Ko hoće nešto da učini, nađe način, ko neće ništa da učini, nađe opravdanje.” – Proust

 

 

Vratimo se, samo na kratko na multikulturalno djelovanje o kojem smo govorili i fokusirajmo se na stav koji on nosi, a koji predstavlja viziju svijeta u kome su sve ljudske kulture i moralne norme – od najpravednijih do najokrutnijih – jednako vrijedne. Ovakav stav se može postići samo putem potpunog napuštanja bilo kakvog objektivnog standarda, ispravnog i pogrešnog.

Da li Bog zaista postoji? Je li čovjekova duša besmrtna? Jeli naša primarna odgovornost u ovom životu da budemo poslušni i vjerni Bogu i njegovim zakonima? Ili smo samo životinje – visokorazvijeni sisavci bez više svrhe, pa se zato sami odlučujemo za bilo koju drugu svrhu, a ključni nam je cilj živjeti u udobnosti i užicima te djelovati u maksimalnom skladu sa ostatkom svijeta. Apsurdnost ovoga pitanja postaje još vidljivija kada krenemo korak dalje u  razotkrivanje ove podmukle multikulturalne igre izjednačavanja svega sa svime.

Ovoga puta ću govoriti o glavnom izdanku  multikulturalizma, a on se zove RADIKALNI POKRET ZA PRAVA ŽIVOTINJA. Ovdje naglašavam da se radi o radikalnom pokretu, kako ne bismo mješali ove fanatike sa dobrim i čestitim ljudima koji su izabrali graditi i sudjelovati u čovjekoljubivom društvu. Nemojmo to zaboraviti.

Pogledajmo stoga što se krije ispod poznate multikulturalne parole jednakosti za sve.

Ingrid Newkirk, utemeljica najvećeg svjetskog pokreta za prava životinja, koji ima više tisuća članova, a zove se ” People for Ethical Treatment of Animals – PETA”, dala je, sada već davne 1989 god. nevjerojatnu izjavu za časopis Vouge. Ovdje navodim izvorni citat dat reporteru Vouga:

“Osloboditelji životinja ne izdvajaju čovjeka iz životinjskog svijeta, tako da ne postoji racionalna osnova za tvrdnju da čovjek ima posebna prava. Štakor je kao i svinja, svinja je kao i pas, pas je isto kao i dječak. Svi su oni sisavci.”

Kako je moguće, vjerojatno se pitate,i to sa razlogom, da netko može poistovjetiti štakora sa dječakom. Nezamislivo, zar ne?

Idemo dalje.

PETA polaže mnogo na javno mijenje. Sa vrlo impresivnim učinkom postiže da poslovni ljudi, a i oni u industriji i u vladi, budu dobri i pažljivi prema životinjama. S glavnom temom sprečavanja okrutnosti prema životinjama, grupa je vodila dugu i uspješnu kampanju protiv znanstvenih istraživanja i testiranja proizvoda na životinjama.

Rekli bismo da je to sasvim u redu.

No, kad pogledate internetsku stranicu PETA-e, veoma je lako povjerovati da oni samo žele spriječiti spaljivanje živih pasa ili slične grozne događaje. Međutim, gledajući ispod blistave vanjštine srceparajućih priča o iskorištavanju životinja, koje su kreirane da apeliraju na velik broj ljudi i privuku donacije, nalazimo i na slijedeće parole. “Za djecu koja žele jesti povrće a ne svoje prijatelje “Spasimo piliće” ili ” Spasimo svinje”…itd.

A što je sa kampanjom ” Spasimo djecu” ili ” Spasimo nerođene bebe”. Te kampanje nisam mogla naći na njihovim stranicama, ma koliko da sam se trudila. Njih tamo nema. Umjesto toga na PETA-inoj internetskoj stranici postavljeno je  PETA-ino priopćenje koje se odnosi na jedno od ključnih pitanja koje postavljaju mnogi ljudi širom svijeta a tiče se same organizacije i prava životinja načelno. Pitanje glasi: Zašto ne obratite pozornost na pobačaj i iskorištavanje djece? Zašto se samo brinete o životinjama?

