Evo svjedočanstva moga pred Bogom i narodom božjim:

Žena je sva uplakana i vidljivo odsutna od svih koji su prolazili pokraj nje, bez ijedne riječi,zamišljena,sjela u vagon staroga ‘ćire’ i nekako bojažljivo zavirila pod mali bijeli pokrivač koji je bio prebačen preko jastuka novorođenčeta koje je držala na rukama.Dijete je još disalo.Žena je bila sva u svome jadu,ne primjećujući nikoga oko sebe,osim onoga kome je vapila za pomoć.Samo je povremeno micala usnama,s kojih se čula tiha molitva koja je prodirala i iz najudaljenijeg kutka srca….Šapat bi se na trenutak zaustavio,a oči zacakljene od suza, uprte kroz prozor vagona, gore, u sunčano Slavonsko nebo, kao da su čekale odgovor…Pa onda opet ista molitva,već bezbroj puta izgovorena toga dana od ranog jutra:’Gospo draga,molim te,pomozi…Molim te,Majko,pomozi mome djetetu da preživi ovo..’Što je češće i brže izgovarala riječi te molitve,to su joj suze brže navirale..i kapljica te ženine suze pokvasila bi mali bijeli jastuk.Od ranog jutra je u Osječkoj bolnici sa svojom bebom,koju su svi doktori ‘otpisali’. Onaj doktor kod kuće u ambulanti,nije se usudio ni dotaći novorođenče,koje je bilo nepunih mjesec dana staro.Dijete je cijelo bilo jedna velika rana puna gnojnih čireva…zvali su to:’mučnine’. Ne znam dali je to bio neki pučki naziv za tu bolest ili i medicinski naziv. I jedino što je taj doktor mogao učiniti, potpisao je uputnicu za Osijek-za bolnicu.Kada je majka razmotala dijete u tek otvorenoj pedijatriji,osječke šibicare,doktor ju je samo upitao: ‘Majko,kako ste došla u Osijek?’- ‘Vlakom!’- odgovorila je žena.?Onda bih vam jedino preporučio da se požurite nazad na stanicu,da uhvatite prvi vlak za kući,dok je dijete još živo.tako ćete imati manje troška.Ovome djetetu nema pomoći!’ Žena je zanijemila od šoka i bola.Još uvijek se nadala da će bar doktori u Osijeku pomoći,ali sada nema više nade…’Nema više nade!?’ ‘Ne! Ima nade! Ima netko tko sve može! Ne prihvaćam smrt toga djeteta,želim da živi! Imamo mi Gospu dragu!’- pomislila je žena.’Njoj je Bog dao milost da nam u svemu pomogne.Ona može što doktor ne može!’- tako se žena hrabrila mislima,vraćajući se kući s umirućim djetetom…Povremeno bih pogledom pomilovala mali jastuk, pokriven onom bijelom ponjavicom,i na trenutak bi poželjela podići taj mali bijeli pokrivač, da vidi to svoje malo dijete,ali bi tako brzo uzdrhtala od straha,bojeći se da ne vidi ono:’Nema pomoći?’.One strašne doktorove riječi koje bi joj još odjekivale u ušima,koje su joj parale srce…A onda bi brzo,gotovo glasno zavapila:’Gospo pomozi…! Isuse,Marijo,ja vas molim, spasite ovo dijete!’
Jecajući tako naizmjence i moleći Boga da se smiluje,stigla je i pred kućna vrata…Imala je problem i sa svekrvom,koja ju nije baš voljela… Da joj situacija bude još teža,već je dvoje djece umrlo,prvo mrtvo rođeno,drugo nedonošče,umrlo na onaj dan kada se trebalo roditi da je izdržalo devet mjeseci u utrobi,i onda još jedan spontani pobačaj,(bila je sigurna da je bio to spontani) i sada opet…Žalost je bila pregolema.
