Jednostavnost i velebnost Asiza na izvorima franjevačke duhovnosti

Sve ove godine počevši od listopada 1992. kada sam primljen u franjevačku postalaturu na Humcu preko svečanih zavjeta 1999. u Mostaru, nisam imao prigodu niti priliku posjetiti Asiz i ostala mjesta važna za život sv. Franje i nastanak franjevačkoga Reda. Tek mi se od 13. do 19. rujna 2009. prigodom godine proslave 800-te obljetnice franjevačkoga Reda, pružila dugo iščekivana prilika, koju nisam mogao niti želio propustiti. Da konačno posjetim „gnijezdo“ nastanka Reda, mjesto rođenja i života sv. Franje Asiškoga te izvorište franjevačke karizme i duhovnosti. O svemu ovomu sam slušao i čitao u knjigama, ali sam želio vidjeti svojim očima, dotaknuti svojim rukama i osjetiti svojim čulima. Gdje je naš utemeljitelj doživio i osjetio najdublja iskustva Boga te otpočeo obnavljati lice Kristove Crkve.

Velike pohvale fra Iki Skoki, organizatoru i moderatoru hodočašća te duhovnih vježbi. U prvom redu jer je program bio izvrsno organiziran, bez „praznoga hoda“ i gubljenja dragocjenoga vremena, kada se svaki trenutak činio neprocjenjivo važnim i vrijednim. U ovih 800 godina postojanja i života franjevačkog Reda, očito je i opipljivo da su franjevci željeli dostojno obilježiti svaku zgodu i događaj iz Franjina života na autentičnim mjestima, gdje se to doista i zbilo. U tomu su na zadivljujući način i uspjeli.

 

Zadivljujuća velebnost i franjevačka jednostavnost

Dok sam razgledao asišku katedralu sv. Rufina u kojoj su kršteni sv. Franjo i sv. Klara, velebne bazilike u čast sv. Franje, sv. Klare, sv. Marije Anđeoske – Porcijunkule, bez uzdržavanja sam se divio tim građevinama, freskama i mozaicima. Posjetitelja zadivljuju i ostavljaju bez daha, propinjući se u visine i kao da viču, pjevaju i kliču svu veličinu i dostojanstvo onoga što prikazuju. Ujedno me zadivila, donekle postidjela i ohrabrila ona izvorno franjevačka jednostavnost što je sačuvana na tim autentičnim mjestima. Kao i Franjina malenost te pouzdanje u Božju providnost na putu stvaranja nove zajednice braće i sestara, koji za Pravilo uzimaju živjeti Kristovo Evanđelje. To Franjino nadahnuće na osobit se način osjeća u Fortem Colombu, gdje nastaje prvo Pravilo Reda.

Jednostavnost se očituje ponajprije u crkvi i prvom samostanu klarisa sv. Damjanu, prirodnim pećinama i udubinama koje su korištene kao mjesta samoće, molitve, posta i meditacije u Carcerima. Mala crkvica Porcijunkula koju je otac Franjo na osobit način ljubio svim žarom duše, kao da se u svojoj malenosti sklonila pod zaštitni plašt velebne bazilike. Na jednom mjestu je izvorno franjevačka jednostavnost Porcijunkule te velebnost arhitekture i svečanost liturgije u Marijinoj bazilici. Na najbolji način poticaj i poziv za svakoga, učiti se živjeti i druge prihvaćati u svoj različitosti i jednostavnosti.

Zar ima što ljepše nego li u okrilju Porcijunkule, sudjelovati na molitvi pjevane Večernje, službe Časoslova s braćom iz Asiza? Osjetiti i doživjeti mjesto, gdje je Franjo nesvakidašnje dočekao smrt, nazvavši je sestricom. Zar ima nešto ljepše, izvornije i otajstvenije nego li slaviti Euharistiju na oltaru ispod vječnog prebivališta oca Franje? Franjo u sredini poput stožera, a četvorica njegove prve braće oko njega poput stupova u kripti prebivališta!

Slika kažu govori više nego li tisuću riječi, a stvarni doživljaj više nego li sve knjige i slova napisana i izrečena o Franji. Duša kao da je oduvijek željela piti, a sada je konačno dovedena na izvor da se osvježi. Koja radost, ljepota i divota! Ujedno i poziv na važnost radosti u vrijednosti liturgijskoga slavlja i njenom pripremanju te da se tu ne smije biti skroman i štedljiv, nego darežljiv i srcem raspoloživ.

