Knjiga Otkrivenje Ivanovo koristi popis molitava u nekoliko posebnih simbola. Jedan takav slučaj je u Otkrivenje 5, To je opis nebeskog Bogoštovlja. To je štovanje Boga od strane svetih nebeskih bića. Na sredini, oko Božjeg prijestolja su četiri bića, pa onda dvadeset i četiri starca, kada Janje uzima u ruke zapečaćeni svitak, Bića i Starci padaju i klanjaju se pred Njim i u neizrecivoj čežnji izražavaju priznanje; „Dostojno je, dostojno je janje da razlomi pečate.“ Drugim riječima, završiti povijest grijeha, i ponovno započeti bezgrešnu vječnost. U tom kontekstu Ivan bilježi nešto Otkrivenje 8,5. A kad on uze knjigu, četiri bića i dvadeset i četiri starješine padoše ničice pred Jaganjca. U svakoga bijahu citre i zlatne posudice pune kada, to jest molitava svetačkih. Fantastična slika. Molitva je miris u kadionicama. Dali vas to oduševljava. Dali vas oduševljava da su vaše molitve nešto tako lijepo, nešto kao fantastičan miris, gdje se naše molitve miješaju s nebeskim obožavanjem Boga. Slično kao što su mudraci Isusu donijeli dar, mirisni tamjan, mi također možemo služiti kao ministranti ili pomoćnici dvadeset i četiri starca oko Božjeg prijestolja, a naše molitve, naši izražaji zahvalnosti, i žurne molbe, mirišu, mirišu kao mirisni kad na Božjem prijestolju. Fantastična slika. Pokušajte o tome razmišljati kada budete slijedeći put molili. Vaša molitva negdje mirišu.

S druge strane, ta je slika opet vrlo uznemirujuća. Moja molitva jedino kao miris, jedino kao mirisni kad, nešto što zamiriši i nestane, nešto što je nerazumljivo, nije konkretno. Za mnoge ljude u ovom bolesnom svijetu, to može izgledati kao da ste nalili mirisni parfem na mrtvog čovjeka. To miriše, ali to ustvari ništa ne vrijedi. Mnogi ljudi ustvari tako razumiju molitvu. Slika kadionice, kao da bi oslikavala naš problem s molitvom, našu sumnju, našu tjeskobu. Iskreno vam mogu reći da se ja ne molim da to Bogu lijepo miriše. Ja se molim za to da se ovdje na zemlji nešto dogodi, da se nešto promijeni, da nas Bog čuva, da nas blagoslovi, da bi nas zastupao, da bi nam nešto uredio. Ta spoznaja da je molitva jedino prekrasan miris, za mene je prilično uznemirujuća. Netko može reći, „Gospodine, ovdje na zemlji umiru mlade majke, ovdje su gladna djeca, smrt kosi tisuće nevinih ljudi, zaraza i bolesti se šire na sve strane, svuda je previše nepravde, toliko patnji, žurno te molimo, nešto s tim napravi. Nemoj ostati samo kod toga da mirišeš naše molitve. Uslišaj ih, ispuni ih, napravi nešto.

Trenutno stanujemo u jednom selu pokraj Praga koje su administrativno pripojili gradu, valjda da bi grad bio veći. Iako smo dio grada, to je ipak selo, jer susjedi nam uzgajaju kokoši i bave se poljoprivredom. Ipak nakon devedesete godine, to se promijenilo. U tom selu se izgradilo puno novih obiteljskih kuća. Vrlo rado to gledam. Još uvijek je tamo puno zemljišta gdje raste trnje i drač, a nakon kratkog vremena vidite kako tamo hodaju ljudi, i kako se to mijenja. Za nekoliko mjeseci, tamo stoji krasna obiteljska kuća. Umjesto trnja i korova su prekrasni travnjaci po kojoj se igraju djeca.

Mnogo puta sam si poželio da molitva funkcionira kao neka građevinska firma. Da bi to bilo brzo, sigurno, vidljivo, opipljivo, razumljivo, kako bi bilo svima jasno da molitva funkcionira, mijenja stvari, da umjesto trnja i drača na napuštenom zemljištu, tu je nešto lijepo i novo. Nekada me molitva prije podsjeća na oblake, koji prelete takva napuštena zemljišta, a nastavljaju put svojim smjerom i svojim tempom, bez obzira na moje mišljenje. Ti oblaci možda utječu na toplinu, a možda i na vlažnost tih napuštenih zemljišta, ali inače se baš ništa ne promijeni.

Molitva nekada sliči mirisu iz kadionice. To je ugodno, ali ništa ne mijenja u stavovima ovog svijeta. To glavno i osnovno pitanje, koje si je postavilo toliko ljudi, ljudi koji se smatraju vjernici, a i ti koji se tako ne smatraju, ali su o molitvi slušali, je: „Ima li to kakvog smisla? Zašto se u opće moliti?“ Kada bi molitva funkcionirala kao gradnja kuće, možda bi to bilo također zahtjevno i naporno, i ta gradnja, ali ne bi sumnjali u to dali to ičemu vrijedi, ili dali to uopće funkcionira. Mogli bi vrlo precizno pratiti njen učinak, i njenu tehnologiju.

