U današnjem prilogu Marito Mihovil Letica osvrće se na rodnu ideologiju i nametanje ″Istanbulske konvencije″:
Na televizijskom programu možemo zadnjih tjedana vidjeti promidžbeni spot stanovite inozemne banke koja vođena željom za profitom (što je legalni i neupitni cilj bankarskoga poslovanja), hini brigu za građane Lijepe Naše te zaodijeva vlastite interese u šareno ruho satkano od nekovrsnoga dodvorničkog marketinškog pseudo-domoljublja, izbjegavajući pritom spomenuti ime dotične zemlje, a ona, kako možemo čuti, treba ljude ″koji vjeruju u sebe i banku koja vjeruje u njih″. U tome se promidžbenom uratku između ostaloga kaže da ″naša zemlja treba ljude koji vjeruju u sebe, ali i u druge i drugačije ljude, treba ljude koji vjeruju u znanost, ravnopravnost, umjetnost bez cenzure, slobodu govora bez govora mržnje, odgovorno poduzetništvo…, koji vjeruju u ljubav″.
Ostavimo li načas po strani bankarski kontekst narečenoga teksta koji pokušava filantropski i patriotski sugerirati da naši ljudi trebaju upravo tu novčarsku instituciju – čini se da riječima o ravnopravnosti, slobodi, odgovornosti i ljubavi nemamo što prigovoriti.
No unutar spota može se vidjeti – u dijelu gdje se spominje ljubav – sredovječni par, muškarca i ženu, kako s osmijehom na licu kroče u rijeci veselih ljudi koji preplavljuju Trg bana Jelačića u Zagrebu te u snažnoj, ″bankarskim domoljubljem″ nošenoj matici teku u bolju i sretniju budućnost, a nakon njih vidimo jednako razdragani mladi par, roditelje s djetetom koje je na tatinim ramenima, te zatim homoseksualni par, dvojac mladih muškaraca, što se bez osmijeha i s višeznačnim izrazom lica drže za ruke izigravajući progresivni dio toga ljudskog mnoštva. Čim vidjeh rečeni prizor, dođu mi u svijest rečenice Marguerite A. Peeters, stručnakinje na području međunarodnih organizacija, ljudskih prava, globalnih kulturnih promjena i postmodernizma. Naime, u knjizi ″Globalizacija zapadne kulturne revolucije″, koja je na hrvatskome jeziku objavljena u izdanju Glasa Koncila, spomenuta autorica lucidno uvidje:
″Strategija uključivanja rodne perspektive u glavna društvena strujanja – ʹgender mainstreamingʹ – ima za cilj da više nijedan razvojni program, nijedan statistički sustav, nijedna politika, nijedna institucija (društvena, politička, ekonomska, kulturna, pa čak i vjerska), nijedno zakonodavstvo ne umakne ʹobveziʹ integracije rodne perspektive. / Uključivanje rodne perspektive u glavna društvena strujanja je holističko. Nije riječ o tome da se društvenim aktivnostima doda neki program za žene, ili da se žene bolje uključi u društvena zbivanja, jer bi to bio područni pristup. Riječ je o tome da se nove vrijednostiucijepi u kulturu – da se promijeni cijelu kulturu.″
Kada je 1. lipnja 2016. u dvorani ″Blaženi Alojzije kard. Stepinac″ na Hrvatskome katoličkom sveučilištu u Zagrebu održao ″lectio magistralis″ kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, rekao je među inim sljedeće:
″Papa Franjo, na svome apostolskom putovanju u Manilu, nije oklijevao odlučno optužiti ʹideološki kolonijalizam protiv obiteljiʹ, koji sve čini kako bi je razorio uvlačeći se i šireći u društvima i kulturama država u razvitku. U broju 56. svoje apostolske post-sinodalne pobudnice ʹRadost ljubaviʹ, svom snagom kritizira smrtonosnu ideologiju ʹgenderʹ, ʹkoja poriče naravnu razliku i uzajamnost između muškog i ženskog. Ta ideologija zamišlja društvo bez spolnih razlika i podriva antropološki temelj obitelji.ʹ″
U svjetlu navedenih stajališta i činjenica imamo razumijevati tzv. ″Istanbulsku konvenciju″ Vijeća Europe, koja se nameće vladi Republike Hrvatske s očekivanjem da je ratificira. Premda bismo mnogo toga iz ″Istanbulske konvencije″ mogli bez ikakve zadrške prihvatiti, jer je usmjereno na sprječavanje nasilja nad ženama i borbi protiv te nedopustive antropološke i društvene pojavnosti – nipošto ne smijemo smetnuti s uma da je tu prvi put u neku međunarodnu konvenciju unesena definicija roda, te bi nakon ratifikacije ″Istanbulske konvencije″ ta definicija postala dijelom pravnoga poretka u Republici Hrvatskoj. Pritom treba istaknuti da nije posrijedi neki od brojnih neobvezujućih dokumenata – nego međunarodni ugovor koji snagom nadilazi hrvatske zakone. ″Istanbulska konvencija″ zlorabi borbu protiv nasilja nad ženama te podlo i prijetvorno uvodi rodnu ideologiju u državne zakone i u obrazovanje.
U priopćenju za javnost građanske inicijative ″Zaštitimo žene, odbacimo (rodnu) ideologiju″ jasno je istaknuto kako je pravi cilj ratifikacije ″Istanbulske konvencije″ da se pod krinkom zaštite ljudskih prava ženâ nametne ″protuznanstvena i protuljudska ʹrodnaʹ ideologija″.
″Bit rodne ideologije je tvrdnja da je spol biološki zadan i nepromjenjiv, dok je rod društvena konstrukcija, nestabilna i promjenjiva pa tako svatko prema svojoj volji može birati svoj rod, tako da prema spolu može biti muškarac, a prema rodu žena″, čitamo u tom priopćenju, gdje se nadalje kaže: ″Primjene zakona o rodnom identitetu u drugim zemljama rezultirale su pojavom daleko većeg nasilja nego do tada. Npr. osoba koja se deklarira kao ʹženaʹ ima zakonsko pravo ulaziti u ženske nužnike i svlačionice. Postavlja se pitanje kakvi su to zakoni koji žele zaštititi žene od nasilja, a izlažu djevojke i žene neugodnostima u prostorima i okruženjima koja su namjenjena samo njima.″
Zajedno s građanskom inicijativom ″Zaštitimo žene, odbacimo (rodnu) ideologiju″ možemo naposljetku zaključiti da ″Istanbulska konvencija″ nije ništa drugo doli trojanski konj rodne ideologije. Nitko oprezan i razborit ne će trojanskoga konja – iz kojega bi se razmiljela spram kršćanske tradicije i obitelji neprijateljski nastrojena pošast rodne ideologije – pustiti u vlastito dvorište. Nadamo se da to ne će učiniti ni naša zemlja i država, kojoj u punini domoljubne identitetske samosvijesti i usprkos svim globalističkim programima nemojmo prešućivati ime: Hrvatska.
