Bio je nemirni tragač s pogledom uprtim u Nebesa
Ostavio je za sobom životni put koji je lako osuđivati
ili, s druge strane, slijepo obožavati,
put prepun lutanja, posrtaja i padova, hedonizma i depresije,
ali i stalnih podizanja s Božjim imenom na usnama i molitvom u stihu i glazbi
Hineni, hineni… Spreman sam, Gospodine moj, prozborio je legendarni kanadski umjetnik, pjesnik, pisac, pjevač i glazbenik Leonard Cohen na svom, sada već, na žalost, sa sigurnošću znamo, posljednjem albumu “You Want It Darker”.
Ta njegova oproštajna zbirka pjesama u notama i versima, objavljena nepunih mjesec dana prije tužne vijesti, odisala je predosjećajem smrti, prolaznošću, ali i pomirenošću i spokojem. Navedeni stih koji se provlači kroz prekrasnu naslovnu pjesmu, uz izjave samoga Cohena, dao je naslutiti kako 82-godišnji umjetnik osjeća da mu se život na ovome svijetu bliži kraju, ali ipak svijet je danas protresla vijest o njegovoj smrti.
Leonard Norman Cohen rođen je 21. rujna 1934. u montrealskoj četvrti Westmount, u uglednoj židovskoj obitelji, odrastajući u vrlo tradicionalnom domu, okružen u kožu uvezenim izdanjima kapitalnih djela Chaucera, Miltona, Byrona, Wordswortha i Whitmana, s roditeljima koji su imali mjesta u prvim redovima mjesne sinagoge.
Židovska predaja kazuje da su oni rođeni u petak obilježeni posebnom pobožnošću. Cohen je, uza sva lutanja, traganja, gubljenja i nalaženja, opravdao takav biljeg, preispitujući bilo židovstvo, bilo kršćanstvo ili budizam, kojih se doticao posredno ili direktno. U mladosti gorljiv sportaš rano je iskazao zanimanje za umjetnost, posebice slikarstvo, književnost i glazbu. Prvu je zbirku – “Usporedimo mitologije” – objavio 1956. a skupila je mahom probrane pjesme iz adolescentskog razdoblja. U šezdesetima je njegovo književno stvaralaštvo doživjelo puni uzlet, pa je u kratkom razdoblju objavio tri nove zbirke poezije – “Kutija sa začinima Zemlje” (1961.), “Cvijeće za Hitlera” (1964.) i “Nebeski paraziti” (1966.) – ali i čak dva romana. “Omiljena igra” bio je uvelike autobiografski roman o traženju vlastitog jezika i podosta je podsjećao na čuveni roman Jamesa Joycea, “Portret umjetnika u mladosti”, ali s osobitim Cohenovim pečatom. Drugi je roman, “Divni gubitnici”, bio još impresivnije djelo, popraćeno oprečnim kritikama, ali s trajnim odjekom u godinama i desetljećima što su uslijedili.
“Divni gubitnici” napisan je na grčkom otoku Hidri, gdje je Cohen u to vrijeme često boravio, a svojevrsna su oda danas svetici Katarini Tekakwithi (beatificirana u lipnju 1980., a kanonizirana u listopadu 2012.), Indijanki koja je u 17. stoljeću podnijela mučeništvo zbog djevičanstva i vjere u Krista. Cohenov tekst je složen, naizmjenično opscen i meditativan, brutalan i pobožan te se u njegovim porama mogao iščitati duhovni nemir koji je gonio mladoga umjetnika u radu. U tom se razdoblju odlučio i na uglazbljivanje svojih stihova pa je 1968. objavio prvi album, jednostavno nazvan “Songs of Leonard Cohen”, kao početak karijere po kojoj ćemo ga najviše pamtiti.
U ovih pola stoljeća koliko je ta karijera trajala nanizat će kvantitetom ne osobito impresivnih 14 studijskih albuma, koji će pak kvalitetom, a prvenstveno snagom i dubinom stihova nad kojima je trošio i godine do konačnih verzija, ostaviti snažan pečat u povijesti suvremene glazbe i trajan utjecaj na cijeli niz cijenjenih kantautora poput Nicka Cavea i Toma Waitsa. Tijekom cijeloga života borio se s depresijom koja mu je rušila i brojne ljubavne veze, a stalni nemir koji se osjeća u svakom njegovom stihu govorio je britkim jezikom čežnje. Samo je dno dotaknuo početkom osamdesetih, odnosno, primicanjem pedesetoj godini života, kad ga je s toga dna povukao povratak svojoj židovskoj vjeri. Kroz njegove se pjesme i romane stalno provlačila “vjera otaca” (iako je nakratko bilo oćijukanja i sa sektaškom scijentologijom), pa i Kristov lik (sjetimo se samo prizora Isusa kao mornara kojeg vide samo utopljenici u pjesmi “Suzanne”), ali za album “Various Positions” i posebno zbirku pjesama napisanih u formi psalama, “Knjiga milosrđa” (oba naslova iz 1984.), padanje na koljena bilo je nužnost. Bilo je to i vrijeme pojačanog zanimanja za budizam, ali Cohen je tada i u svim godinama što su uslijedile isticao kako je bio i ostao židov po vjeroispovijesti.
