Moja glasne misli

235
FOTO: fra Mate Tadić,OFM

 

Vrjednovanje sebe i prosuđivanje drugih

Kao nesavršeni i grješni ljudi, sposobni smo za dobro i za zlo te da to oboje činimo. U svakodnevnom životu često se znamo vraćati na prošle događaje, posebno na one koji su bili dramatični i ranili našu nutrinu i srce. Velika je napast da prstom pokazujemo na druge te govorimo o slabim stranama drugih i da ih ogovaramo. Često samo s jednim ciljem da odvratimo pogled od vlastitih slabosti i krivnje.

Masovni mediji komunikacije da bi povećali tiražu, poboljšali gledanost i slušanost, prenose često napuhane ekskluzivno-skandalozne vijesti koje privlače ljude. Više nije važno tko je netko i što je postigao, nego kakav mu je intimni život – osobito poznatih i javnih osoba estrade i politike. Nešto slično se dogodilo i u insceniranom slučaju sa ženom, koja je bila uhvaćena u preljubu u Ivanovom evanđelju.

Tu su umišljeni pravednici, žena kao krivac, a sudac je trebao biti Krist. Umišljeni pravednici osuđuju ženu na temelju Zakona i propisa. Bio je to dobro smišljen plan te se činilo da Isusu, nema izlaza iz te zamke. Ali on će pokazati pravednost, osudivši grijeh i pokazavši milosrđe prema grješnici koju nije osudio kao stvorenje i osobu vrijednu poštovanja. Štoviše, reći će tužiteljima: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen (Iv 8, 7b)!“

Tih nekoliko riječi prisililo je ove umišljene pravednike, da pogledaju svoju vlastitu savjest. Bojali su se, da Isus neće možda početi prstom pojedinačno upirati u njih i otkriti im njihova zla djela. Ima poštovanje i ljubavi prema čovjeku te govori: „Idi i odsada više nemoj griješiti (Iv 8, 11b)!“ Jer samo onaj koji je potpuno pravedan, mogao bi imati pravo uprijeti prstom u drugoga u činu osude.

Štoviše, Krist se druži s grješnicima, bolesnima, odbačenima, ljudima „drugoga reda“ nejakima i poniznima da ih učini svojim i Božjim prijateljima. Zato paloga i odlutaloga čovjeka podiže i hrabri te poziva na vršenje Božjih zapovijedi i na slušanje Božje Riječi. Poziva ga, da ne bježi od Boga, nego da se s Njime druži i prijateljuje.

Mi veoma često drukčije postupamo od Krista. Ljude oko sebe često dijelimo na dobre i zle. Dobri su oni kojima mi pripadamo, a zli su oni kojima drugi pripadaju. Na one zle, puno puta zazivamo nesreću i gromove da ih poubijaju i unište. Nikada ili veoma rijetko nam dođe na um da i sebe optužimo za neke nerede i zla koja se događaju u nama i u društvu. Najlakše nam je upirati prstom na druge i njih okrivljavati za zla, dok mi nismo ništa zgriješili, ništa opako rekli niti učinili. Često vidimo više grijeh i pogrješke drugih, nego li svoje vlastite.

Sebe opravdavamo i svoje grijehe umanjujemo, a nedostatke bližnjih oko sebe uvećavamo i strogo sudimo. Kako često strah od «ljudi» onemogućuje priznanje vlastite krivnje i početak novoga života! Kako se često «ljudi» obračunavaju jedni s drugima, umjesto da stvaraju klimu u kojoj mogu priznati svoju krivnju i krenuti dalje, iznova i bolje u novi život.

I mi se često nađemo na strani optužitelja drugih ljudi. Prigovaramo da su ovakvi i onakvi. Često činimo možda i veće grijehe i propuste od drugih ljudi kraj sebe, a upiremo prstom u njih kao da su oni lošiji od nas.