‘Što je doktor rekao,’Snajka’?-začula je kroz svoju tugu svekrvin glas.Nije mogla reći:’Dobro je’,kad je bila svjesna težine situacije,a nije mogla reći ni.’Nema pomoći’,jer nije mogla nikako povjerovati niti prihvatiti to da nema pomoći.Nije možda mogla ništa izustiti ni zbog svekrvine naravi,jer su je još uvijek boljele njezine uvrede i ružne riječi da je ‘jalova’,da ‘njezin sin nema sreče’ ‘da će ostati bez potomstva’…Nije mogla ništa reći najviše radi svoje tuge za djetetom.Samo je slegnula ramenima. Svekrva je uzela mali jastuk na ruke i podigla pokrivač.I onda vrisak.’Umrlo je! Umrlo Jeee!Grdna ranooo moja,umrlo je dijete drago našeee… anđele bakin…’Jaukala je svekrva iz sveg grla.U samo par minuta skupilo se baba iz ‘komšiluka’ i iz kraja ulice…Netko je zapalo i svijeću.Čuo se plač i jauk bakin a neka od tih žena je počela moliti krunicu….
Majka i otac,koji ju je čekao u dvorištu u taj dan,jer nije išao ništa raditi,ali radi neimaštine nije mogao sa ženom do Osijeka,već je hodao po novokupljenom gruntu na kojem je sagradio jednu malu kućicu od vrbovih šiba opletenu i blatom omazanu,i dvorište veliko da se dijete ima gdje igrati kad poraste…
Još nisu ni onaj svoj sanduk s malo robe prenijeli iz stana gdje su do sad stanovali,u tu svoju novu kućicu…’Hodajući jedno pored drugog,bez riječi koje su im zaustavile suze i jecaji,u šutnji tako neko vrijeme,a onda on reče:’ Idi ti,ženo u stan,pa mi donesi one moje hlače i cipele da imam što obući sutra za sahranu… a ja idem tražiti daske za sanduk…Bilo mu je stalo u grlu kad je to izgovorio.Ovo je već treće dijete koje zakopava…
Majka se uputila izgaženim puteljkom prema onoj sobici gdje su još uvijek njihove stvari,kad je odjednom zazvonilo zvono s crkve sv.Mihaela.
Zvone zvona…zovu na misu večernju.Žena učini znak križa na sebi i tako glasno zajauka,koliko god je snage u njoj bilo.Valjda je i posljednji atom tuge trebao Bogu na prikazanje ove večernje molitve:
‘Sveti moj Ante,danas je tvoj dan.Svi moji u Bosni,u Volaru su sada kod tebe,samo ja hodam po bolnici s ovim mojim djetetom.Sveti moj Ante,ni na Misu ti danas nisam stigla,a danas je naš dan,koji za mene i za sve moje tako važan! Sveti moj Ante,molim te,pomozi da ovo moje dijete ozdravi,da bude živo i zdravo i znaš što sv.Ante,kad ono prohoda,ja ću ti ga dovesti u Volar da ti zahvalim,a za ovu pomoć,postit ću godinu utoraka i kad curica prohoda,doći ću k tebi u Volar,i dat ću novaca koliko budem mogla i janje ću dati…kako je to kod nas običaj.Sveti moj Ante,moli s Gospom dragom kod Boga da to dijete preživi…i hvala ti sv.Ante za tu pomoć.’ –
Uzela je žena robu,i brzo se vračala istim puteljkom preko oranica… kući svojoj… Pod starom šljivom,muž ju je čekao.’Nisam još uopće krenuo tražiti daske za sanduk.Ne mogu to nikako.Tako mi je teško.Zar ja moram svoju djecu sahranjivati!’
‘Znaš što Mato,reče mu žena;ja sam obećala sv. Anti godinu utoraka posta…. i,kad dijete malo poraste,obećala sam jedno janje i novca koliko budemo mogli…i otiči u Volar s djetetom…’
– ‘Ako ćeš ti,i ja ću,isto,pa evo,nek sv.Ante pomogne dejtu..a ako Bogu duša treba,nek mene uzme,samo da to dijete živi…’- odgovorio je čovjek.
Tako pričajući,dođoše pred kućna vrata i zastadoše!? Što se to unutra u kući događa? – Žene se smiju,čuje se žamor… ,pjevaju!? Bože dragi, sve ori u kući….Što se to događa? Pogledaše se,nije im jasno!? Otvore vrata,kad ono;
‘Gdje si nevsta,Bog te ne ubit će’!- imala svekrva tako neku naviku izgovarati – ‘DIJETE

