MISAO IZ EVANĐELJA DANA
3. tjedan došašća
Nedjelja, 23. 12. 2018.
ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA
ČITANJA: Mih 5,1-4a; Ps 80,2ac.3b.15-16.18-19; Heb 10,5-10; Lk 1,39-45
Prvo čitanje: Mih 5, 1–4a
Iz tebe će izaći onaj koji će vladati Izraelom.
Čitanje Knjige proroka Miheja
Ovo govori Gospodin:
I ti, Betleheme Efrato,
najmanji među kneževstvima Judinim,
iz tebe će mi izaći onaj
koji će vladati Izraelom;
njegov je iskon od davnina,
od dana vječnih.
Zato će ih Gospodin ostaviti
dok ne rodi ona koja ima roditi.
Tada će se ostatak njegove braće
vratiti sinovima Izraelovim.
On će se uspraviti,
na pašu izvodit svoje stado silom Gospodnjom,
veličanstvom imena Boga svojega.
Oni će u miru živjeti, jer će on rasprostrijeti svoju vlast
sve do krajeva zemaljskih.
On – on je mir!
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: 80, 2ac.3b.15–16.18–19
Pripjev: Bože, obnovi nas, razvedri lice svoje i spasi nas!
Pastiru Izraelov, počuj,
ti što sjediš nad kerubima, zablistaj:
Probudi silu svoju,
priteci nam u pomoć!
Vrati se, Bože nad vojskama,
pogledaj s neba i vidi, obiđi ovaj vinograd:
zakrili nasad desnice svoje,
sina kog za se odgoji!
Tvoja ruka nek bude nad čovjekom desnice tvoje,
nad sinom čovječjim kog za se odgoji!
Nećemo se više odmetnuti od tebe;
poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.
Drugo čitanje: Heb 10,5–10
Evo dolazim vršiti volju tvoju!
Čitanje Poslanice Hebrejima
Braćo: Krist ulazeći u svijet veli: Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se.
Tada rekoh: »Evo dolazim!« U svitku knjige piše za mene: »Vršiti, Bože, volju tvoju!«
Pošto gore reče: Žrtve i prinosi, paljenice i okajnice – koje se po Zakonu prinose – ne mile ti se i ne sviđaju, veli zatim: Evo dolazim vršiti volju tvoju! Dokida prvo da uspostavi drugo. U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 1, 39-45
Otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu.
Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:
»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«
Riječ Gospodnja.
Uvod
Sve se to događalo u vrijeme kada se je u Izraelskom narodu puno pričalo o dolasku obećanog Mesije. Arhanđeo se javio Blaženoj Djevici Mariji i prenio joj vijest da će ona biti majka Spasitelja svijeta. Za nju je ta vijest bila s jedne strane ohrabrujuća, a s druge strane joj je prouzročila određeni strah od budućnosti i reakcije javnosti na tu situaciju. Arhanđeo Gabrijel joj je u razgovoru s njom savjetovao da posjeti svoju rođakinju Elizabetu. S jedne strane, to je trebao biti vrlo opasan i riskantan put, ali s druge strane pokazat će se da je to bio put koji je njoj osobno a tako i Elizabeti donio posebni blagoslov.
Homilija
Nakon objave anđela Gospodnjeg očito ne odavši nikome svoju tajnu, Marija je krenula na put dug otprilike stotinu i osamdeset kilometara. Krenula je svojoj rođakinji Elizabeti koja je živjela na jugu u judejskim brdima. Nakon dolaska i pozdrava Elizabeta je, sva ushićena, počela blagoslivljati Mariju: Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Očigledno je Duh Sveti nadahnuo Elizabetu koja je ohrabrila Mariju. Elizabeta je tako, nadahnuta Duhom Svetim, srušila i posljednji dio zida koji je sakrivao sliku ljepote Božje ljubavi. Ona se smatra izuzetno počašćenom što ju je posjetila majka njenog Gospodina. Zato kaže: Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Nakon toga ponovno blagoslivlja Mariju: Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!
