Hvaljen Isus i Marija!

Bog je zaista velik i čini predivne stvari, samo je potrebno odškrinuti vrata srca. Dovoljno je tako malo da Gospodin uđe i zahvati cijelo vaše srce. Hvala ti Isuse, hvala ti Majčice, hvala ti Oče naš, hvala vam na neizmjernoj ljubavi koju pružate, što nas ljubite baš ovakvi kakvi jesmo. Hvala na svakoj milosti, na svakom zagovoru na svakom križu.Hvala i slava

Moja vjera nikada nije bila dovoljno jaka, odgajana sam kao tradicionalni vjernik, kao nešto što moraš, nikad nisam poznavala Boga i što znači biti kršćanin, biti istinski vjernik,katolik, do prije 7 godina. Naime, udala sam se za predivnog čovjeka, kupili kuću, kupili auto, posao imali za poželjet i prva godina našeg braka je bila idila, al poslije toga kreće patnja. Sve se raspadati počelo od posla, kuće, financije, nas dvoje.. Željeli smo dijete, al nikako. Uz sve moguće doktore nikako da uspijemo.Nakon 6 g. po zagovoru Majke Marija i hodočašća u Međugorje ostala sam trudna, hvala Majčici, (iako tada još nismo bili svjesni da je to plod Međugorja). Nevjerojatno koja je to bila radost i sreća, ali nažalost trudnoća je završila u 21.tj.trudnoće.Bebica nije preživjela, ja sam psihički pala. Život se ponovo pretvorio u patnju. Učestale svađe s mužem,ostala bez posla, živimo na grbačama naših roditelja, poslije još jedan spontani od 5tj.trudnoće..
. Znadete onaj osjećaj kad dolazite pred zid i kad nema više izlaza, eto, tu sam se ja našla.Tek
nakon tolike borbe i tolikih rana sam krenula tražit Boga.Korak po korak. Svakim danom sam ga sve više upoznavala kroz molitvu, kroz hodočašća, kroz  sv. Mise,ispovjedi,razgovore s braćom i sestrama, svećenicima, služenje u zajednici Dobri Pastir itd..Dobila sam toliko milosti od Boga, Ljubav koju ti nitko ne može dat. Moje srce je bilo toliko tvrdo, zatvoreno kao jedna ogromna planina koju treba s čekićem tuć i razbijati dok se ne pretvori u pijesak kako bi Božja milost mogla uć. Svakom molitvom je ono postajalo sve mekanije, sve više je pukotina stvarao kako bi mi mogao uliti ljubavi da ono postane još mekanije.Kad je omekšalo moje srce ostala sam ponovo trudna i ponovo sam ostala bez svoje bebe u 21.tj.trudnoće.Tu me još više i dublje privukao k sebi. Tada sam te k počela pravo upoznavati Njegove dubine, Njegovu ljubav.. Hvala Mu na križu tom. Koliko je god moje srce bilo ranjeno, On ga je sve više liječio.
Tada sam rekla, ako nije tvoja volja Bože da budem majka, neka tako bude.Prepustila sam Njemu to područje života.Ako On želi bit ću mama, ako ne ne..Neka se vrši Božja volja.

