Natalina Sanguinetti – sestra Marija Flavija

111

 

 

Želim svome životu dati neki smisao.

 

Rođena sam pod sretnom zvijezdom.Tako se obično kaže za one koji posjeduju sve što im srce želi.Moj otac je bio poduzetnik u genovskoj luci.Moja pak živahna narav je tražila mjesto gdje bi se izdivljala.Majka je željela da u športu nađem pošteno sredstvo kojom bi se oslobodila svoje suvišne mladenačke energije.Rado sam prihvatila majčin prijedlog.Tada još nisam znala što je to mač.Izabrala sam taj šport zato da negdje i u nečem sudjelujem.Međutim,nisam zaboravila ni na druge vrste športova.Drago mi je bilo skijanje,jahanje,vožnja na automobilskim natjecanjima.Mačevanje mi je donijelo 1964 .naslov državne prvakinje.Izabrali su me među olimpijske natjecatelje za olimpijske igre u Tokiju.

Do svoje dvadesete godine bila sam daleko od vjere.Problem Boga bio je nekako potisnut daleko u pozadini moje mladosti.Dotad još nije bio iskrsnuo takvom snagom da bi me vodio k razmišljanju.Misao na Boga prvi puta me zaokupila na

Olimpijadi u Japanu.Rekoh sama sebi:”Želim svome životu dati neki smisao.”

Nikako se nisam mogla pomiriti s mišlju da ću postati čista hrana crvima u grobu kada umrem.To me nije moglo zadovoljiti.Htjela sam naći način da živim za ” nešto”.Odlučila sam da ću se,pošto se vratim iz Tokija,upisati u školu za medicinske sestre.Tako ću najviše moći koristiti drugima.Nije mi se činilo pravedno da za svoj rad u službi drugih još i primam plaću.Nisam mogla sebi zamisliti da bi kuverta s mjesečnom plaćom bila pravedna nadoknada za njegu bolesnika i podvorbu patnika.Posao što bi ga vršila iz sasma zemaljskih motiva nebi me osvajao ni usrećivao.Tada sam odlučila:bit ću redovnica.

Obavljajući duhovne vježbe u zavodu Pallanza doživjela sam dublji susret s samom sobom.Duhovni razgovori i razmišljanja bili su priprava već za olimpijske igre u Tokiju.Moj mi se život činio anemičnim i bez pravoga cilja.To je bila “hrpica crva”,o čemu sam upravo pisala i razmišljala.Zar ima smisla brinuti se i njegovati samo tijelo,makar i s ciljem da postignem športske uspijehe?To me je pitanje stalno zaokupljivalo.Poslije odlaska u Japan osjećala sam odvratnost i otuđenost prema svemu onome što sam tada radila.Boraveći među športašima,ozbiljno sam razmišljala o svojem zvanju.Još nisam vidjela pravi smijer.

Prva mi je misao bila da se posvetim društvenom i humanom radu kao medicinska sestra.Sve više me obuzimala misao da se žrtvujem za druge.U Tokiju je bio presudan moj susret s sestrama Sv.Pavla,na koje sam naišla tražeći katoličku crkvu.

Moje zvanje je sazrijevalo.Mnogo mi je u tome pomogao duhovni vođa.Život je počeo dobivati dublje značenje.Ukućani se usprotiviše mojoj zamisli.Bila sam spremna odreći se svega:lakog i udobnog života,športskih uspjeha i putovanja u tuđinu.Bila sam svjesna što sam izabrala.Rad u bolnici,neprestana briga za bolesnike,neprospavane noći uz umiruće,utjeha bolesnima i pomoć ostarjelima….To me ne uznemiruje.Znam što sam odabrala.Smeta me što u časopisima čitam što sam sve “izgubila”.Izabrala sam duhovno zvanje jer znam da će mi ono donijeti najviše radosti i zasluga.Izabrala sam veću ljubav.Kad bi još jednom birala,izabrala bih opet upravo duhovno zvanje.Život redovnice je duhovno bogat,sadržajan,vedar i sretan.Prije sam bila usmjerena prema vanjštini,a sad prema unutarnjim duhovnim vrednotama.Svoj športski auto zamjenila sam za kombi koji služi našoj redovničkoj zajednici.Za volanom više nesjedi Natalija,već sestra Marija Flavija.Sad znam da moje tijelo neće biti samo hrana crvima.

 

Iz knjige “Uživot za druge”

 

 

{fshare}

 

 

PODIJELI