Danas se u svojim mislima vracam u vrijeme kad sam trazila Gospodina, , a da ponekad nisam ni znala da ga trazim.I kako putovi Njegovi nisu putovi nasi, a misli Njegove nisu nase misli, tako i taj put kojim krocimo udaljavajuci se sve vise od Njega, u konacnici opet dovede k Njemu.Zivot me nije previse mazio,tako da sam lutajuci odrastala cesto puta i na krivim raskrscima svog zivotnog puta.Osjecala sam se izgubljeno bez Boga i bez ikog svoga.Odlazila sam sve dalje od Njega, no On od mene nije, te me na rakrizju, kad sam Ga vec potpuno zaboravila docekao i ponudio mi sebe. Slusala sam a nisam cula i gledala sam ,a nisam vidjela jer je moje srce bilo zatvoreno za Bozju Rijec.Potpuno izgubljena u svojim obiteljskim problemima ,trazila sam jedan put,put koji vodi u bezbriznost u mir,ali nisam ga nalazila.Lutajuci tako shrvana od bola i tuge predala sam se ovosvjetovnom zivotu koji je nudio sve samo ne dobro.Dosao je dan mog iskusenja,dan kada mi je jedna neopisiva bol tijela zadala zadatak promisljanja i ukazala na moju nutrinu .Ta neopisiva bol probudila je u meni starog covjeka , covjeka kojeg je trebalo promjenit i obnovit,okupat i ocistit od svih prljavstina i obuc u najljepse bijele haljine. Dusa mi je drhtala, a pogled pao na Kriz.Dosla sam do spoznaje slusajuc unutarnji glas svog srca”Nemoj padat,nemoj klonut,prihvati kriz,svoj kriz pod kojim posrces i padas i digni se i kreni ponosno dalje”. Bog koji te toliko dugo cekao je uz tebe i nisi sama.On ti pomaze,budi hrabra. Osjecala sam se tako potistena i tako nemocna od svih svojih zivotnih tereta.Pitam se sada, zasto nisam ranije svoje srce otvorila Bogu ? Zasto nisam znala reci “Isuse,misli Ti” ?. Zasto toliko nepotrebno probdijenih noci,zasto? No sada znam na sva pitanja odgovor….Zato sto nisam Bogu dopustila da me On vodi kroz zivot.Zato sto sam svojim snagama tako slaba i nemocna htijela doci do zeljenog cilja.Zato sto sam uvijek mislila kako ja to mogu sama. Koje li varke ? Nista ,a li bas nista se nemoze bez Boga. Gospodin me je nosio na rukama,tjesio me,brisao mi suze i stalno govorio”Tu sam kceri moja ljubljena,uz tebe sam,pogledaj me ” ali ja nisam cula taj glas. Ta tupa bol koja je prozimala moje tijelo i sve sto je sljedilo kasnije dalo mi je da progledam ne svojim vec duhovnim ocima.Ta bol i taj dan promjenili su moj zivot iz temelja.Tog sam trenutka shvatila koliko sam bila udaljena od Gospodina,kolike godine uzalud potratila na bezvezne stvari ,ali Bog koji mi je dao slobodnu volju i pratio me na mom zivotnom putu opet mi je vratio snagu da progledam,da povjerujem,da obucem nove haljine na sebe i da se nikada vise ne odvajam od Njega.Moj Gospodin i moj Bog i sada me drzi cvrsto za ruku.Daje mi zivotnu radost i snagu.Nije se mnogo toga promjenilo u mojoj obitelji ali dosta toga je krenulo na bolje.Otac mi se obratio prije smrti i svoj zivot predao Bogu u svojim najtezim zivotnim satima svoje teske bolesti kostanog raka i preminuo sa osmjehom.Danas vise ne gubim nadu,ne gubim vjeru i sto me vise pritiscu problemi u obiteljskim odnosima to vise prianjam pod teretom svoga kriza sa osmjehom na licu zahvaljujuci Gospodinu za dusevni mir koji samo Bog daje.Znam i vjerujem da ce Bog svesti sve na dobro onima koji ga ljube.Amen…BvB.
Višnja Jagić