Po svemu sudeći, Marija je shvatila da je Bog taj koji će voditi brigu o njezinoj budućnost. Elizabetinim pozdravom do kraja je srušen zid koji je razdvajao Božju milost od aktualne svakidašnjice. Sada su Božja dobrota i Božja milost dostigle svoj vrhunac. Nije više bilo nikakvog straha. Nije više bilo nikakve sumnjičavosti i neizvjesnosti. Vidjevši ushićenje zbog milosti koju je Elizabeta primila, Marija se ohrabrila te je, i sama nadahnuta Duhom Svetim, iskazala pjesmu zahvalnicu Bogu na toj čudnovatoj milosti:
“Veliča duša moja Gospodina. I duh se moj raduje u Bogu, Spasitelju mojemu. Pogledao je on u milosti na neznatnu službenicu svoju. Gle, od sada će me zvati Blagoslovljenom svi naraštaji. Velike je stvari učinio na meni Moćni. Ime je njegovo sveto. Milosrđe njegovo traje kroz sve naraštaje onima, koji ga se boje. Moćno upravlja ruka njegova. Uništi srca puna oholosti. Silnike sruši s prijestolja, neznatne podiže gore. Gladne napuni dobrima, bogate otpusti prazne. Zauzeo se je za Izraela, slugu svojega, sjećajući se milosrđa svojega. S Abrahamom i potomcima njegovim dovijeka kao što je obećao ocima našim.” (Luka 1,46-55)
Htio bih sada malo pogledati nâs i naše vrijeme. Koliko smo puta nekoga, tko je u brizi za budućnost, ohrabrili da bi na kraju i on doživio radost zbog Božje milosti koja mu se očituje, a on je zbog briga koje ga pritišću jednostavno nije vidio? Ovdje kao da važi jedno pravilo: Samo onaj koji je svjestan velike Božje milosti i iskusio ju je, jedini može ukazivati na Božju milost. Također, samo onaj koji je doživio Božji oprost, u stanju je praštati svojim bližnjima i tu milost dijeliti na način kako ju je dobio.
Moj jedan prijatelj koji je izgubio kuću u ratu pričao mi je: „Sjećam se kad sam u vrijeme Domovinskog rata izgubio kuću. Pobožni ljudi pitali bi me kako „je prošla” moja kuća u ratu. Rekao bih im da je spaljena. Odgovarali bi kako nema veze, bitno je da imam kuću na nebu. Iako je to istina, za mene je, iskreno, bilo uvredljivo to čuti na takav način. A to su mi govorili oni koji su imali svoje kuće i nisu razumjeli moj problem, niti kako se osjećam. Međutim, jednom sam sreo čovjeka koji je, nakon što sam mu ispričao svoj slučaj, rekao:
– Nemoj se brinuti. Bog poznaje tvoju budućnost i on zna da ti je potrebno mjesto za stanovanje. Ja sam imao kuću koja je također stradala u požaru. Sve što sam imao, izgorjelo je za svega nekoliko sati. Za mene je to bio teški udarac, ali Bog me nije ostavio.
Čovjek koji je prošao kroz isto gorko iskustvo kroz koje i ja prolazim, mogao mi je pomoći srušiti zid koji je zaklanjao Božju dobrotu. To je za mene bila prava utjeha. Kao i u Elizabetinom i Marijinom susretu, rezultat toga bilo je radosno zahvaljivanje Bogu.“
Elizabeta je doživjela ogromnu natprirodnu Božju milost. Upravo zbog toga mogla je srušiti zid koji je, možda, Mariji zaklanjao vidik Božje dobrote i milosti. Takav postupak doveo je do uzvišenog slavljenja Gospodina. Taj čin radosti zbog Božje milosti koja se, zapravo, očituje u životu svakog pojedinca ruši zid koji svakidašnje prilike nameću, i to iz samog temelja.
Izvješće svetog Evanđelja po Luki kaže da je Marija bila u judejskim brdima tri mjeseca. Vrlo je lako moguće da je bila kod poroda Ivana Krstitelja. Razmišljam o ovim razgovorima dviju duboko pobožnih žena, koje su zajednički puna tri mjeseca pokazivale radost i zahvalnost Bogu za milost koja im je ukazana, i hrabrile jedna drugu.
Pored Marije, koja nam ovdje ostaje uzor vjere, želio bih da nam za tu svrhu posluži i Elizabeta. Ona je znala hrabriti i radovati se velikoj milosti Gospodnjoj. Koliko smo mî spremni pokazati ljudima tu milost? Krist nam je rekao: “… i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.” (Djela apostolska 1,8) Krist od nas ne traži da budemo teoretičari, teolozi … već svjedoci. Svjedok je onaj koji je nešto vidio i doživio. Svjedočiti za Krista znači govoriti ljudima ono što si vidio i čuo, ono što si tî iskusio o Božjoj dobroti. Sveti Ivan apostol, nazvan još i apostol ljubavi, naglašavao je: “Što smo vidjeli i čuli, javljamo i vama, da i vi s nama imate zajednicu; a naša je zajednica s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom.” (Prva Ivanova poslanica 1,3) Nakon toga spominje i namjeru takvog svjedočenja: “I ovo mi vama pišemo, da se radujete i radost naša bude potpuna.” (isto, 4. redak) Svjedočenje o predivnoj Božjoj milosti, koja se očituje u našem životu, uvijek rezultira višestrukom radosti. Da bismo tu radost mogli dijeliti, prvo trebamo sámi doživjeti susret s Kristom, biti svjesni Njegove ljubavi i dobrote. Tada možemo postati kanali Božje milosti.
Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.
Zvonko Presečan
Bruno Petrušić Lic. Theol.
