Narod što je boravio u tmini vidje svjetlost veliku

385
FOTO:J.Jurčević/www.put-istina-zivot.com/

Zvonko Presečan

 

Početak rada u zatvoru sa najtežim zatvorenicima bio je prilično zahtjevan. Mnogi su mi govorili i upozoravali me kako je to opasan posao, kako prilikom tog posla trebam stvoriti „profesionalni zid“ jer bi psihički mogao stradati. Pitao sam se što bi s time postigao. One koji su stvorili „profesionalni zid“ takve imaju. To su njihovi stražari i službenici. Po meni, jedino rješenje bilo je ispred sebe postaviti Krista. Upravo zbog toga uvijek bi im rekao da ih ne odvraćam od njihove vjerske pripadnosti (najčešće katoličke) već im želim prikazati Krista. Bilo je to u početku dosta teško.

Susret grešnog čovjeka sa svetim Bogom rezultira nelagodu. Taj susret s Bogom kod Adamovih potomaka nije susret „licem u lice“, jer takav susret grešan čovjek ne može preživjeti: „ A ti lica moga ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati.“ (Izlazak 33,20)

Susret s Bogom koji grešan čovjek mora doživjeti je susret „karaktera s karakterom“, „svetoga s grešnim“.,

Čovjekov grešan karakter mora se sresti s Božjim svetim karakterom. To se događa tijekom proučavanja Božje riječi i prilikom upoznavanja s Božjim moralnim načelima, pod djelovanjem Svetoga Duha. Motivi koji pokreću čovjeka postaju razotkriveni, čovjek ostaje „gol“, raskrinkana je njegova grešnost. Osoba se susrela s osvjedočenjem o vlastitoj grešnosti i Božjom bezgrešnosti. Taj susret je neugodan, pa većina ljudi bježi od Boga.

Neki u ateizam, neki traže susrete sa svećenikom, propovjednikom, mudracom, guruom, vjerskim obredom, religijskim predmetom.

Druga je mogućnost, koju nažalost poduzme tek manjina, da čovjek pri susretu s Božjim svetim karakterom prizna svoju grešnost, ponizi se i pokori Bogu. Takva osoba žali zbog svog grijeha. Uviđa da je grijeh uzrok životnog nezadovoljstva i bijede, razlog patnje i ropstva.

Osvjedočen svetim Duhom o svojoj zloći i o Božjoj dobroti, kao i o svojoj nemoći u borbi protiv grijeha, čovjek se obraća i onome tko može pobijediti grijeh. Stoga traži od Boga pomoć i donosi sudbonosne odluke. To rezultira promjenom života. Istinski pokajan čovjek prestaje živjeti „u grijehu“. To je moguće zato što Sveti Duh donio snagu „odozgo“ da više ne robujemo grijehu.

Bog je taj koji pokreče inicijativu. On traži čovjeka. Bog ponekad dopusti da čovjek u svom bijegu udari glavom u zid, samo zbog jednog razloga, da se zaustavi, kako bi ga Bog dotaknuo. Pred sobom imam pismo čovjeka koji je već više od 20 godina u zatvoru. On je čovjek o kome su prije dvadeset godina pisale dnevne novine, koji je pripadao tadašnjem kriminalnom miljeu. Bio je to tada mladić koji je tada mrzio cijeli svijet, a što je najgore mrzio je samog sebe. Nakon 20 godina zatvora on piše svoje iskustvo i susret s Bogom.