Međutim, uvijek kod prosuđivanja sebe i drugih na pameti imajmo riječi velikoga znanstvenika i duhovnoga pisca Blaisa Pascala: „Ako tko u drugoga upire prstom sebe raskrinkava. Dok jedan prst pokazuje na drugoga, četiri su skupljena i pokazuju na tebe samoga!“

 

Samoosjećaj za svetinje i težinu grijeha

U susretu s ljudima čujemo riječi, koje često nekontrolirano izgovaraju ne slušajući sâmi sebe. Na psovku ili uzaludno spominjanja imena Božjega, sugovornicima znam svratiti pozornost. Pri tomu sam doživljavao različite reakcije od odobravanja i ispričavanja do izvlačenja i opravdavanja. U jednoj zgodi upozoravajući na neprimjerene riječi i psovke, kršćanin srednje životne dobi s ciničnim smijehom odrješito mi reče: «Hoću i dalje a to i nije neki grijeh, jer ga svi čine!», uvjeravajući me da sam u zabludi.

«Zato će se, kažem vam, svaki grijeh i hula oprostiti ljudima, ali hula protiv Duha Svetoga neće se oprostiti nikada (Mt 12, 32).» O značenju ovih Isusovih riječi koje donose sva tri tzv. sinoptička evanđelja pitao sam se u djetinjoj dobi, dok sada primam upite za njihovo razjašnjenje. Ustrajati u grijehu unatoč spoznaji njegove težine, potpis je vlastite samo-osude u koju idemo slobodnom voljom. Još davno naš zemljak sv. Jeronim napisa: »Pas poznaje svoga gospodara i ne ujeda ga. I konj ne udara svojega gospodara, jer se za njega brine. Psovač naprotiv, psovkom udara i vrijeđa svojega gospodara – sâmoga Boga.»

Hrvatski narod koliko se god može ponositi sa četrnaest stoljeća svojega kršćanstva, isto se toliko može crveniti pred Bogom, drugima i pred sobom za dužinu staža i gorljivosti u psovci Božjega imena, B. D. Marije i svetaca. O poštivanju Božjega imena mnogo možemo naučiti od Izabranoga Izraelskoga naroda. Samo jedanput u godini veliki svećenik, mogao je s velikim poštovanjem izgovoriti Božje ime u hramskom svetištu. Za čitanja Božje riječi u Tori – Zakonu, Židovi nisu izgovarali imena Božjega već su koristili zamjenska imena Adonai, Elohim – Gospodin. Starozavjetni propis za psovača je strog i jasan: «Izvedi psovača iz tabora. Potom svi oni koji su ga čuli neka stave svoje ruke na njegovu glavu. A onda neka ga sva zajednica kamenuje (Lev 24, 14).«

Upitajmo se: Koliko kao pojedinci i narod imamo poštovanja prema Božjoj uzvišenosti, svetosti Njegova imena i vrijednosti svojih svetinjâ? Događa li nam se da istim jezikom molimo i blagoslivljamo, istodobno pogrđujući svetinje tvrdokorno ustrajući u grijehu bez želje za obraćenjem i promjenom?

 

Poticajne misli i razmišljanja

Narodna mudrost poučava kako ne ujeda pas koji puno laje, nego onaj koji šuti. Nešto slično je i kod ljudi, gdje ne trebamo toliko strahovati pred čovjekom koji se povišenim glasom s puno riječi na sve strane razbacuje i prijeti, koliko onoga koji mnogo ne progovara a podmuklo vreba priliku da udari ili se osveti. (Tomislavgrad, 31. srpnja 2015.)

 

Malo tko od ljudi u potpunosti je zdrav i nije mu potrebno raditi na sebi kako bi se uravnotežili duh, duša i tijelo. Jer nitko od nas nije savršen, nego svi prema tome idemo i težimo! (Klenovica pokraj Senja, 2. kolovoza 2015.)

 

Čovjek koji redovito napada druge oko sebe, nabija im komplekse, ima potrebu biti mjerilo istine i ponašanja u sebi je duboko nesretan i vrijedan sažaljenja, što vapi za pomoću, ljubavlju i prihvaćanjem. (Klenovica pokraj Senja, 2. kolovoza 2015.)

