vrhu stuba Luther je čuo glas, poput groma, koji kao da mu je rekao: „Pravednik će živjeti od vjere“. Bio je to početak velike Lutherove promjene teologije spasenja.
Ova neprestana dvojba pratila je Luthera na povratku u samostan u Njemačkoj, gdje je istraživao Bibliju kao nikada ranije, odlučan pronaći odgovor na ovo pitanje: Kako se osoba spašava?
Na vlastito iznenađenje, za vrijeme proučavanja Božje riječi, Luther nije našao dokaze za veća nastojanja ili bilo kakve zasluge u postizanju vlastite pravednosti. Naprotiv, pronašao je dobru vijest da je spasenje besplatno!
Dok je proučavao Poslanicu Rimljanima, Luther je pronašao tekst koji će zauvijek smiriti njegov nemirni um: „Pravednik će živjeti od vjere“ (Rimljanima 1,17; vidi Habakuk 2,4).
Suvremene oproštajnice
U srpnju prošle godine u elektroničkom izdanju * British Guardiana izašao je članak naslovljen „Vatikan nudi „smanjenje vremena u čistilištu“ svima koji prate papu Franju na tweeteru“. Bio je to komentar na suvremenu primjenu srednjovjekovne papinske prakse nuđenja oproštajnica: manje vremena u čistilištu u zamjenu za ispovijedanje grijeha i dobra djela. Ova inicijativa opisana je kao „pokušaj osuvremenjivanja“.
Kako bi primio oproštenje, vjernik se treba registrirati za primanje tweetova od pape Franje ili prisustvovati, ili se, pak, online uključiti u crkveno događanje.
Rimska crkva daje oproštenje pojedincima, kako bi smanjili vrijeme koje će, kako katolici vjeruju, morati provesti u čistilištu nakon smrti, i to nakon što su se ispovjedili i dobili odrješenje od svojih grijeha. Iako oproštajnice nisu na prodaju, kao što su bile u vrijeme Tetzela i prije reformacije u šesnaestom stoljeću, danas se ponovno nudi ista praksa.
U časopisu Guardian navode se riječi Vatikanskog svetog apostolskog suda, koji se bavi opraštanjem grijeha: „Indulgencije se danas nude onima koji izvršavaju određene zadaće, poput penjanja Svetim stubama, u Rimu… što vjernicima za sedam godina umanjuje vrijeme koje će provesti u čistilištu“, dodajući da jednako vrijedi i prisustvovanje velikim crkvenim zbivanjima, poput Katoličkog svjetskog dana mladih u Rio de Janeiru prošle godine, ili čak praćenje tog događanja na televiziji ili povezivanjem preko društvenih medija.
Tako je twitter pape Franje pucao po šavovima od nekih sedam milijuna sljedbenika, što je velik potencijal. No, iako ova praksa nema biblijskog temelja u smislu oproštenja grijeha, ima vrijednost u tome što se traži da pokajnik prvo ispovijedi grijehe i zatraži oproštaj, iako u praksi i ovaj način nije u potpunom skladu s biblijskim uputama.
* Cijeli članak možete pročitati na: https://www.theguardian.com/world/2013/jul/16/vatican-indulgences-pope-francis-tweets
