Arhiva

Oholost i svojeglavost

11/01/2017

281

NAŠA OHOLOST I SVOJEGLAVOST I DRUGE ODVODE U PROPAST

Ideologija suvremenog humanizma koja zagovara ljudsko uspravno življenje tražeći da postane svjestan sebe, sve je više prisutna u odlučivanju o svojoj budućnosti. Čovjek je postao do te mjere svjestan samoga sebe da je oholo digao glavu, prkosno se suprotstavljajući Stvoritelju, zanemarujući svoj sinovski odnos. Suvremeni čovjek ne primjećuje da u trenutku kad oholo uzdigne glavu protiv neba, završava u pijesku i blatu svoje bijede. Duboko potonuo i nemoćan sam se iz toga ne može izvući. Čovjek koji oholo diže glavu ne prema nego protiv Boga, ne promatra više nebo i uzvišene vrijednosti. Ističe svoju narcisoidnu sliku na nebeskom prijestolju, koja se prije ili poslije pokaže velikom iluzijom i zabludom.

Velike tragedije zbog ljudske oholosti

Hans Christian Andersen upozorava: „Kako li je glupo kad violina i gudalo pokazuju oholost zbog onoga što čine. I mi ljudi često se oholimo: pjesnik, umjetnik, izumitelj, vojskovođa. Uznosimo se a svi smo samo glazbala na kojima svira Svevišnji. Njemu jedinome pripada čast. Mi nemamo ništa, nemamo se čime oholiti.“ U tom duhu bl. Majka Tereza zaključuje:“ Oholost je đavolska autocesta!“

Navedene riječi potvrđuju nam i dvije velike tragedije 20. stoljeća od kojih je prva bila potapanje broda Titanica 10. travnja 1912. godine. Iz luke Southampton u Velikoj Britaniji krenuo je na svoje prvo prekooceansko putovanje U nastojanju da osvoji Plavu vrpcu Atlantika na svom prvom putovanju u New York, kapetan Edward John Smith namjerno je krenuo kraćim kursom, sjevernijim od propisanoga. Time je zanemario opasnost od sudara s ledenim santama na što je bio upozoren, ali radi prestiža i slave ugrozio je brod i sve putnike na njemu. Samo četiri dana kasnije 14. travnja 1912. godine u 23: 40, Titanic se pri brzini od 22 čvora sudario sa santom leda, koja ga je i potopila u 2: 40 h pri čemu se prepolovio na dva dijela.

Nakon sudara poslan je poziv u pomoć, a prvi brod koji je stigao u pomoć bio je Carpathia. Od 2. 227 putnika i članova posade preživjelo je samo njih 706. Poginulo ili utopilo ih se 1. 517 od toga 1. 360 muškaraca i 157 žena i djece, a među njima i 27 Hrvata. Kod ukrcavanja u čamce za spašavanje pazilo se – prema izričitoj zapovijedi kapetana Edwarda J. Smitha – da žene imaju prednost kod ukrcavanja. Kako je potonuće i ukrcavanje na čamce trajalo gotovo tri sata, spašeno je 74 % od svih žena na brodu, 52 % sve djece i 20 % svih muškaraca. Od muških članova postade spasilo se svega 21 %; od 22 žene zaposlene na brodu, spasilo se čak njih 20. Pripadnost privilegiranoj prvoj klasi putniku je davala 30 % veću šansu da preživi, dok su se i čamci nalazili na gornjim palubama broda, blizu sobama prve klase.

Druga velika tragedija dogodila se 6. veljače 1958. u zrakoplovnoj nesreći s Unitedovim nogometnim igračima iz Velike Britanije, koji su se vraćali s utakmice Kupa prvaka u Beogradu, kada se srušio za vrijeme polijetanja iz Münchena. U nesreći je živote izgubilo osam igrača te petnaest putnika, uključujući Unitedove članove osoblja. Nesreća se vjerojatno mogla izbjeći, jer su toga dana bila već dva neuspješna polijetanja, prije trećeg tragičnog. Članovi posade upozoravali su pilota da odgodi polijetanje za drugi dan kada se poboljšaju uvjeti u čemu ih nije želio poslušati. Na kraju piste bilo je dosta rastopljenog snijega koji je usporavao zrakoplov, tako da nije mogao postići brzinu potrebnu za polijetanje. Zrakoplov je proklizao s kraja piste prošao kroz ogradu, te udario u kuće koje su srećom bile nenaseljene.

