Neispunjeni zavjet

1366

Datum: 02.08.2016.

Pitanje:
Poštovani!
Što učiniti kada ne možemo/ne želimo ispuniti obećanje/zavjet dan Bogu jer smatramo da nam je ispunjenje preteško i čini nas nesretnima? Može li se taj zavjet zamijeniti drugim, a kojim ćemo ipak iskazati zahvalnost Bogu na učinjenom dobru? Trebamo li očekivati neku vrstu kazne ukoliko prvotni zavjet ne ispunimo?

Odgovor:
Poštovani!
Kod govora o zavjet(u)ima naveo bih riječi iz „Katekizma Katoličke Crkve“, kojega je uz Bibliju i „ Codex uiuris canonici“ – CIC (Zakonik kanonskog prava) sv. papa Ivan Pavao II. držao jednim od triju stupova Katoličke Crkve: “Zavjet je čin pobožnosti, kojim kršćanin prinosi samog sebe Bogu ili mu obećava neko dobro djelo. Držeći svoje zavjete, daje Bogu što mu je obećao i posvetio. (KKC 2102.).“ Te nadalje: “‘Gospodinu Bogu svom se klanjaj!’ (Mt 4,10) Klanjati se Bogu, moliti mu se, iskazivati mu dužno štovanje, obdržavati zadana obećanja i zavjete – to su čini kreposti bogoštovlja, koji izražavaju posluh prvoj zapovijedi (KKC 2135).“
Prvo i temeljno jest da neki oblik zavjeta predajemo slobodno, kao osobni dar Bogu. Uobičajeni oblik zavjeta u kršćanskom životu je obdržavati molitvu, post ili djela u određeno vrijeme. To može biti hodočašće u svetište u korizmi odustajanje od pušenja – (samo što bi pušačima bolje bilo pušiti kroz vrijeme korizme, a zavjet nepušenja obdržavati redovito kroz godinu).
Iz gore izrečenog upita reklo bi se da ste se umorili u nekom svom zavjetu, kojega ste prije izrekli. Možemo reći kako su određena djela, molitva i drugi oblici pobožnosti kroz zavjet, kršćanska djela kojima se vježbamo u držanju volje u pokornosti i rastu u određenim krjepostima. Ponajprije potrebno je biti svjestan kako su ovi čini sredstvo da postanemo bolji vjernici kršćani, a ne cilj kojim bi sami sebe dokazivali i pokazivali drugima. Dobro bi bilo prije nekog zavjeta bolje razmisliti, možemo li u tome i ustrajati a ne ići „kao grlom u jagode“. Osobno bi dobro razmislio prije nego što bih obećao djela neuzimanja čokolade, koju volim na poseban način. Potrebno je u svakom slučaju biti realan u odluci i ne precjenjivati svoje mogućnosti.
Držim kako kao kršćani nismo pozvani preko zavjeta dokazivati se pred Bogom i hvaliti, koliko smo jaki i postojani. Ipak, pouzdamo li se u Božju pomoć i milosrđe primit ćemo od njega milost i snagu, da u onome što smo obećali kao dobra djela to i uspijemo ostvariti.
A ako smo baš toliko slabi pa nam se čini da ćemo ipak „podleći i izdahnuti“ pod teretom svoje odluke i obećanja, Bog kao milosrdni Otac razumjet će nas i podržati kao svoju djecu koja se počesto znaju ponašati poput prevrtljive i nestašne dječurlije. Nakon nekog vremena uzeti drugi i drugačiji oblik zavjeta, pokore i djela držim da nije grijeh koliko odraz naše vlastite nestalnosti i slabosti. A budući da je druga božanska osoba Presvetoga Trojstva Bogočovjek Isus iz Nazareta iskusio slabost i teret ljudske naravi, te da nije sitničar poput nas samih neće nas kazniti radi toga. Jer nas poznaje bolje nego mi sami sebe i voli kao svoju ljubljenu djecu (braću i sestre).

fra Mate Tadić

PODIJELI