U lokalnoj zadimljenoj birtiji na gradskoj periferiji šankerica je razvukla osmijeh, kada je iz
noći kroz vrata stupio Andrej, sredovječni čovjek, čije je bikovske mišiće isklesao težak fizički rad, a bore burno životno iskustvo. Znala je, da će se učmala atmosfera pretvoriti u nešto veselo i zanimljivo, jer je Andrej bio vedra duha i voljeli su ga svi birtijaši, koji su odmah živnuli. On je bio njihov heroj, jer je uvijek oko sebe širio optimizam i ljubav, bio je pokretač svake zabave, premda su ga u životu snašle najveće nedaće i tragedije, koje uopće mogu snaći jedno ljudsko biće.Zbijale su se šale, vino se točilo, a onda je iz zvučnika promilila neka sjetna ruska melodija, koja je uozbiljila Andrejevo lice, te mu je potom glavu oborila u dlanove. Društvo se zbunilo, a kada su vidjeli njegove suze kako kaplju u čašu s pićem, svi su se već zabrinuli nad tim prizorom. Zamućenim očima pogleda u svoje zbunjene i zatečene prijatelje, pa im reče ovako nekako: “Nikad o tome nisam govorio, ali svi dobro znate, da sam na fakultetu životnih tragedija i magistrirao i doktorirao. Znate li, što je najveća životna tragedija, tragedija nad tragedijama? Kada ti umre draga osoba, a ti si joj propustio reći, da je voliš!”, te napuštajući lokal samo dometne: “Nemojte da vam se to dogodi!”.
