Slike svetih na samostanskim zidovima vise.
Nebeski uzori svetošću obilježeni,
uramljeni godinama i daljinom.
“Budi”,
rekoše, “bogolik kao
Franjo
u ekstazi
na platnu Francesca Berbieria,
zanesen kao
Agneza
ljepolika na slici Jusepea de Ribera.
Ugledaj se u hrabrost i učenost
Raphaelove djevice
Katarine Aleksandijske”.
“Neka ti budu uzori”, rekoše:
“Terezija mala s nebom u očima,
Alojzije
s ljiljanom bijelim i
Marija
iz Magdale
s križem u zagrljaju,
sveti Antun iz Padove
s Isusom u naručju;
zvjezdane ogrlice
Kristove”.
Zaboravili su da volim zemlju,
mučenike i svjedoke
izrasle u našoj krvi
i da s mukom tražim nebo.
Kroz prozore duše, ponekad
i mrak uz svjetlo ulazi pa
modrina neba posivi
u kajanju i naporu
da budem njima sličan
i to što nisam da budem, da jesam.
Unatoč njima,
u Martirologiju hrvatskom
više me privlače braća i sestre moje:
Nikola
Šibenčanin
od ponosnog roda Tavelića,
Leopold
ispovjednik
s grobom u Padovi, a srcem
na hrvatskoj obali,
Marcus Crisinus
Croata
Križevački
vjeran Crkvi, papi i domovini,
blaženi Gracije, Jakov i Ozana,
mučenice Drinske,
Stepinčevi
zatvorski supatnici,
svećenici
ubijeni, bezimeni i s imenom,
kamenim grobom obilježeni i
kostiju razasutih duž križnog puta
u hudim jamama vrletnim.
Ne ostaviše ništa osim znamena od boli.
Molim hrvatsku
krunicu žalosnu.
Prebirem zrna krvlju obilježena:
ime do imena, ime do imena.
Nabrajam plamene putokaze u bespuću do Izvora.
Od uvira rijekom su postali.
Nisu nam ih, ponekad, znali dati za uzore.
Na krvavoj hrvatskoj oranici
nisu vidjeli zemlju.
Izvor: Portal katoličkih teologa Vjera i djela, autor: vlč. Slavko Vranjković
