Autor: Zvonko Presečan

Očito se jedinstvo koje smo pokazali kao narod na ovom svjetskom prvenstvu u nogometu pokazao kao izvanredan recept za uspjeh. Mnogi su posezali za određenim praznovjernim postupcima ne bi li tako pomogli našim Vatrenima. Neki su za sreću nosili posebne majice ili neke druge navijačke rekvizite, drugi su pak sjedili na određenom mjestu na trosjedu dok su gledali utakmicu, treći su se pouzdavali u statistiku, izračunavali koliko ima Hrvata, a koliko Engleza, te uzimali u obzir ono što im ide u prilog, i tko zna što se sve nije radilo u tom kontekstu. Bez obzira na čak i praznovjerna ponašanja pojedinaca za pobjedu naše reprezentacije, većina naših navijača i pripadnika našeg naroda smatrala je da će najviše svojim omiljenim Vatrenima pomoći svojim molitvama koje su upućivali Bogu.  Čak što više, moglo se vidjeti kako kamere bilježe mnoge vjernike navijače kako za vrijeme utakmice imaju sklopljene ruke i svoj su pogled usmjerili k nebu usrdno moleći. Bili su to zaista vapaji Bogu koji su bili popraćeni suzama i željom da ih Bog čuje.

A Bog? Za koga on navija? Za 4,5 milijuna Hrvata, ili za pedesetak milijuna Engleza koji su također istini za volju molili i žarko priželjkivali pobjedu.  Ipak naši su pobijedili. Znači li to da je molilo više Hrvata nego Engleza. Teško je to reći. Jesu li možda Bogu draže molitve Hrvata od molitava Engleza. Zasigurno su mu drage molitve od svakog tko Mu ih upućuje. Pa kako onda da smo mi pobijedili a ne Englezi? Ne vjerujem da je Bog ovog puta bio pristran. Ipak se pitam, što je onda Bogu važno?

Bogu su važne naše molitve. Svakako da je dobro moliti za našu reprezentaciju. Bog nam može dati i konačnu pobjedu. Ipak i ovo je već veliko, po nekima nedostižno. Zašto nam on to ipak čini ako jednako voli i Hrvate i Engleze?

Zasigurno bi Bog želio nam dati jednu veoma važnu poruku. Ako smo tako jedinstveno kao narod mogli moliti za jednu najvažniju sporednu stvar na svijetu kao što je nogometno prvenstvo, ne bi li s tom praksom mogli nastaviti. Ne bi li istim žarom mogli moliti za našu domovinu, za vlasti koja ju vode, za susjede koji su u problemima. Ne bi li mogli nastaviti moliti s istim žarom da naša domovina postane mjestom prosperiteta u kojoj će biti časno i ponosno živjeti, a ne mjesto iz kojeg će, posebno mladi,  bježati glavom bez obzira. Istina, opet će nas oni koji se bave statistikama uvjeravati kako je u našoj domovini napravljeno štete koja se ne može popraviti. Ipak, ima li što nemoguće Gospodinu.

Možda očekujemo da probleme u našoj domovini riješi vlada. S pravom to od nje očekujemo. Ipak odgovornost za uspjeh u našoj domovini nije samo u vladi i vladajućima. Hoćemo li od naše domovine napraviti zemlju prosperiteta uvelike ovisi i o nama. Ako naš život postane protkan Evanđeljem Isusa Krista, ako naše molitve budu tako žarke i sa suzama kao molitve za našu reprezentaciju Bog će nam uslišati naše molitve. Ne samo da će uslišati. On to želi učiniti, ali samo ako pokažemo mi da to uistinu želimo. Preko starozavjetnog proroka Bog je poručio: Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – riječ je Jahvina – naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu. Tada ćete me zazivati, dolaziti k meni, moliti mi se i ja ću vas uslišati. Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim. Jer. 29,11-13.

Iskustvo molitve za pobjedu naših Vatrenih ne bi smjelo završiti u nedjelju sa završetkom svjetskog nogometnog prvenstva. Ono bi trebalo biti trajna inspiracija našeg odnos s Bogom. Kao i u nogometu, možemo pobijediti i u drugim važnijim životnim segmentima. Jedini uvjet je žarka molitva i život Evanđelja. Evanđeljem bi trebao biti protkan svaki segment našeg javnog i privatnog života, i tada Bog bi jedva dočekao da nas blagoslovi.

 

Izvor: www.put-istina-zivot.com

PODIJELI