Pepelnica

146

Bez da ulazimo u povijesni nastanak ovog blagdana htio bi razmotriti samo njegovu suštinu, i pokušati da od onog što nam je poznato, možda dosegnemo nešto nepoznato. Na taj blagdan je običaj da se ljudi posipaju pepelom. To je običaj koji je preuzet iz starozavjetne Hebrejske kulture gdje bi netko tko bi želio pokazati jedan oblik žaljenja, bilo da žali za nekim tko mu je umro, ili žali zbog grijeha koji je počinio, ili želi prikazati posebnu poniznost, obukao bi neku odjeću izrađenu od grube konoplje, i po glavi bi se posuo pepelom. Bio bi to znak da je čovjek u istinu ništa, i bez Boga on je u potpunost bezvrijedan.

Posipanje po glavi pepelom na pepelnicu bio bi vanjski znak koji bi predstavljao poniznost i pokajanje. Pepelnica bi upravo trebala biti vrijeme iskrene poniznosti pred Bogom i pokajanja. Kada Biblija govori o pokajanju, tada uvijek govori o obraćenju. Slikovito govoreći, to bi značilo kao da ste išli u jednom smjeru, okrenete se i idete natrag u drugom smjeru. Što se pak pokajanja tiče, to je žaljenje što smo našim grijehom povrijedili našeg spasitelja, te smo na taj način bili učesnici u najvećem svemirskom zločinu – razapinjanju Božjeg sina.

Međutim, mi ljudi imamo problem što i ne znamo zašto bi se uopće i trebali kajati. Vjerujem da su većina od nas normalni građani koji žive neki normalan život, bez da nekome drugome radimo zlo. Nekako nam se ne čini da smo neki strašni grešnici. Međutim Biblija grijeh definira kao poremećaj odnosa, i to odnosa s Bogom i jedan s drugim, stoga postoje neka djela koja kvare taj odnos. Mi intelektualno prihvaćamo da smo grešnici, ali ne znamo zašto bi se kajali. Možda to i uradimo, ali to radimo paušalno, i na taj način ostajemo takvi kakvi smo i bili. U molitvi nismo konkretni. Molimo i kažemo, „Bože, oprosti mi moje grijehe,“ a da mu ni ne spomenem koji su to grijesi. Problem toga je što se uspoređujemo s drugim ljudima oko sebe. Gledajući druge ljude, gotovo da nismo ničim ni bolji ni lošiji od njih. Na taj način slični smo farizeju iz Isusove priče koji u svojoj molitvi „zahvalnosti“ Bogu ističe: Farizej se uspravan ovako u sebi molio: `Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik.` Luka 18,11.

Bog je znao tu našu ljudsku osobinu, da mi sve možemo razumjeti jedino uspoređivanjem, za to nam je i poslao bitnu i važnu poruku koju je izjavio Sveti Pavao apostol u Rimljanima 2,4. Ili prezireš li bogatstvo njegove dobrote, i strpljivosti i dugotrpnosti? Ne znaš li, da ta dobrota Božja dovodi k pokajanju? (Šarić) Jedino u prisutnosti Isusa Krista, u zajedništvu s Njim. Jedino upoznavanje Boga i Njegove dobrote, shvatit ćemo svu našu nesavršenost i grešnost, i što je najvažnije, potrebu za pokajanjem. Jedini mogući način kajanja koji bi se trebao desiti na Pepelnicu je susret sa Uskrslim Kristom, jer tada će naša forma posipanja pepelom, pokazati suštinu i ozbiljnost naše duhovnosti s jedne strane, duboku žalost zbog učinjenog grijeha, jer su naši grijesi razapeli Isusa, kao što kaže Sveti Pavao. S druge pak strane, bit će to vrijeme radosti, jer Krist nas je svojim oprostom oslobodio i očistio od grijeha. On je jedini taj koji to može uraditi, jer je zbog našeg grijeha on platio svojim životom.

Još jedan veoma bitan element Pepelnice je da se tog dana posti. Sama tehnika posta je na neki način uvjetovana našim razumijevanjem posta. Pobožni Hebreji iz Isusovog vremena, prilikom posta, posipali bi glave pepelom, i toga dana ništa ne bi jeli, niti bi išta pili. Biblija u opisivanju posta navodi samu suštinu tog običaja. Židovi u vrijeme proroka Izaije imali su problema s postom. Oni bi postili, a Bog nije bio zadovoljan s tim postom. Stoga je Bog progovorio preko proroka Izaije gdje opisuje kakva je bila pepelnica tog drevnog Izraelskog naroda. Izaija 58, 3- “Zašto postimo ako ti ne vidiš, zašto se trapimo ako ti ne znaš?” To je pitanje koje postavljaju vjerni i pobožni Izraelci.