Između ostalog piše: Da točno je da je moje životno odrastanje i moj životni put bio traumatičan. Zapravo, od ranog djetinjstva obiteljski odnosi su bili nepodnošljivi, te sam bio suočen s nedostatkom roditeljske ljubavi, i kao takav doživio sam razne traume i duhovne patnje koje su obilježile moj život. Mržnju koju sam imao od djetinjstva usmjeravao sam na krive ljude i moj put prema zlu bio je nezaustavljiv. Na kraju krajeva to me i dovelo u ovu sredinu u kojoj se nalazim punih 20 godina. U ovoj nezdravoj sredini ima jako puno zla na malom prostoru, i upravo to zlo oko sebe širi negativnu energiju, koja se sve više i više jača i manifestira se kroz misli, riječi, mržnju, osvetu, i na taj način pokušava oblikovati naše živote. Donedavno sam i ja bio član ili inicijator takvog groznog stanja, ali zahvaljujući dragom Bogu što mi je poslao jednu gospođu iz jedne pobožne obitelji, polako ali sigurno izlazim na svjetlost.“ (u dvadeset godina evidentirano mu je 24 nasrtaja na stražare ili druge zatvorenike. Jednog je zatvorenika izbo šiljatim predmetom, na sreću taj je to preživio.)

Opisujući svoje stanje, svoje odrastanje bez ljubavi i razumijevanja, okružen obiteljskim i uličnim nasiljem, te analizirajući ponašanje svojih roditelja, razmišlja da ipak nije li to sve sudbina koja nam je nekako odredila naš životni put, te je zbog toga netko dobar, a netko zao. Ipak zaključuje:

„To mi nekako izgleda sve zbunjujuće, ali ja sam mišljenja da je svatko od nas nositelj svog života, i da svatko od nas određuje svoju sudbinu. Dakle, ne može biti da smo rođenjem predodređeni da budemo dobri ili zli. Svi smo rođeni dobri, a na nama je izborni životni put.“ Nakon toga nastavlja opisivati svoje duševno stanje dugi niz godina.

„Da bi ti dočarao svoje duševno stanje dugih godina, moram reći da sam u izolaciji kaznionice 14 godina živio u potpunom mraku, bez posjeta i igdje ikog. Osjećao sam se napušteno, odbačeno, prezreno, i za mene život u opće nije imao smisla. Tonuo sam u ponor mraka potaknut negativnim mislima, kako mojim, tako i drugih zlih. Dane i godine proveo sam po samicama, osamljen u izolaciji, a pomaka na bolje nije bilo, već sam osjećao sve veću ogorčenost i mržnju, kako na ljude oko sebe, tako na društvo u cjelini.

Nakon dugogodišnjeg mraka krajem svibnja.2010 godine upoznajem nepoznatu ženu, jednu stariju gospođu iz Zagreba, koja mi je prvi put u životu pokazala kako izgleda ljubav dobrota i vjera. Nakon prvog susreta  osjetio sam kao da neka posebna sila na mene prelazi, te me obuzela neka duhovna radost. Njezin stav nije bio osuđujući, već mi je pokazivala neku neopisivu toplinu i razumijevanje. Veoma osjećajno i toplo se odnosila prema mom tužnom životu i s puno razumijevanja slušala moju tužnu priču. Nakon toliko zloga, prvi put u životu osjetio sam dodir dobrote. Pričala mi je o vjeri, nadi o Isusu koji je jedini izvor duhovne snage koja me može vratiti na put ozdravljenja. Osim toga, sa mnom je podijelila svoju životnu priču i vjeru u Krista, a u meni je kroz nju Krist raspirio onu malu i jadnu iskru dobrote koja je u mojoj duši bila duboko zakopana. Svojim životom mi je pokazivala kako voljeti bližnje i iskazivati im suosjećanje, usmjeravati ih ka dobrom i tomu se radovati. Učila me je kako praštati, kako biti ponizan, i kako naći duševni mir uz Krista i vjeru u Njega. Pokazala mi je što znači živjeti s Kristom. Poticala me je i jačala moju vjeru u Krista a ja sam pronašao smisao života. Ona u meni nije vidjela opasnog i nepopravljivog krvnika, već je vidjela jednu teško bolesnu dušu koju treba liječiti riječima ljubavi.