Bez obzira što se kod obje spomenute velike tragedije radilo o Britanskom brodskom kapetanu i zrakoplovnom pilotu, umišljenost je u većoj ili manjoj mjeri prisutna kod svih ljudi. Biblijski nadahnuti pisci na dosta mjesta govore o oholim ljudima, koji su umišljeni i samodostatni. U shvaćanju biblijskoga pisca takva vrsta ljudi vjeruje da Bog postoji kao apsolutno Biće, ali isključuju da je djelatan u svijetu i čovjekovu životu.

Poniznost oslobađa od životnih laži i iluzija

Živimo u društvu koje boluje od samouzvisivanja istodobno druge ponižavajući, dok su rivalstva prisutna na sve strane. Toliko je oko nas taštine, umišljenosti, uobraženosti i lažnih veličina. Svi bi željeli biti neki vođe ili idoli mase – osobito mladima. Na taj se način stvaraju vrijednosni kriteriji po prvim mjestima, a ne po dobrim djelima. Oholost je grijeh duha i zato opasan i podmukao. Vodi u svijet privida i napuhivanja vlastitog ega, te otežava pristup k Bogu.

Biti ponizan znači biti istinoljubiv, iskren pred Bogom, ljudima i samim sobom. Pred Bogom valja biti ponizan, a pred ljudima držati svoje dostojanstvo. Biti ponizan proces je u kojemu dopuštamo Bogu, da nas vodi do naše vlastite istine te oslobađa od životnih laži i lažnih iluzija. Učitelj Eckhart primjećuje kako poniznost čini čovjeka velikim a ne malenim, te je put najdubljeg ispunjenja. Ponizan čovjek ne čini sebe umjetno malenim i lošim, nego se vježba da sebe vidi očima Božjim i odbaci svoje „maske“ pred drugima. Traži velikodušno suradnju na Božjim planovima.

Ljudima je u mnogim prilikama važno da budu posebni, veći, uzvišeniji, slavniji i obožavani. Zbog želje da budu slavljeni i uzvisivani kao očevi nacije, najveći mudraci, najveći sinovi svoga naroda, neki su vojskovođe išli do nakraj svijeta u osvajanju što više zemalja. Pri tom je nebitno bilo što bi ginule na stotine tisuća ljudi, što bi ostalo toliko udovica, siročadi te što bi toliki mladi izginuli i prije nego bi stekli svoje obitelji. Sve da bi silni vojskovođa sebi podigao spomenik u dalekoj zemlji ili gradu.

Kolo sreće se okreće

Biti prvi, slavan, pobjednik pod svaku cijenu u svemu tome najjadnije je što častohlepni i slavoljubni ljudi, sami sebi grade kult svoje ličnosti. A ne da bi drugi priznavali, njihovu veličinu i zasluge.

Hrvatski pjesnik Ivan Gundulić u prvom pjevanju “Osmana“ izriče vječnu istinu:

„Ah, čijem si se zahvalila,
tašta ljudska oholasti?
Sve što više stereš krila,
sve ćeš paka niže pasti! (…)
Kolo od sreće uokoli
vrteći se ne pristaje:
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli gori ustaje.
Sad vrh sablje kruna visi,
sad vrh krune sablja pada,
sad na carstvo rob se uzvisi,
a tko car bi, rob je sada.“

Glas savjesti, Božji i drugih o nama

Samom čovjeku teško je dati objektivan sud o sebi. Bilo da je riječ o vlastitom izgledu, nadarenosti ili sposobnostima, često se precjenjujemo ili podcjenjujemo. Osobito je teško biti objektivan kad je u pitanju vlastita moralna procjena. Čak i oni koji su činili najstrašnija djela, imali su visoko mišljenje o vlastitoj moralnosti.

Za pravilnu procjenu o tome kakvi smo potrebni su nam drugi. Uz sve ograde koje nosimo sa sobom i opterećenost grijesima naših međuljudskih odnosa i sve manjkavosti ljudske prirode o sebi ne možemo suditi iz glave, nego nam je potreban glas drugih. Isto je tako o procjeni vlastite moralnosti, potrebno poslušati i Božji glas vlastite savjesti i Njegove objavljene R(r)iječi.

