Molitva i nogomet

288

Svatko od nas je imao ovih dana svoju molitvu. Naše molitve su bile prikazane za našu nogometnu reprezentaciju koja nam je u svim pogledima pokazala da zaista vjeruju i da su iskreni vjernici.
Prilikom istrčavanja na teren svaki puta su se prekrižili i poljubili zaštitu naše Majke Božje koju su ponijeli s hodočašća u najveće Marijansko Svetište Međugorje – bila je to predivna gesta koja me je svaki puta ganula do suza. Prije Svjetskog nogometnog prvenstva pokazali su nam koliki su vjernici odlaskom na Svete mise i pojedinačne razgovore s velečasnim Zlatkom Sudcem. Dragi moji, jesmo li i mi njima pokazali da vjerujemo u njih koliko i oni u nas, jesmo li im dali podršku kakvu naši Vatreni zaslužuju? Da, donekle, bodrili smo ih u svakom pogledu pred malim ekranima, trgovima s mnoštvo naših navijača gdje je bilo ludo do duboko u noć. Čitava Hrvatska bila je obojena u kockasto, kao i dijaspora i dijelovi svijeta gdje žive pripadnici hrvatskog naroda. Naoružali smo se raznim navijačkim rekvizitima od glave do pete, čak smo ukrašavali i naše kuće i limene ljubimce koji su krstarili diljem Lijepe naše obojani u kockasto – od najmlađih do najstarijih gdje god da ste pogledali, pa čak i mame koje su gurale kolica… da ste zavirili u njih, vidjeli biste naše male anđele odjevene u kockasto s osmjehom na licu.

Ako ništa drugo, našim turistima dali smo predivnu razglednicu za ponijeti iz naše domovine – iz raznih kafića dopirala je pjesma navijačka i bodrenje naših vatrenih momaka, gdje god ste se okrenuli pogledali, visjele su hrvatske trobojnice, bez obzira jesu li u pitanju privatne kuće, hoteli, kafići, trgovi…. naša svetinja i dika. No, je li to doista dovoljno, jesmo li mogli bolje i više? Gdje je molitva i iskrena vjera, ona koju su od nas priželjkivali?

Žalosno da se navijanje danas pretvara u obilje mržnje, gnjeva, razbijanje tuđe imovine, agresiju i ispijanje velikih količina alkohola. Psovke kao da su postale neizbježne i gotovo u svakoj se spominje Bog. Onda imamo obraza vikati Bože pomozi nam – zar to ne izgleda kao otvorena provokacija…. Kakvu to sliku šaljemo mlađim naraštajima koji će sutra s nama bodriti naše, ali i cijelom svijetu?

Budimo ponosni na našu reprezentaciju koja dolazi iz jedne male zemlje tamo negdje sitno nagurane na karti velikog svijeta i koja je tom velikom svijetu ipak pokazala da može proći i kvalifikacije i odvesti nas na Svjetsko nogometno prvenstvo o kojem mnoge zemlje mogu samo sanjati i zavidjeti nam. Ta reprezentacija omogućila nam je bodrenje ispred malih ekrana, oni bogatiji (da li i sretniji?) bodrili su ih uživo s tribina i uživali u širokoj paleti boja, maskota drugih navijača iz raznih država.

Zamislite, dragi moji, što bi se dogodilo kad bi jedan takav stadion bio zajedno u molitvi zajedno sa svim navijačima. Dobili bi jednu drugu sliku nogometa o čemu danas možemo samo sanjati. Igrači bi dobili Božji vjetar u leđa i, poneseni snagom zajedničke molitve, zadnje atome snage bi pustili na terenu.

Što reći o našima? Nije nas jednostavno htjelo – suci, zajedno s Brazilcima, i brzi Meksikanci su nas porazili. Ipak, lopta je okrugla i nažalost nije htjela zatresti protivnički gol. Toro i Pancho su odnijeli zasluženu pobjedu. Mnogo smo očekivali od ovog Svjetskog prvenstva, ali sad nipošto ne treba kriviti naše igrače i njihove izbornike. Premda nije utjeha, ali i mnogo jače države od nas, s poznatijim reprezentacijama i igračima već su se vratile kući. Pa nije kraj svijeta, i pobjedu i poraz valja podnijeti sportski i stoga ponosno nosimo boje naše domovine. Uz našu vjeru i Božju pomoć, desit će se čudo i vratit ćemo se jači i žešći jer naši Vatreni to zaslužuju. Zajedničkom vjerom do pobjede. Nek’ nam budu uvijek u srcu ove riječi: gubila ili dobila – uvijek si naša voljena.

 

 

Romana Maričić

 

 

Ranije objavljeno:

 

Katolička crkva, poplave i mediji

Ponos Hrvatske

Afrika i Azija

Vjera

Bliži se Božić

PODIJELI