Evo kako glasi  PETA-in odgovor:

“…U odnosu na temu pobačaja, malo će nas morati ikada načiniti takav izbor, i nitko ne može odlučivati u ime nekog drugog, bez obzira na to koliko bi to mnogi mogli željeti. Ipak postoji područje gdje je rješenje jednostavno; tema zlostavljanja na tvorničkim farmama. Bilo tko od nas jednostavno može odabrati da ne bude zlostavljač životinja time što će postati vegeterijanac…”

U redu, da ovo izravno razjasnimo. Nitko nema pravo reći drugoj osobi da je loše ubiti živu ljudsku bebu, koja već diše i osjeća bol, u majčinoj utrobi. Ako je želi ubiti, to je samo njezina stvar, pa se zato povucite. Ali svačija je dužnost i moralna odgovornost da se posvuda zaustavi ubijanje pilića, svinja ili ribe!

Kakve li ironije!

Dobro promotrimo odgovor PETA-e! Pogledajmo to izmučeno pozivanje na razum. Uočite neprijateljski ton! Čine li vam se one kao riječi organizacije kojoj je zaista stalo do abortiranih ljudi? Ne. Ali oni se nadaju da vi to nećete primjetiti. Nadaju se da ćete pomisliti da je PETA za sebe našla najbolju aktivnost u spasavanju pasa i mačaka, pilića i svinja. Oni također žele da mislite  da je  njima  zbiljski stalo do ljudske djece.

Pogrešno!

Da je PETA-i zbilja stalo do ljudskog života, ona bi odgovorila na pitanje otprilike ovako: Iako je abortus danas najistaknutiji uzrok besmislenih patnji na svijetu, mi u PETA-i odlučili smo štititi životinje, jer velik broj ljudi nema volju ili sredstva da to čini. Ali mi znamo da naša misija blijedi u usporedbi sa tragedijom koja traje, sa ubojstvima milijuna nedužnih ljudskih bebica u utrobama njihovih majki. Pozdravljamo našu braću i sestre iz  Pokreta “za Život” zbog njihove predanosti u tome da dokrajče ove besmislene patnje i umiranja.

Žalosno je što je to samo lijepi san. U stvarnosti, radikalni borci za prava životinja u suprotnom su taboru od onih koji se protive abortusu. Zašto, pitamo se?

Jer borci za život, time zastupaju malu Božansku iskru u najsavršenijem i najslavljenijem Božjem stvorenju, slave samu stvarnost, primjerice postojanje duše u ljudskim bićima, a to je ono što rulja kojoj je štakor jednak dječaku želi zaboraviti! Prava poruka radikalnih boraca za prava životinja jest da su ljudi životinje, i to ne jako dobre životinje.

Uzdizanje životinja na razinu ljudskih bića, kao što je to postavio glumac Steven Segal, jedan od glavnih zagovornika PETA-e, parolom ” Svaki život moramo smatrati jednako vrijednim” jest zaobilazni put kojim se želi istaknuti kako ljudska bića nisu ništa više od životinja i zato nemaju dušu! Radikalni borci za prava životinja samo su križanci multikulturalista. Izjednačivši čovjeka sa životinjom bez duše, oni su uspješno negirali, u svojim umovima, postojanje bilo kakvog Božijeg autoriteta ili suca nad njihovim životima.

Pitamo se, zašto bi primjedba da svi imamo Božansku iskru u sebi bila nekom tako nepodnošljiva? Na kraju krajeva, kakvu god dobrotu mi ljudi možemo izraziti, kakvu god ljubaznost i razumijevanje imamo jedni za druge, sve se to bazira na činjenici da se ophodimo sa drugom dušom. Ukoliko smo vjerni bračnom partneru, časni na poslu, iskreni jedni prema drugima, spremni da se žrtvujemo za našu djecu – što god mi smatramo plemenitim jest vezano tim uvjerenjem da smo mi više od životinja, da smo duhovna bića, djeca Božija koje Bog voli i cjeni.

Pa ipak radikalnim multikulturalistima je veliko zadovoljstvo i oslobođenje u vjerovanju da duša ne postoji. Jer ukoliko nema duše, nema ni Boga. Shvaćate li njihov cilj!

Na isti način, ljudima koji izjednačavaju dječake sa štakorima nije baš stalo ni do štakora. Ne, u njihovom je interesu srušiti kršćanske vrednote, i zanijekati njezin temelj – moralne zakone života koje je Bog navjestio čovječanstvu.

Ova borba životnih pogleda, na žalost, beskrajno tutnji baš ispod površine mnogih današnjih najaktuelnijih pitanja. Ta stalna borba protiv Boga, ta stalna bitka za privid slobode, ali slobode po ljudskim mjerilima, prerasta u borbu, koju nazivaju oslobođenje savjesti, a koja je ništa drugo nego borba za oslobođenje od savjesti!

 

 

Stanislava Blažević

 

 

 

 

 

 

 

 

PODIJELI