Poticajne misli

Nerijetko ljudi slavohlepci i častohlepci nakon što izgube vlast s čim su povezane slava i društveni status, obole s dijagnozom osjećaja ostavljenosti od nekadašnjih ‘navijača’, vlastite praznine neostvarenosti i razočaranja, jer više nisu predmet divljenja ispred i iznad svih drugih. (Tomislavgrad, 4. lipnja 2015.)

Kroz život se manje-više svatko od nas susretne s osjećajem da nam nekada bliski ljudi i veliki prijatelji spletom okolnosti postanu tek ružna uspomena, radi čega nas prođu trnci i hladan znoj kad ih se prisjetimo. (Tomislavgrad, 14. lipnja 2015.)

Nekima postignute akademske titule ne znače toliko afirmaciju u znanosti, usavršavanje u struci i na bolju korist za pripomoć potrebitima, koliko pred drugima za uporno pokazivanje i naporno izvijanje. (Tomislavgrad, 15. lipnja 2015.)

Znajmo da će kroz naš život dolaziti i prolaziti različiti ljudi i poznanici, izmjenjivat se prijatelji s dužim ili kraćim zadržavanjem, škole, radna mjesta, službe i nadređeni na određeno vrijeme, mjesta pa i zemlje prebivališta s vlastitim običajima i kulturama. Važno je kroz život ići dalje uzdignute glave i uza sve promjenjivo ni za čim ne trebamo žaliti, jer se sve događa s razlogom i u određeno vrijeme. (Tomislavgrad, 16. lipnja 2015.)

Nekim ljudima pa i našim bližnjima,

obraz i poštenje osjetljivi su i obazrivi poput kremena,

pa najradije bi da nas među živima i nema. (Tomislavgrad, 17. lipnja 2015.)

Što smo stariji postajemo sigurniji da ljudi više-manje većinu toga u životu čine iz vlastitoga interesa i koristi, pa čak se tako i ljubav shvaća koja bi trebala biti čisti besplatni dar. (Tomislavgrad, 17. lipnja 2015.)

Iskušajmo kako bi se osvjedočili?! Čim damo ljudima što su od nas tražili – u nekom obliku duhovno ili materijalno pomognemo, možemo se nadati da će se po malo od nas okrenuti i odvratiti. Jer više im nismo potrebni pa žele u punom smislu povratiti i zadobiti svoju samostalnost, koja je na neko vrijeme bila ugrožena dok su iščekivali naš pristanak. (Tomislavgrad, 20. lipnja 2015.)

Čovjek neurotik neprestano živi u napetosti i svadljivosti gradeći kult vlastite ličnosti u isključivosti onih koji ne misle kao on i ne podržavaju ga, što stvara nesnošljivost među drugima a njega samoga polako ali sigurno vodi prema ludilu. S takvima se ne treba svađati niti suvišno raspravljati, jer je budali najbolji odgovor šutnja! (Tomislavgrad, 24. lipnja 2015.)

Život nam se nerijetko odvija poput brzog ili sporijega filma s komično-tragičnom fabulom, jer posvuda oko sebe vidimo više ili manje uspješne glumce s maskama ili bez njih. (Tomislavgrad, 28. lipnja 2015.)

Umišljenim ljudima punima sebe koji uz to obnašaju i neku važniju službu u vlasti, svadljivi su neurotici i rado s povišenim glasom napadaju ili podmuklo izazivaju druge, najbolji odgovor je ne spuštanje na njihovu nisku razinu, ignorancija i šutnja. To ih izluđuje! (Tomislavgrad, 29. lipnja 2015.)

Onoga koji drugoga pred nama ogovara u njegovoj nenazočnosti, ništa neće priječiti da i nas na jednak način pred drugima ogovara u našoj odsutnosti. (Tomislavgrad, 29. lipnja 2015.)

Ima (ne)ljudi koji vječito spletkare protiv drugih i okupljaju kliku istomišljenika, koja se može glodati između sebe ali su jedinstveni u zlu prema svima od kojih se izvana osjete ugroženima. (Tomislavgrad, 1. srpnja 2015.)

fra Mate Tadić, OFM

Objavljeni članci:

17. nedjelja kroz godinu

14. nedjelja kroz godinu

Sveti Petar i Pavao

13. nedjelja kroz godinu

Rođenje sv. Ivana Krstitelja

12. nedjelja kroz godinu

11, nedjelja kroz godinu

Male zgode iz života velikih glazbenika (22) – W. A. Mozart (3)

Prečisto Srce Marijino

Tijelovo – Brašančevo