U susretu Isusa i žene Samarijanke na Jakovljevu zdencu čitamo da je došla crpsti vodu o šestom satu – oko podneva za najveće žege. Tada nitko nije dolazio po vodu pa je žena koristila upravo to vrijeme. Stidjela se doći među druge ljude i kad svi dolaze po vodu, jer je živjela sablažnjivim životom radi čega su je ljudi izbjegavali. Slušamo nadalje: „Kaže mu žena: ‘Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.’ Nato joj on reče: ‘Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo.’ Odgovori mu žena: ‘Nemam muža.’ Kaže joj Isus: ‘Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.’“ (Iv 4, 15-18).
Govoriti o spolnosti i seksualnosti u suvremenom vremenu, nezahvalno je osobito kad se govori kroz kršćanske vrednote. Sve nam je na dohvat ruke i teško prihvaćamo bilo kakve autoritete i bilo čija ograničenja. Sloboda se promiče kao mogućnost bez ograničenja i samovolja bez odgovornosti. Sve je više neodgovornog ponašanja osobito mladih, bez poštivanja osobnosti i dostojanstva drugoga. Ne može se čekati zajednički bračni život i sakrament ženidbe, kako bi se ostvarila svoja od Boga darovana seksualnost kao bračnu dužnost i odgovornost. Srećom takva neodgovorna ponašanja i slučajevi, znaju dobro završiti na ljudski i kršćanski način, te ne dolazi do ubojstva začetoga života pobačajem. Ukaže li se na te pojave i takva ponašanja, ljudi nerijetko žele napakostiti tužakanjem – što sam i sam doživio. Za opravdanje „braka na probu“ što je postala „normalna“ pojava, kakvi li se sve razlozi i opravdanja ne nalaze: „Vole se, tako danas svi čine, potrebno za dobivanje i očuvanje mirovine, nužno za dobivanje boravišne i radne inozemne dozvole, pomoć kod studiranja, trend današnjega svijeta čiji smo dio, zajednički interesi…“ A drugi bi to trebali bez prigovaranja prihvatiti kao nešto „sasvim normalno“. Jer, kako mi nekom zgodom, reče jedna osoba: „Ti ćeš to razumjeti!“ Argumenti poput: „Teški bludni grijeh, život u konkubinatu, sablazan za obitelj i okolinu, Božja odredba i crkveni propis, mnogo i ne pomažu. Upravo u tim trenutcima ako se na to ukaže, nerijetko se događaju razilaženja i odbacivanja. I postavlja se pitanje: „Kakvi smo mi to kršćani i je li nam vjera tek privjesak s kojim se prema potrebi kitimo, ili put i način našega života i ponašanja?!“ Otkriti i posvijestiti vrijednost otajstva i institucije braka kao zajednice dvoje supružnika u ljubavi i njihove djece, nešto je najpotrebnije u prvom redu za same kršćane. Brak na probu sramotno je i ispod razine ljudskog dostojanstva, ucjenjivanje i iskorištavanje druge osobe. Nepovjerenje u drugu osobu i njenu ljubav, Božju dobrotu i providnost da će život dvoje ljudi koji se vole moći opstati, ako se prije ne isproba i ne iskuša. Ustrajati u takvom stanju grijeh je „protiv Duha Svetoga“, koji se po Kristovim riječima ne oprašta, jer ustrajemo u grješnom stanju unatoč što znamo da takvo što nije u redu i jer tako svi čine, te jer uvjetujemo i vežemo i drugu osobu koja nas ne želi ostaviti. U susretu Krista i grješnika, osobito žena bludnica i preljubnica, traži se pokajanje i promjena: „Idi i ne griješi više!“ To je za sve koji tako što i danas čine, jedini put i rješenje.
fra Mate Tadić
