Mk 6,1-6

 

 

 

Nakon skrovitog života u djelovanju i molitvi Isus se vraća u svoj zavičaj. Prepoznaje sva mjesta, koja ga podsjećaju na njegovo djetinjstvo i mladenačke godine. Tu je proboravio najveći dio svojega života. Lijepo se vratit doma, među svoje! Žitelji Nazareta bili su siromašni ljudi. Preživljavali su svoje dan u neimaštini i nepravdi. Svi kao da su željno iščekivali neki znak od Boga, promjenu trenutačne situacije. Tako se i Josip, drvodjelja, brinuo za svoju obitelj. No, Isus se ne stidi svoga zavičaja i svojega porijekla. Ne pretvara se zbog neimaštine svojih roditelja. Ne mora glumiti ono što nije.
Brzo se pročula vijest o Isusovim čudesima i o njegovom srcu za svakog čovjeka. Iz usta do usta ljudi su sve detaljno prepričavali. Sve se to brzo pročulo i svi mu se divili. S druge strane, Nazarećani sve znaju o Isusu. Poznaju mu majku i oca. Čuli su za sve obiteljske poteškoće od samoga početka. Zato su nemir i nepovjerenje ušli u njihova srca. Bili su puni predrasuda. U njihovim srcima nije bilo vjere. Okorjelost znanja prekrila je njihovu duhovnu spoznaju. Nisu očekivali živu riječ, nego čudo, trik koji bi riješio sve njihove probleme. Kao da očekujemo od Isusa da On živi naše živote i rješava naše probleme, a onda ga ni ne trebamo. To je jako tužno, ali prorok nije dobro došao u svom zavičaju.
Često se osjećam poput Isusa, kada dođem u svoj zavičaj. Lijepo je biti doma. Tu je čovjek ostavio dio svoga života. Ali, nije lako biti prorok među onima, koji me poznaju od djetinjstva…
Isus me oduševljava. Naročito ističe se njegova samospoznaja. Zna odakle je. Zato je potpun, integralan čovjek. Ne stidi se svoga zavičaja niti siromašnog porijekla. Vraća se u Nazaret navijestit evanđelje. Ne glumi nekog drugog, nego s iskrenošću i otvorena srca staje pred svojima. Potpuno je slobodan. Ne sputava ga nevjera sumještana i navodno znanje o Isusovom porijeklu.
Čini mi se da živimo kao da smo nepotpuni. Ne znamo odakle smo i kamo idemo. Često glumimo nekoga drugoga, a nismo ono što trebamo biti. Biva i tako da se stidimo svojeg porijekla i svojih roditelja. Kakvi smo mi ljudi? To se vrlo lako provjerava. Drukčije se ponašamo na poslu, nego kad smo sami kod kuće bez šminke i odjela ispred televizora ili kompjutora. Nestaje ljubaznost u napetim svakodnevnim trenucima: u prometu, u očekivanju na red. Tada vidimo kakvi smo to zapravo ljudi. Isus je kompletan u svojoj ljudskoj naravi, nepoljuljan u svojim osjećajima. Radim li ja sve da se njemu svidim? Naša nekompletnost osobe udaljuje od istine.
Izgleda da ima nas i onih koji misle da najbolje od svih poznaju Isusa. Nije lako s takvim vjernicima. Teško je također onima koji su umišljeni. Misle da je kod njih sve uredu i da su bolji od drugih. To se može dogoditi vrlo lako i nama. Zamjenjujemo li duhovnost i pobožnost navikom i stereotipom koji svoje uporište ima u ovome svijetu? Možda je i u našoj navici da nižemo molitvene obrasce, ali bez duha, bez vjere i nemamo ni volje ni snage da se Isusu otvorimo do kraja.

Prepoznajmo odakle dolazimo i kamo idemo koji je naš stvarno PR i onda odgovorimo si na pitanje što očekujemo od Isusa?
Usudimo se otkloniti iz naše nutrine sve predrasude o drugima, svaku umišljenost, svaki stid zbog porijekla, obiteljskog siromaštva. Oprostimo onima, koji se sablažnjavaju o nama i preziru nas. Oslobodimo se napasti da pomišljamo da smo dovoljno dobri i da zato Isus mora biti zadovoljan s nama. Čeznimo za rastom u vjeri da prihvaćamo Isusovu riječ i tako prepoznajemo odakle smo i kamo idemo, upravo kao i Isus.

 

Pater Arek Krasicki

 

 

PODIJELI