Jednom prilikom učenici su se obratili Isusu s molbom: „Gospodine, nauči nas moliti.“ Nekada imam osjećaj da kada bih ja tamo bio, da bi to pitanje drukčije formulirao. Možda bi rekao: „Gospodine, ne uči nas kako i zašto se moliti, već nam jednom za uvijek objasni, zašto bi to morali raditi. Zašto bi se trebao moliti kada ti i onako sve već znaš. Zašto bi se u opće trebali moliti, kada to i onako ne funkcionira onako kako bi si to predstavili. Gospodine, kada se molim pokraj krevetića teško bolesnog djeteta, nauči me moliti tako da me ne proganja sumnja i očaj, da bi znao potisnuti taj glas koji mi govori, čemu sve to, jer i onako se ništa neće promijeniti. Svejedno će to biti tako, kako bi bilo i bez toga.“

Sveto evanđelje po Marku u devetom poglavlju opisuje jedan događaj. Očajni otac dovod svog sina učenicima kojeg oni nisu mogli ozdraviti. Tada se obraća Isusu s molbom „možeš li ga izliječiti? Smiluj mi se i izliječi ga.“ Isus reagira na te uvodne riječi, i ponavlja, „možeš li?“ Ovakvo pitanje je prirodna ljudska reakcija čovjeka koji se već toliko puta razočarao. U tom slučaju je to izraz sumnje, ali sumnje koju odlično poznajem u vlastitom životu. „Gospodine, možeš li?“ „Sve je moguće onome tko vjeruje,“ bio je Isusov odgovor. Dječakov otac brzo vikne; „vjerujem, ali pomozi mojoj nevjeri.“

Mnoge godine, dječakov otac gledao je patnje svog sina, kako je neprestano u opasnosti. U tom vremenu, posjećivao je liječnike i iscjelitelje. Hvatao se svake nove vijesti o mogućnosti izlječenja. Svake vijesti koja bi mu vratila koliku toliku nadu. Umjesto toga uvijek, je bio ponovno razočaran. Kada je saznao da su u blizini Isusovi učenici, odmah je krenuo s dječakom da ih nađe. A tamo, opet razočarenje. Novo razočarenje. Njegove riječi su prirodna reakcija, „Gospodine, možeš li smiluj nam se.“

Poslije Baršunaste revolucije u našu zemlju dolazilo je mnogo čudotvornih iscjelitelja. Primijetio sam jednom jedan plakat koji je obavještavao kako će u Palači kulture u Pragu, jedan svjetski poznati iscjelitelj liječiti ljude. Kako bi bio sigurniji, pozvao sam jednog svog prijatelja, i pošao sam tamo pogledati kako će se to liječenje odvijati. Cijeli taj spektakl, na mene je djelovao vrlo dojmljivo. Međutim, ono što me je najviše pogodilo, da je negdje u sredini tog programa, iz prvih redova, ustala jedna mlada obitelj sa teško bolesnim djetetom koji su izašli na pozornicu. Prvi redovi su bili rezervirani za one koji su željeli ozdraviti. Na toj mladoj majci i mladom ocu, koji su nosili to svoje evidentno deformirano dijete, vidjelo se razočarenje i očaj. Ono što je izašlo iz usta tog oca podsjetilo me na prethodni događaj iz Isusovog života. „Možeš li? pogledaj samo u kakvoj smo situaciji.“ Možda se ta obitelj godinama molila. Možda su godinama molili za ozdravljenje svog sina. Nekada možda sa odvažnošću i vjerom, a nekada na rubu očaja. „Možeš li, smiluj se nad nama i pomozi nam. Ja vjerujem, ali pomozi mojoj nevjeri.“ To je prosto razumljiva, prirodna i očekivana reakcija. Kada bi takvom očajnom ocu rekli, „vidiš, ustraj u molitvi, moli se i na dalje, tvoja molitva je Bogu ugodan miris. To je miris iz kadionice kod Božjeg prijestolja.“ Možda bi se taj čovjek prestao moliti u potpunosti. U njegovom slučaju, poslije godina očajničkih molbi, i nestrpljivog iščekivanja, kada njegove molitve nisu bile uslišene, spoznaja kako njegove molitve mirišu u Božjem prijestolju baš i ne izazivaju neko posebno uzbuđenje niti daju utjehu. „Možeš li?“ Gospodin Isus može. On to i hoće.

Tu se također pojavljuje i to očajničko pitanje učenika, „Gospodine, zašto mi to nismo mogli?“ „Takva vrsta izgoni se molitvom i postom,“bio je Isusov odgovor. To zvuči kao većina odgovora koje je Isus dao. Zvuči to kao da i nije dan odgovor na postavljeno pitanje. Jedino poslije naziranja onog što je Isus napomenuo i ono što je činio, produbit će nam se tajna vjere i vječnosti.