Blagoslovljen Ti si koji dade svakom čovjeku štit od samoće tako da Te ne može zaboraviti. Ti si istina usamljenosti, i samo ime Tvoje je određuje. Osnaži moju usamljenost da budem izliječen u ime Tvoje, koje je iznad svih utjeha izgovorenih na ovoj zemlji. Samo u ime Tvoje mogu podnijeti jurnjavu vremena, samo kad je ova usamljenost Tvoja mogu uzdići svoje grijehe ka milosti Tvojoj.
Tako Cohen piše u “Knjizi milosrđa”, a na albumu “Various Positions” u predivnoj židovskoj molitvi “If It Be Your Will” skrušeno pjeva: Ako je volja Tvoja da ne govorim više i da glas mi utihne kao što je bio prije, ja govorit’ više neću…
Na toj poziciji stajao je kao umjetnik na raskrižju, kao već umorni, a nikad smiren tragač, do grla ogrezao u grešnosti, ali ne i bez pogleda uprtog u Nebesa. Zato je to razdoblje naznačilo i novi stvaralački uzlet koji je izrodio i zimzelene hitove “Dance Me to the End of Love” i “Hallelujah” te nekoliko godina kasnije jedan od najboljih mu albuma, “I’m Your Man” (1988.), kojim će izazvati zanimanje glazbenika iz alternativni(ji)h rock-krugova.
Cohen je ipak usporio svoju karijeru i počeo zdušnije prakticirati zen, čak se zaredivši kao budistički redovnik. Ta njegova duhovna praksa postala je možda čak nekom vrstom samoprovociranja, pipanja kako, gdje i koliko daleko može ići, bez straha gdje će ga odvesti. I dalje se trudio isticati trajnu vezu sa židovstvom: “Moj bi se otac i majka, pokoj im duši, uznemirili kad bi vidjeli da me novinari opisuju kao budista. Ja sam židov. Već sam neko vrijeme pod dojmom neodgonetljivog blebetanja starog budističkog redovnika. Nedavno mi je rekao: ‘Cohene, poznajem te već 23 godine i nikad ti nisam htio dati svoju religiju. Samo ti nadolijevam sake.’”
Koliko je sve bilo (samo)zavaravanje, a koliko iskrena, u svakog čovjeka usađena potraga za odgovorima i Božjom prisutnošću ostat će možda jasno samo Cohenu osobno, a na nama je da pokušamo što manje suditi. A možda dio odgovora leži i u izjavama poput ove: “Zen ima obilježje praznine. Ne postoji štovanje kroz molitvu. Ne postoji zaklinjanje, ne postoji dogma, ne postoji teologija. Čak većinu vremena ne razumijem o čemu govore. Ali pruža ti mogućnost, neku verziju Hemingwayeva ‘čistog i dobro osvijetljenog mjesta’. Nudi ti tiho mjesto na kojem možeš sjediti i razmišljati o ovim stvarima.”
U poznijim godinama života neočekivano je dospio u financijske probleme jer ga je tijekom boravka u budističkom samostanu sustavno pokradala menadžerica Kelley Lynch, što ga je natjeralo na češće turneje (nastupio je u čak dva navrata u Hrvatskoj), ali i na nove studijske albume. Impresivan i stilski vrlo skladan trio zadnjih albuma – “Old Ideas” (2012.), “Popular Problems” (2014.) i “You Want It Darker” (2016.) – objavljen je u za njega netipično kratkom razdoblju, a svojim meditativnim pjesmama natopljenim sve izražajnijom židovskom, ali i kršćanskom duhovnošću, odavao je mudroga, ali napaćenog, skrušenog, ali i trajno grešnog anatoma čežnje. I pred sam kraj toga svog puta napokon je osjetio spremnost, predaju zaokruženu jednim od svojih najboljih albuma, kreativnim trijumfom bez kakvog kao da nije mogao niti bio spreman otići pred lice Gospodnje sa svojom “slomljenom alelujom”.
Leonard Cohen ostavio je za sobom životni put koji je lako osuđivati ili, s druge strane, slijepo obožavati, put prepun lutanja, posrtaja i padova, hedonizma i depresije, ali i stalnih podizanja s Božjim imenom na usnama i molitvom u stihu i glazbi. Ostavio je opus koji raznolikim jezicima govori još jednu od priča o Čežnji.
Molimo se da će Bog biti blag prema njegovoj duši koja je napokon tamo gdje je cijeloga života vapila biti.
Izvor: Bitno.net | autor: Toni Matošin | 11. studenog 2016.
