Čovjek je sjedio pored puta i prosio. Bio je slijep od rođenja i na sebi je imao ogrtač koji su u tome vremenu nosili slijepci. Po njemu su svi znali da je slijep kad i ne bi prosio. Taj ogrtač je također bio njegov socijalni simbol – nemam, slijep sam, pomozi mi. Taj čovjek sjedio je pored puta i prosio. Tog dana bilo je puno ljudi i svi su išli negdje. Osjećala se uzbuđenost u zraku, neko ludo očekivanje dobrih stvari. A onda neka galama i vreva koji je bila daleko, postajala je sve bliže i bliže. Slijepac je rukom potražio nekoga i konačno napipao haljinu najbližeg čovjeka. Nije mogao više izdržati i obasuo ga je pitanjima : Što se događa? Tko to galami? Kakva je to vreva? Čovjek mu je odgovorio, očito uzbuđen i titravim glasom rekao: Isus iz Nazareta! Isus iz Nazareta prolazi! Slijepac nije ispuštao haljinu čovjeka za koga se držao, a riječi koje je čuo kao da su upalile vatru u njegovoj duši. Slušao je o Isusu već danima, od raznih ljudi i žena. Svi su prepričavali događaje koji su se događali, Riječi i čudesa koja je činio ovaj tesar iz Nazareta. Narod je ostajao bez daha jer toliku milost nisu vidjeli nikada do sada. Isus je opraštao grijehe, liječio bolesne, podizao mrtve u život. Gubavci su se očistili a i zli duhovi su odlazili iz opsjednutih i napaćenih ljudi i oni bi ozdravljali. Kao da je u Isusu bila jezgra nepresušne sile koja je ozdravljala sve na što bi naletjela ili što bi dotaklo Isusovo tijelo dok je hodao. Sve bi se promijenilo kroz jedan dodir te Sile, kroz jedan susret s njime. Zato su tisuće ljudi hrlile da ga vide i da samo dotaknu njegovu haljinu, jer iz njega je izlazila sila koja liječi sve.
Slijepac je sjedio uz cestu držeći haljinu nepoznatog čovjeka. Niti sam nije znao da toliko misli i događaja može stati u djeliće sekunde u njegovim mislima. Poput usporenog filma a opet tako brzo… Je l’ ga vidiš?! povikao je neznancu, Je li blizu, reci mi ?! Ovaj mu reče: vidim neko komešanje, hrpa ljudi dolazi i gura se. To je bilo dovoljno. To je bilo sve što je trebao čuti. Pustio je haljinu nepoznatog prolaznika i okrenuo lice u smjeru nadolazeće buke. Znao je da se bliži onaj koji može sve. Znao je da je ovo njegov trenutak, Bogom dan trenutak. Jer zašto bi čovjek Božji prolazio baš danas, baš ovom cestom, baš u ovaj sat, baš dok je on ovdje. Počeo je vikati, glasno, poput ljudi koji su nadolazili. Ali ne vikati u prazno ili ispuštati poklike radost, već vikati ciljano i sa svrhom, zvati njegovo ime. Isuse! Isuse, sine Davidov, smiluj mi se! Isuse! Sine Davidov smiluj mi se!…. NASTAVIT ĆE SE.

Zack Benjamin Lenkert

PODIJELI