Želim podijeliti svoju priču s vama.
Nisam odrastala u kršćanskoj obitelji, jesam katolkinja, ali ništa više, nisam imala pričest ni krizmu, ali sam si sama to obavila zbog sebe. Moja mama je uvijek više vjerovala u coprarije nego u bilo što drugo. U isto to uvjeravala je i mene, tj. pričala mi. Gatanje iz kave, horoskop, gatanje na karte, sve je to njoj bilo iz zafrkancije. Uz to sam imala kolegicu s kojom je bilo isto tako. Naravno, i ja skupa s njima. Doista, uvijek mi je bilo na pameti da nikad ne treba nikome raditi zlo. To što smo radile nisam vidjela kao nešto loše, gatale smo i sve to, sve je to bila šala. Uvijek sam ja kao vjerojavala, otišla u crkvu tu i tamo, Bože pomozi… Ono, ništa više, nisam poznavala vjeru. Dolazi noć vještica, mlada, slavi se, fešta, i prođe i to.
Svi Sveti prođu i Dušni dan prođe i dolazi dan poslije. Idem spavati kad ono užas, dvadeset do dvanaest, nešto oko stana trči, lupa i ne znam ni ja što, hoće ući u stan, na prvi Očenaš sve nestaje.
Strah ostaje. Odlazim u crkvu, nisu me najbolje razumjeli ni pomogli, spavanja nema dva tri mjeseca, ludim, sletim s autom, čudom ostajem živa da ni autu ni meni ništa. Mama to “objašnjava” coprarijama, ja uvjerena u to, kaže mi tzv. prijateljica da odem nekom čovjeku kad sam konačno bila bolje. Mama je išla sa mnom. Naravno, nakon toga depresija, skoro sam se ubila, prestala moliti i ono što sam molila, ne valja, odem kod neke žene i tamo skoro skroz skrenem sa pameti. Razgovaram s jednim čovjekom, hoću ja nekom hodži, kaže on meni, ne, idi u Tabor. Hajde, rekoh sama sebi, idem ja po svetu vodu i u katedralu, dođem doma, kažem mami Hajdemo u Šurkovac, sad za vikend. Dođe i taj dan, krećem sat vremena prije da stignem na bus, sjednem u bus, ljuta, bijesna i neznam što ne. Započnu moliti molitvu u Ime Isusovo, mene suze sustižu. Priča voditeljica stara kao ja, doživjela je skoro isto što i ja, samo dvostruko gore. Čitavu misu ondje sam isplakala i sve dok nismo krenuli doma. Nakon toga išla sam tamo još dvaput. Od toga dana mislim da nije bilo dana da se nisam pomolila, bilo je iskušenja teških, gubljenja u vjeri, ali kad je god došlo do toga, ja sam i dalje molila, katkada i na silu išla u crkvu. Kad bih opet pala, došla do dna, ukazao bi se Isus sa svojom krunom od trnja.
Sada sam Hvala Bogu dobro, žao mi je moje mame da je se nije dotaklo ni malo vjere i niti ičega u Šurkovcu, da i dalje radi razdor u obitelji. Sada samo molim za pravu ljubav i normalan posao. Želim normalan život.
Molim sve vas koji ovo čitate da se pomolite za mene, i vi ste u mojim molitvama. Ako smatrate da će nekom pomoći ove moje riječi, objavite priču, ali anonimno, molim vas, jer svi mislimo da se to nas ne tiče, a sve su to ljudi oko nas. Nisam jedina i toga ima sve više, ljudi misle ako se tu i tamo pomole da su vjernici, a Sotona napada gdje stigne.
Bog vas blagoslovio
B.B. (identitet poznat redakciji)