4.svibnja 2019. odlazim nenadano na hodočašće u Međugorje i prvi put dolazim kod plavog križa.Kleknem, molim i suza suzu sustiže.Nebrojeno puta sam bila u Međugorju, ali ovaj put je bio poseban.Tolika ljubav se izlila u moje srce.Ona vidi sve naše boli i ljubi bezuvjetno.3.lipnja saznajem da sam trudna. Po Majčinom zagovoru začela sam djetešce. HVALA TI MAJČICE.
Trudnoća je napredovala predivno, tolika ljubav, milost,sve bilo više nego uredu. Nalazi svi uredni do 18 tj. trudnoće gdje sam se počela otvarati, upalni parametri divljati. Pripremaju me na serklažu, ali nakon tjedan dana terapije i Božje intervencije odustaju i šalju me sa savršenim nalazom kući uz redovitu kontrolu svaki tjedan. S 21.tj.dolazim na kontrolu i kaže mi doktorica”iako je sve uredu, ostavit će mo vas na antibioticima tjedan dana, i stavit ćemo vam serklažu radi prijašnjih trudnoća, da se ne bi što desilo “Nakon terapije antibiotik, koji su uveli da ne bi došlo do kakve upale, moj nalaz se naglo pogoršao i ponovo kreće moja agonija. Nisu uspjeli stavit šav, otvorila sam se 4 cm. počeli trudovi, stavljaju me doktori na klinasti jastuk pod stražnjicu(to je jastuk u obliku trokuta da vam podigne stražnjicu)do kraja dana trudovi su bili sve jači, doktori ne daju nikakve šanse da će se trudnoća nastavi, samo čudo može se desit… Znači gotovo, sve prestaje, ponovo ispočetka prolazim, zovem braću i sestre u zajednicu, trudovi sve jači, spremaju me za rađaonu, zajednica moli, idem ponovo na pregled jer su trudovi na svakih 10 min. doktor govori, ako trudovi krenu učestaliji idem u rađaonu. U meni toliki strah, tuga, razočarenje, ljutnja….sve….odlazim u krevet, jecam od plaća i govorim “Božeee, zašto opet, zašto ja” vapim Bogu za pomoć, molim, a ne mogu, hiljadu pitanju.Odjednom čujem taj glas… “PREDAJ SVE MENI”…

Tako je i bilo, trudovi su se smirili. Ujutro sam se probudila bez bolova, bez stezanja, u srcu radost i onaj unutarnji mit. Sve će bit uredu…Svaki novi dan je bila Božja pobjeda, svaki dan novo predanje Bogu. Molila sam ga da dođemo do 25 tj. da bebica može u inkubator.Bog mi uslišao molitve, pa do 27.tj di su opet nastali problemi, ponovo se javili trudovi. Ponovo je Gospodin napravio intervenciju, s 30 tj. trudovi, smirilo se sve s 33+3 ponovo trudovi na svakih 6 min. di su me smjestili u rađaonu, otvorena 6 cm. i ponovo se smirili.(žena sa 6 cm otvorena već rađa) Ponovo je Božja ruka bila na djelu. Vratili me u sobu.Doktori su bili u čudu.U međuvremenu su me liječili s raznim antibioticima, 6tj.bez prestanka, upalni parametri su stalno bili u porastu. Kad su prestali davati antibiotik sve se smirilo.Bog je jedini i najbolji liječnik..  Od raznih lijekova, izbodenih, isprepikanih vena, ležanja s guzom u zraku 126 dana, mijenjanja trudnica u sobi s raznim dijagnozama i raznim stresnim situacijama, od raznih bolova… Bog mi je u tome svemu dao mir, ljubav, strpljivost. Podario mi je novu obitelj, prijatelje..Znači, sve vrijeme zajednica je molila za mene, prikazivale su se Mise svaki dan, utorkom je išao molitveni lanac 24 sata, samo za nas dvoje.,svećenici su molili, svaki dan sam dobivala pričest u bolnici.Bogi hvala na njima svima i na mojem suprugu na velikom strpljenju..
Nakon 126 dana ležanja, utorak na srijedu u 1 i 10h s 37tj.trudnoće i porodom koji je trajao svega 40 min. s trudovima rodila sam prekrasnog dječaka 46 dugog i 2400g…
Danas kad pišem Erik ima 3 mjeseca i predivna je, vesela, nasmijana i napredna beba.Voli kad mama moli i kad slavi Boga, njegov duh slavi Gospodina. Bogu na slavu… SVA SLAVA I ČAST PRIPADA NJEMU… VELIK JE NAŠ BOG I SVAKE SLAVE DOSTOJAN….

( Marina Koščević – PUT,ISTINA I ŽIVOT – 28.04.2020. )