OŽIVILO! AJDE,DAJ MU JESTI!’

Ostali ljudi bez riječi! Pročulo se kroz ulicu,kroz cijelo selo…susjedi,rodbina,svi se srkali…gledaju,čude se,komentiraju…dugo godina su familija i rođaci,koji su bili tome svjedoci o tome pričali.Još i dan danas ima dvoje-troje živih među nama koji se toga događaja sjećaju…
Bilo je to 13.lipnja 1956.u Donjem Miholjcu.Roditelji toga djeteta su moji roditelji.To novorođenče sam bila ja. Nakon godinu i po,dobila sam još jednu sestricu,i zajedno smo svi išli na zavjet sv.Anti u Bosnu,u Volar- župa Šurkovac.

Onda,da kažem još i to;dobila muža ,rodila sina Antonia i tako se Sv.Ante u našim životima na višestruk način proslavio.

A onda,jednog tužnog dana,1985,12.lipnja,uoči svetoga Ante,moj otac je otišao i nije se više vratio…Sjetila sam se onoga što je majka bezbroj puta prepričavala i kako je otac rekao onaj dan:’Ako Bogu duša treba,evo mene,samo da to dijete živi….Sjećam se i danas,nakon 35 godina,kako je otac moj otišao slaviti Gospodina na gozbu vječnu u društvu sv.Ante…Sveti Ante ga je skupa sa sv.Mihaelom poveo pred Gospodina…. Tako isto je ubrzo otišla i majka Mara za ocem,pa za njima i suprug Antun…
Nakon par godina,kada sam dobila unuka od sina,prvi puta kada sam ga primila na ruke,desilo mi se nešto nevjerojatno predivno…mistično:dok sam presretna gledala to dijete na svojim rukama,u jednom trenutku doživjela sam kao da držim maloga Dijete Isusa i taj ‘osječaj’koji se ne može riječima opisati:SVETI ANTE DRŽI DIJETE ISUSA! NIKADA NEĆU ZABORAVITI TAJ DOŽIVLJAJ!
I doživljaj kada sam u crkvi Marijina Uznesenja u Tolisi gledala kako je Dijete Isus oživio na rukama sv.Ante…O tome vam isto želim još svjedočiti,ali drugi puta,jer je vezano isto za jedan posebno čudan događaj….ali za sada toliko i HVALA BOGU I SVETOM ANTI DANAS POSEBNO ZA OVU MILOST ŠTO NAM JE DAO! -Divim se vjeri svoje mame,koja je i pored svega što se dogodilo,činila zavjet sv.Anti i vjerovala da Bogu ništa nije nemoguće! (Ivan 14,12-14) – Snaga vjere i molitve – ‘Zaista,zaista kažem vam,tko vjeruje u me,i on će činiti djela koja ja činim.Činit će i veća od ovih,jer ja idem k Ocu. I što god zamolite u moje ime,učinit ću da se proslavi Otac u Sinu. Ma što me zamolili u moje ime,ja ću to učiniti.’
Bog je vjeran u svojim obećanjima.Molim danas Sv.Antu da mi isprosi kod Boga milost one vjere koju je imala majka moja i otac moj.
Molim za duše njihove i evo danas želim počastiti Gospodina i slugu njegova vjernoga, sv.Antu ovim moji svjedočanstvom i zamoliti blagoslov Božji vama svima koliko vas pročitati i čuti ovo svjedočanstvo ima.Amen.

Ivanka B.

 

Poštovana braćo i sestre u Kristu, pratitelji portala PUT, ISTINA I ŽIVOT!
Mnogi od vas su praktični vjernici, aktivni u svojim župama i molitvenim zajednicama. Koliko vas pohađa seminare i duhovne obnove ili hodočasti u razna rimokatolička svetišta? Na ovakvim mjestima ste sigurno dobili neizmjerne i velike milosti iz Božje ruke i sigurni smo da su mnogi od vas osjetili izravni Božji dodir pa možete svjedočiti o čudesnim ozdravljenjima, oslobođenjima od raznih duhovnih zarobljenosti  i ovisnostima. Koliko vas je prošlo pješačka hodočašća ili vam je Gospodin pomogao u teškim životnim situacijama kada je sve izveo na dobro. Vjerujemo da ima puno raznih svjedočanstava gdje se Bog proslavio kroz vaš život. Bilo bi dobro da vaše svjedočanstvo ne zadržavate za sebe nego da ga podijelite javno s nama kako bi i druge osobe potaknuli na razmišljanje o Bogu. Upravo vaše svjedočanstvo može potaknuti druge da se obrate Bogu i da krenu Božjim putovima obraćenja srca. Vaše svjedočanstvo možete poslati na email adresu vase.svjedocanstvo@gmail.com i mi ćemo ga objaviti na našem portalu. Hvala vam i neka vaše svjedočanstvo bude poticaj onome tko ga bude pročitao da krene putem obraćenja jer taj Isusov put je PUT, ISTINA I ŽIVOT. Neka vas prati Božji blagoslov!

 

 

 

 

PODIJELI