Nedugo zatim nakon 14 godina u posjet mu dolazi sestra koja ga nije vidjela punih 14 godina. Razlog njenog neposjećivanja je bila svađa koju je on uzrokovao i rekao joj je da više ne dolazi. Nakon tih događaja i susreta s ovom ženom iz Zagreba susret sa svojom sestrom bilo mu je novo duhovno osvježenje. Radovao se tom susretu, ali se istovremeno i ožalostio, jer sestra mu je bolovala od raka štitnjače.

Nekako u to vrijeme i mi smo počeli s radom u zatvoru. Dolazio je na naše sastanke, a ja sam mu dao Bibliju. Počeo se je moliti za svoju sestru da ju Bog ozdravi, a zatim je čitao Bibliju. Tada je ponovno pao u očaj.

„Pa Bog ne može mene uslišati kada sam ja toliko veliki grešnik,“ zaključio je.

Odmah, prvom prilikom pitao je svećenika što bi trebao činiti.

„Napravi cijelo životnu ispovijed!“ rekao je svećenik.

Vrlo brzo je došao i na naš sastanak i mene je pitao što da uradi. „Svećenik mi je rekao da napravim cijelo životnu ispovijed, što mi ti predlažeš.“

„Ako ti je to svećenik savjetovao, učini to. Jedino što bi ti ja predložio je da prije nego odeš na ispovijed, u molitvi Bogu, tihoj molitvi koju će samo čuti Bog, reci Bogu i priznaj mu svoje grijehe. Reci mu da se kaješ što si to učinio i da ga moliš da po zaslugama presvete Kristove krvi ti oprosti. Nakon tog ispovijed kod svećenika će biti samo vanjski znak onoga što si s Bogom već učinio,“ savjetovao sam ga.

Tako je i uradio. U svom pismu on dalje nastavlja: „ Nakon toga kao da mi je teški teret pao s ramena. Sada nastojim što više duhovno ojačati i prihvatiti svoj križ uz molitvu da mi naš Spasitelj dade snage da prihvatim i izdržim svu bol koju uzrokuje nošenje tog križa. Srećom, Bog nas ljubi takve kakvi jesmo i u svojoj beskrajnoj mudrosti i dobroti, On nam daje priliku vratiti se na pravi put. Osnažile su me riječi koje mi je ta gospođa rekla da pustim da se događa što se treba dogoditi, jer planove neba ne možemo sprječavati. Usporedila je to sa slikom kako Bog od trnovitih ruža plete savršen i vrijedan vijenac za buduće naraštaje. Nemojmo se buniti što smo jedna u nizu tih ruža, jer to samo znači da smo birani, željeni i u planu neba za nova dalekosežna stvaranja. Pa što, što smo malo pretrpjeli, a čak nam ni ruke ni noge ni srce nije probodeno. Što bi tek On trebao reći.

Dalje nastavlja: „ Došao sam do spoznaje, da kada upadnem u mračne prostore (gdje se trenutno nalazim) to ne mora biti uvijek nevolja. Od mene ovisi kako ću to prihvatiti.

U tom mraku ne moram ostati dobrovoljno, već se trebam suočiti sa životnim pogreškama i za postojeću situaciju ne tražiti krivca izvan sebe. Jedino sebe mogu mijenjati, iako je u naravi čovjeka da više voli mijenjati druge nego sebe. Shvatio sam i prihvatio svoju životnu pogrešku. Bog me je upravo doveo ovdje u ovaj zatvor, da se zaustavim kako bi me pronašao i dotaknuo.“ Završava svoje pismo moj prijatelj iz zatvora.

Nakon toga ponovno mu je u posjetu došla sestra. Međutim, ovog puta donijela je radosnu vijest. Njen rak štitnjače potpuno je nestao. Bog je uslišio njegovu molitvu.

