Dan je sunčan i topao pa sjedam na klupu na nasipu i pozdravljam tu najdužu poljsku rijeku „Evo me opet i baš me zanima sjećaš li me se uopće?“ A ona, svjesna svoje veličine i moje malenosti, protječe sporo i nekako lijeno, potpuno nezainteresirano. Mogao bih ju zamoliti da mi priča o povijesti ove zemlje i grada, ove ulice i kuće koja mi je tu, preko ceste, nadohvat ruke.
Pitati je sjeća li se kolovoza 1938. godine i dvojice došljaka koji su sa skromnom prtljagom stigli iz Wadowica i uselili u vlažan podrumski stan. Sjeća li se sirena nad ovim gradom tog 1.rujna godine Gospodnje 1939., zvuka avionskih bombi i protuzračne obrane. I jednog mladića koji, tog prvog petka u mjesecu, od katedrale na Wawelu neprestano trči i ulijeće u podrumski stan zabrinut za oca.
Mogu je pitati pamti li mladog studenta koji ujutro izlazi iz dvorišta žureći na fakultet. Ili da mi priča o istom tom mladiću koji iz dvorišta izlazi godinu kasnije, odjeven u istrošeno radničko odijelo i, umjesto desno prema centru grada, u drvenim klompama odlazi lijevo prema Szwedskoj ulici kojom će pohitati prema kamenolomu. Vjerujem da moja prijateljica rijeka pamti i gospodina Karola koji se u ratnom vremenu iz grada vraća s vrećicom krumpira, u to vrijeme glavnom namirnicom siromašnih Krakovljana, i razmišlja u koje vrijeme početi pripremati skromni objed. Da bude topao kad se umorni i gladni sin vrati s posla.
Sjeća se ova rijeka, siguran sam, i 18.veljače 1941.godine kada se mladi Wojtyla zajedno s prijateljicom Marijom Kydrynski, sestrom svog velikog prijatelja Juliusza, vraćao u stan noseći večeru za oca koju je pripremila gospođa Kydrynski. Sjeća se Wisla, vjerujem, i da je nakon nekoliko minuta uspaničen istrčao van i otrčao prema crkvi. I pretpostavljam da je znala i imala sućuti prema mladiću koji je toga predvečerja shvatio da je, izgubivši još jednog člana obitelji, ostao sam na svijetu. I da je te noći plakao bespomoćan i utučen klečeći uz odar mrtvog oca.
Domagoj Pejić (iz knjige ‘Rođen sam u Wadowicama)