Bog odgovara: „Gle, u dan kad postite poslove nalazite i na posao gonite radnike svoje. Gle, vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe. Ne postite više kao danas, i čut će vam se glas u visini! Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi? Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Jahvi?“

I sada Bog preko proroka objašnjava kakav je post koji on želi: „Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat` spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.

Rezultati i blagoslovi takvog posta su očiti: „Tad će sinut` poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Jahvina bit će ti zalaznicom. Vikneš li, Jahve će ti odgovorit, kad zavapiš, reći će: “Evo me!” Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati, Jahve će te vodit` bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepit` kosti tvoje i bit ćeš kao vrt zaliven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši.

Duboko sam uvjeren da bi svatko od nas želio upravo ovakve blagoslove dobiti od Boga. Često čujemo onu uzrečicu da je povijest učiteljica života. Možda bi upravo ova sveta povijest trebala biti naša učiteljica. Zamislimo samo kakav bi mi narod bili da se u našoj domovini pepelnica upravo ovako provodi. Zamislimo samo koliko bi ljudi bilo, kojima bi vratili osmjeh na lice, i koji bi bili nahranjeni našim postom. Koliko bi sreće vratili ljudima koje bi odjenuli. Međutim nije to nešto što ćemo činiti da bi se nekako dodvorili Bogu. To postaje naš životni princip. Mi više nismo ravnodušni prema bratu koji pati, već s njime dijelimo blagoslove koje dobivamo od Boga. Doslovno postajemo kanali Božje milosti. Pomagati drugima, ide nam tako lako da više i ne primjećujemo kako to radimo. Nismo čak ni svjesni da to ustvari radimo našem uskrslom Kristu, u kojeg imamo neizmjerno povjerenje. Za to mi je posebno i zanimljiva Isusova izjava koju će reći onima koji će biti na strani spašenih prilikom njegovog drugog dolaska. To je zapisao evanđelist Matej 25, 34-36 »Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’«

A kakav je odgovor ovih spašenih? Matej 25,37-40.

»Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’

A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’«

Ja tako doživljavam ispravno svetkovanje Pepelnice. To je ono u što sam uvjeren da bi uskrsli Isus želio od svih nas. Na žalost, on se obraća i drugoj strani.

»Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!  Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti;stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’«.

»Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’« Matej 25, 41-45

Na kraju kakvi su rezultati i plaća za takav rad.

»I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.« (46)

Siguran sam da nitko od nas ne želi primiti plaću ovih drugih. Siguran sam da bi svi željeli prilikom Kristovog dolaska, čuti svoje ime i pohvalu koju je Isus izgovorio onim prvima. Vjerujem da se svi iskreno molimo da budemo u toj grupi.

Vrijeme Pepelnice, i vrijeme korizme, upravo je trenutak kada u ovom posebnom vremenu možemo praktično pokazati našu pobožnost dok razmišljamo o Kristovoj muci, o Kristovoj sramoti, o poniženju i patnji, i na kraju o Njegovom slavnom uskrsnuću. To sve učinio je da bi vi i ja, dragi moji prijatelji, mogli kroz cijelu vječnost biti s njim u zajednici. Stoga neka vrijeme Pepelnice i korizme bude to vrijeme koje će nas u istinu dovesti uskrslom Kristu.

Citirao bi na kraju završni dio teksta prof. dr. Ivančića, poznatog Katoličkog teologa. „Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova uskrsa i nade u naš, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti.“

 

 

Zvonko Presečan

 

Poznavanje Biblije

 

Objavljeno:

 

 

Otajstva svjetla – razmatranje

Radosna Otajstva Krunice – razmatranje

Oportunitetni trošak

Jedanaesta zapovijed

 

Molitva u izgradnji karaktera

 

Molitva kao ugodni miris Gospodinu i kao dinamit

 

Uzaludna misao

 

Molitva kao iščekivanje

 

Izgubljeni sin – biti ili imati

 

Što je to vjera?

 

Siromašni bogataš

 

Molitva

 

Znak oprosta

 

Još nisi došao kući

 

Evo dolazim!

 

Dodir velikog maestra

 

Čudesna simfonija

 

Čekamo svoje duše

 

Biti spreman

 

Biti čovjek

 

Bogatom čovjeku rodi njiva – Pohlepa

 

Kasna kiša Svetog Duha

 

Sveti Pavao

 

Žena na studencu

 

Razmatranja:

 

8. Kaži drugima što ti je Bog učinio

 

7. Imaj povjerenja u Prijatelja

 

6. Tajna sila koja mijenja

 

5. Pobjeđivati u kršćanskom životu

 

4. Kako biti pravedan?

 

3. Kako nastaviti s procesom obraćenja?

 

2. Treba mi srce koje može voljeti

 

1. U Crkvi, a nesretan – zašto?

 

 

PODIJELI