Ta druga slika ilustrira molitvu koja je zapisana u Otkrivenju Ivanovo 8, 3-5. I drugi jedan anđeo pristupi i sa zlatnom kadionicom stane na žrtvenik. I dano mu je mnogo kada da ga s molitvama svih svetih prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem. I vinu se dim kadni s molitvama svetih iz ruke anđelove pred lice Božje. Anđeo uze kadionicu, napuni je vatrom sa žrtvenika i prosu na zemlju. I udariše gromovi, i glasovi, i munje, i potres.

To je druga iznenađujuća slika u Otkrivenju, vrijedna naše pozornosti. Na nebu naše molitve djeluju kao kadioni miris, ali na zemlji djeluju kao eksplozija vulkana, kao potres, kao bomba. U knjizi Otkrivenja, to čekanje je najednom prekinuto, i sve se mijenja. U trenutku koji ne možemo predvidjeti, u trenutku kojeg nismo spremni točno predvidjeti, od naših molitava koje smo slali na nebo, odjednom se stvori smjesa pomiješana s ognjem Božjeg gnjeva, a vraća se kao bomba na taj svijet. Taj stav se odjednom mijenja, a mijenja se jednom za uvijek. Zemlja se trese, demoni s užasom na licu bježe, zemlja se rastvara i mrtvi izlaze iz groba.

Jedna kršćanska spisateljica, napisala je o molitvi slijedeće: „Imamo jedino maglovitu predstavu o tome kakvu moć i silu u molitvi prizivamo. Kako mi se čini, ne vjerujemo ni jedinoj riječi koja se o molitvi govori. Kršćani mi izgledaju kao mala djeca koja se igraju na podu s kemikalijama, i miješaju pojedinačne tvari nakon čega se stvara trinitrotuol, ili dinamit, koji može razbiti cijelu okolicu na komade. Do molitvenih zajednica ne bi smjeli dolaziti sa slamnatim šeširima, već s vojničkim šljemovima. Đakoni bi na molitvenim sastancima trebali nuditi neprobojne pancirne prsluke, a na solici bi trebao stajati sigurnosni pojas. Znamo li kakvu silu u molitvi prizivamo.

A ipak ispred svega, molitva je iščekivanje.“ Molitva je duhovna disciplina. Molitva je sveta navika. Molitva je praktično proživljavanje osvjedočenja da Gospodin ne kasni sa ispunjenjem svojih obećanja, kako to netko misli, već shvatimo kako je to Božje vrijeme drukčije nego naše. Sveta navika je pomiriti se s time da je za Boga jedan dan kao tisuću godina, i tisuću godina kao jedan dan. Mi čekamo trenutak, kada kadioni miris smiješan s ognjem Božjeg gnjeva postane silom koja će promijeniti cijelu našu planetu. Među tim se moramo naučiti i još nešto drugo. Isus je ispričao jednu prispodobu. Kaza im i prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati Luka 18, 1. Sjećate li se kako ta prispodoba nastavlja? To je prispodoba o nepravednom sucu i o siromašnoj udovici koja ga se trudi natjerati da ju obrani i dosudi joj pravdu. Ispričao je tu prispodobu da bi učenicima pomogao razumjeti kako iz našeg kuta gledanja to možda izgleda kao ravnodušnost ili nezainteresiranost od Božje strane. Najednom, neočekivano dođe drugi dolazak Isusa Krista i Njegovo kraljevstvo.

Prethodno poglavlje Ivanovog evanđelja završava s pitanjem; „Kada će doći tvoje kraljevstvo?“ To pitanje, kada? pitaju i farizeji. Učenici tome dodaju i dopunsko pitanje, a to je „gdje Gospodine, gdje će to biti? Gdje je taj znak? Gdje je dokaz?“ a Isus priča navedenu prispodobu da bi ih pobudio na neumorne i ustrajne molitve. To mora biti njihov glavni interes i posao u vrijeme čekanja. Isus komprimira cijelu nauku iz te prispodobe. Nato reče Gospodin: “Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji? Luka 18, 6-8.

Molitva je prije svega zazivanje Boga danju i noću, kada čovjek ne vidi nikakve rezultate, nikakvo posredovanje. Prijeti čak opasnost da nakon dugog čekanja na Božji odgovor, sumnja uništi našu vjeru. Jednostavno prestanemo čekati, prestanemo se nadati, prestanemo moliti i počnemo se baviti nečim drugim, ili se okrenemo nekim drugom formama „pobožnosti,“ na sujevjerje, na magiju, na poganstvo, na vračarstvo.
Ali nemojmo zaboraviti, molitva je u prvom redu iščekivanje.

Zvonko Presečan

PODIJELI