Ako je čovjek zdrav i normalan, onda njegovo srce vapi za srećom, a ti se vapaji
povremeno prometnu u žalosne ili pak jezive krikove. Takvi smo stvoreni! Budući da nas je stvorio sam dobri Bog, razvidno je da je to učinio s nekim razlogom.
Samodopadno biće se proglasilo mudrim (homo sapiens) i bez imalo mudrosti kreće ušutkati svoje srce, koje remeti i noćni počinak. Pojavljuju se i prvi podočnjaci, koji se lakoćom odstranjuju specijalnim kremama za dan i za noć. Društvo nudi jednostavna i dostupna, primamljiva i ugodna, te naizgled vrlo učinkovita rješenja fundamentalnog ljudskog problema, žeđi za srećom.
To je taj trenutak. Naposljetku! Novi skupocjeni automobil je uplovio u dvorište namjerno u poslijepodnevnim satima, kada susjedi virkaju preko plota. Vlasniku limenog ljepotana se čini, da će mu srce eksplodirati od ponosa i sreće. Ne! Ne samo da mu se čini, nego tako uistinu jest. To je činjenica. Međutim, činjenica jest i da mu se nakon svega nekoliko dana taj automobil doslovno gadi, jer je srce opet počelo urlati o nekakvoj istinskoj sreći. Čovjek pada u depresiju i očaj, a onaj drugi s malo soli u glavi dolazi do spoznaje, da su u samoj srži automobili smeće. I noćni provodi i lake žene, i poslovni uspjeh i zadivljeni pogledi kolega, i nova jahta i vikendica s bazenom, i novoprošireni maslinik, i uspješno operirano koljeno i sinovljevo diplomiranje na uglednom fakultetu – sve to nije ništa drugo nego najobičnije smeće! Po pitanju utaživanja praiskonske žeđi srca – najobičnije smeće! Nakon svakog pokušaja ušutkivanja srca, ono proplače za nijansu žešće i neutješnije. Više ne pomažu nikakve kreme ni za dan ni za noć ni za jutro ni za poslijepodne. Podočnjaci se utiskuju sve dublje ispod zbunjenih očiju, koje se prvi put pitaju čemu sam život i tko je uostalom on sam. Promatra se sredovječni čovjek u ogledalu kao da je ugledao čudnog stranca, kojeg prvi put u životu susreće. Okreće se od ogledala, napušta kupaonicu i odlazi na put prokletstva ili pak na put spasenja. Odluka, kojom će stazom ubuduće koračati, pripada samo njemu. Mnogi domišljati i umni filozofski i duhovni pravci su putokazi uz cestu propasti i prokletstva. Može se prigušiti glas srca, samouvjerivši se, da su sve želje ispunjene ili još djelotvornije je ubiti svaku želju u sebi. Sa stavom “ne želim ništa, pa čak ni sreću!” srce gubi razlog za plačem. Vrlo učinkovito, ali imajući na umu prvu rečenicu ovog teksta, jasno je da takav čovjek nije zdrav, nego bolestan. Božja namjera, kada nam je ugradio taj vapaj za srećom, jest da naposljetku (nakon svih razočarenja) stignemo do Njega, da mu otvorimo vrata svoga srca. Njegovim ulaskom u naše srce uistinu postajemo sretnim i cjeloživotno zapomaganje srca biva uslišano.
Nesretni katolik ne postoji, jer ako je nesretan, onda uopće nije katolik. Apsolutno je nemoguće da uspiješ od svog srca stvoriti Kraljevstvo nebesko i pri tome biti nesretan, jer definicija pojma “biti sretan” jest – napraviti od svog srca Kraljevstvo nebesko. A kako se to čini, uči nas naša vjera.Ilija Buhin.
Trpimir Matković