 

Boga osjećati, doživljavati i slaviti kroz prirodu

I kako li ne zapaziti da je Franjo u životu bio veliki putnik? Prelazi 100 do 200 kilometara od Asiza pješice po svim vremenskim (ne)prilikama da na jednostavan i jedinstven način ovjekovječi prve žive jaslice u Crkvi – u Grecciu. Posredovanjem prema legendi između stanovnika i vuka u Gubbiu Franjo se pokazao mirotvorcem, a svakoga čovjeka i stvorenje doživljava kao brata i sestru. Odlazi i uspinje se na La Vernu kao na novi Sinaj ili Goru blaženstava da se u potpunosti preda Ljubavi te bude raspet i ranjen Kristovim žarom i označen biljezima vidljivih rana na tijelu.

Promatrajući ljepotu spoletske plodne ravnice i zelenih brežuljaka koja je nazvana „zelenim srcem“, čovjek shvati zašto je Franjo kroz pjesmu u svojoj bezbrižnosti, ljudskosti i jednostavnosti Boga osjećao, doživljavao i slavio upravo kroz prirodu. I uistinu, kako sam već negdje čuo, da sv. Franjo nije živio i da franjevaštvo ne postoji, trebalo bi ih svakako izmisliti. To nam je svima Božji dar da u ljudskoj prirodnosti i jednostavnosti, možemo živjeti Kristov poziv i prihvaćati jedni druge u različitosti te Gospodina slaviti, zahvaljujući mu na svakom daru postojanja i svakovrsnog imanja.

 

Zahvala za susret s Generalom i darovanu brigu

Upravo na blagdan Rana našega Serafskoga oca Franje s osobitom čašću i dostojanstvom smo su slavili Euharistiju s ocem generalom Reda manje braće – Rodriguiezom Carballom, vidljivim nasljednikom sv. Franje među nama. Kao predvoditelj misnoga slavlja i procesije uz druge hodočasnike, posebno je pozdravio našu skupinu s očinskom pažnjom i ljubavlju. Na trenutak smo s njim razmijenili i nekoliko riječi, a kao znak sjećanja na taj uzvišeni trenutak i nesvakidašnju prigodu, ostade nam zajednička fotografija.

Poseban je to doživljaj na autentičnim mjestima, govoriti i razmišljati o sv. Franji, njegovoj osobi i duhovnosti. Hodati njegovim stazama i puteljcima, udisati isti zrak, osjetiti prirodu, ljude i sve stvorenje Franjina rodnoga grada i kraja. Vraćanje je to na izvore, a ujedno i poziv da se neprestano svaki od nas na tim izvorima napaja i hodi svijetom, kao veseli glasnik velikoga Kralja na raskrižjima života.

Osobno i svi u skupini – nas petnaestorica, doživjeli smo što znači biti drag gost onih koji su se za nas cijelo vrijeme brinuli na svim mjestima koja smo posjetili. I kako ne osjetiti divljenje i duboku zahvalnost za dioništvo u tim darovima? Kako ne vidjeti brigu osoblja u „Casa Leonori“ gdje smo odsjeli, na trajektu od Splita do Ancone i natrag? Kako ne zapaziti svu zauzetost i nastojanje voditelja duhovnih vježbi fra Danimira Pezera da nam oživi i približi franjevaštvo i sv. Franju u njihovoj izvornosti? Kako ne osjetiti sav ushit, radost i oduševljenje u slavlju Svetih misa na svim važnim i svetim mjestima za franjevce?

 

Preporuka ponajprije franjev(cima)kama za posjet Asiza

Hvala Gospodinu na ovom daru što sam osobno s braćom prošao, doživio i osjetio. Hvala Bogu za iskustvo bratstva, mogućnosti gledanja i pohrane svega doživljenoga u svoj um i srce. A kad slike i sjećanja neminovno vremenom po malo izblijede na sve će me podsjećati fotografije s ovih mjesta i zapisani osobni utisci iz moje Kronike. Svima a najprije Bogu, koji su na bilo koji način zaslužni da sam mogao sudjelovati na hodočašću u Asiz i okolna mjesta te sudjelovati na duhovnim vježbama od srca zahvaljujem. Nadam se da će biti i novih prilika za sve ponoviti, možda sporijim tempom i lakšim ritmom. Svima osobito franjev(cima)kama toplo preporučujem da posjete sva ova mjesta, koja su okrjepa, osvježenje i nadahnuće za daljnji život, rad i rast u nasljedovanju Krista po primjeru i uzoru Serafskoga oca našega sv. Franje iz Asiza.

 

Fra Mate Tadić, Na blagdan sv. Franje Asiškoga, 4. listopada 2009.

 

 

 

 

 

 

Nedavno objavljeno:

 

 

26. Nedjelja kroz godinu

25. Nedjelja kroz godinu

Sv.Mihael, Gabrijel i Rafael, arkanđeli

24. Nedjelja kroz godinu

23. Nedjelja kroz godinu

Rođenje B. D. Marije – Mala Gospa

22. Nedjelja kroz godinu

21. Nedjelja kroz godinu

20. Nedjelja kroz godinu

Uznesenje B.D. Marije – Velika Gospa

 

 

 

1
2
PODIJELI