Ne hvalimo čovjeka

153

Ne hvalimo čovjeka, ne držimo se njegove zapovijedi, ne zavidimo mu ni na čemu, ne pokušavajmo biti kao neki jer su uspjeli ili na ovome svijetu dobili neku slavu. Ima jedna stara poslovica, nepoznatoga autora: “što si bliži čovjeku, to si sve manji, što si bliži Bogu to si sve veći”. Rekla bih – onda je čovjek veliki bijednik, bez krivoga shvaćanja, nema kritike ovdje već samo činjenice.
Čovjek je osuđen na tijelo, a ovome su dani odbrojeni; dok mu se dani odbrojavaju, nije to tijelo uvijek u najboljem svjetlu – valja nam se samo sjetiti bolesti, patnji, odrastanja, pa onda i onoga čega se svi pomalo i bojimo: starenja. Nisu ovo oštre riječi, nemojte tako shvatiti, samo činjenice na koje smo svi isto osuđeni.
Zato bih rekla: ma, ne dižimo mač na čovjeka, jer dani su mu odbrojeni, nekome već u kolijevci, drugima u danima mladosti, trećima u starosti i to, nota bene, smrt vreba na svakome koraku. Jedna mala sitnica, nezgoda, dovoljna je da čovjek nestane, ali čovjek trči, stvara, traži sebi hvalu, skupe stvari, svjetlost slave i onda sve ono što je skupo svojim kratkim životom stvarao nestane, sve one godine nestanu kao da ih nikada nije niti bilo. Koliko mara, truda, srca, vremena treba utrošiti u čovjeka, a nemilosrdna smrt ni o čemu ne vodi brige. Njoj je tako jednostavno prekinuti sa čovjekom, kao sa svakim drugim živim bićem, biljkama. Pored bolesti duša i tijela, nedostatka, nedostataka u nama i oko nas, pokraj, žeđi, nestašice, golotinje, beskućništva, tamnica, bolnica, revolucija, razočarenja, boli, patnje, pljačke, otimačine i onda opet smrti, dolaze često uzdisaji, krikovi i unutarnja ispitivanja zašto smo ovdje i isplati li se živjeti, a sve je tako skupo u ovom kratkom životu. Ima smisla, isplati se i to je naša nada, sve obrnuto od patnje, boli, pljačke, suza i patnji, isplati se živjeti. Ono što nam Bog nudi ne košta ništa, besplatno je, a razveseli srce i ima život vječni, samo da Mu se i nogu dotaknemo – to je naš ISUS.

 

Svjetlana L.

PODIJELI