„Međutim to nije kraj sreći,“ pisao mi je. „Vrlo brzo poslije toga, u posjetu mi dolazi bivša supruga sa mojim sinom. Znao sam da imam sina, ali prije nego se on rodio ja sam završio u zatvoru. Sada pred sobom gledam mladića 24 godine. Krasan stasit mladić. Srce mi je igralo od radosti. A žena mu je tada objasnila. Njegov sin je dijete s posebnim potrebama. On boluje od autizma. Dosegao je nivo zrelosti djeteta između osam i devet godina i tu je stao. S jedne strane bio sam sretan što sam vidio sina, a s druge strane razočaran, jer mi je sin bio invalid. Nije bio kao ostala djeca.

Molio sam se Bogu i pitao: ‘Bože! Zašto si dozvolio da mi sin ne bude kao ostala djeca? Ti si svemogući Bog, nisi li mogao učiniti da on bude normalno dijete kao i sva druga djeca.’ Mučio sam se s time, a tada sam počeo razmišljati o sebi i svome ocu. Moj otac je bio alkoholičar. Svaki dan pijan bi dolazio kući i tukao mene i sestru. Nasilje je bilo njegova jedina lekcija koju sam ja naučio. Došavši u vrijeme mladenačkih godina, smatrao sam da je nasilje normalan način života i da se nasiljem moram izboriti za svoje mjesto pod suncem. Pošao sam tragom svog oca i vrlo brzo završio ovdje gdje sam sada. Tada mi je sinulo i počeo sam zahvaljivati Bogu. ‘Bože pa to dijete si stvorio za sebe, a ne za mene. Ja sam pošao putem svog oca i završio sam ovdje. Ti si jednostavno svojom silom prekinuo taj lanac nasilja koji se generacijama provlači kroz moju obitelj. Upravo ovim si onemogućio mog sina da krene mojim grešnim putem nasilja. Hvala ti Bože na tome. Sada vidim da su tvoji naumi zaista slavni.“

Divio sam se tom čovjeku i njegovoj novo otkrivenoj vjeri. Ne znam jeli bi ikada zahvaljivao Bogu za bolesno dijete, ali ovaj me je događaj ohrabrio da vjerujem kako Bog čini sve veoma dobro.

„Narod što je boravio u tmini vidje svjetlo veliko, onima koji prebivahu u tamnom predjelu smrti zasja svjetlo.“ (Matej 4,16)

Isus Krist je to „svjetlo veliko“, On daje svjetlost i život jer je On praizvor i jednog i drugog. Samo Isus može obasjati i nas u „sjeni smrti“ i pronaći nas tamo gdje jesmo i dovesti nas k sebe takvi kakvi jesmo. Odaziv je na nama. Isus poštuje našu slobodnu volju željno iščekujući naš odaziv. Čitavo nebo pozorno prati sukob istine i zablude, svjetla i tame.

Kakvog li velikog Boga imamo! On nas ne gleda kakvima jesmo – gubavima, grešnima, sporima povjerovati…On u nama vidi Božje dijete!

Čitam  Izaija, 10,18 „Budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna“.                     

Trenutno, za mog prijatelja iz zatvora s kojim proučavam Sveto,odjednom za njega zainteresirala njegova obitelj. On očekuje da će sud urediti njegovu kaznu i da će on vrlo brzo izaći van. Jednom prilikom mi je rekao: „Ne prođe dan a da se Bogu svojim riječima ne molim za svoju obitelj, za sve prijatelje do kojih mi je jako stalo, a posebno se molim za obitelj kojima sam napravio veliko zlo, da ih Bog utješi i da im snagu za život.“

Opisujući zatvor i mjesto gdje boravi na početku našeg druženja je rekao: „ovo mjesto je koncentracija zla na malom prostoru.“ Nakon nekog vremena došao je do zaključka. „ovom mjestu je potrebno najviše Božje milosti.“ Sada govori. „Ovo je mjesto gdje se najviše očituje Božja milost.“ Da, točno, zatvor je mjesto gdje se najviše očituje Božja milost.

PODIJELI