 

Gotovo je nepojmljivo da osoba zadobije nečije povjerenje kako bi joj se pomoglo, ali u skrivenoj namjeri da se okoristi. A kad to ne uspije ostvariti okreće se svom silinom protiv iste osobe zlorabeći iskazano povjerenje istodobno tužakajući i skrivajući se, što je znak krivnje, podmuklosti i nereda u njoj samoj. (Klenovica pokraj Senja, 4. kolovoza 2015.)

 

Nemali broj naših ljudi imaju kompleks zbog podrijetla iz male sredine pa se žele što prije prilagoditi i utopiti u bezličnu masu velegrada. Zbog toga jako brzo prihvaćaju provincijalizam i malograđanštinu velike sredine makar bili i iskrivljeno-izvitopereni, dok se srame vlastitih običaja iskrivljujući izvorni govor makar bio i književni kojega su upili s majčinim mlijekom. Drže da će time biti učtiviji i prihvaćeniji u novoj sredini, dok svojevoljno čupaju vlastito korijenje istodobno ne uviđajući kako na sebe zbog toga navlače prijezir i podrugljivost te iste okoline. (Klenovica pokraj Senja, 6. kolovoza 2015.)

 

Pronađi u godini dana za odmor barem nekoliko dana koje ćeš posvetiti samo sebi za tjelesni predah, duhovnu obnovu i duševni preobražaj. Tako ćeš dobiti povoljan vjetar u leđa za nastavak uspješne plovidbe na moru života! (Klenovica pokraj Senja, 9. kolovoza 2015.)

 

U svakoj Svetoj misi događa se otajstvena Pretvorba, koja bi se trebala nastaviti u stvarnoj preobrazbi našega života. (Klenovica pokraj Senja, 9. kolovoza 2015.)

 

Oni koji se na vrijeme u nekim stvarima donekle ne „ižive“, kasnije se u tim istim stvarima do kraja iživljavaju! (Klenovica pokraj Senja, 12. kolovoza 2015.)

 

Izbirljive djevojke koje čekaju „princa na bijelom konju“ redovito dočekaju samo „konja“, dok neodlučne mladiće koji iščekuju „kraljicu ljepoticu“ na kraju zapadne što od drugih preostane. (Klenovica pokraj Senja, 13. kolovoza 2015.)

 

U današnjem vremenu više-manje u svemu i sa svakim, ljudi gledaju tek vlastiti interes i korist. A na koncu koliko god dobri bili, ispadnemo najgori od svih drugih. Unatoč životnoj stvarnost, potreba je ne zasušiti kapljicama dobrote, kojima se srca i svijet plode. (Klenovica pokraj Senja, 13. kolovoza 2015.)

 

Ako se strpljenjem i nježnošću može pridobiti naklonost i povjerenje životinje ma kako bila krvoločna, onda to isto možemo postići i s ljudima ma kako bili nesnosni i zločesti. (Klenovica pokraj Senja, 13. kolovoza 2015.)

 

Raj i blagoslov ili pakao i prokletstvo ne trebamo čekati negdje u dalekoj budućnosti i na nebu, nego započinju već sada i ovdje na zemlji. Budimo jedni drugima raj i blagoslov već danas ili barem ne stvarajmo životni pakao. (Klenovica pokraj Senja, 15. kolovoza 2015.)

 

Vožnja biciklom i plivanje kada se jednom nauče više se ne zaboravljaju za što je potrebno pravilno svladati tehniku održavanja ravnoteže u zraku i na vodi, a u čemu se za dobar doživljaj traži opuštenost. Slično je i sa životom u kojem je potrebno svladati tehniku življenja i živjeti ga opušteno punim plućima. (Klenovica pokraj Senja, 15. kolovoza 2015.)

 

Koji su iskusili znaju da nema bolje pomoći kod uklještenja živca kralježnice i jakih bolova od „koktela“ injekcije koja ubrzo dovodi do popuštanja i olakšanja, dok bi svako čekanje i neodlučnost bili produženje nesnosne agonije. Nešto slično je i u životu vjernika kršćanina koji vremenom doživljava duševnu uzetost za što je najbolja terapija u injekciji sakramenata Pokore i Euharistije, kojim se ubrizgava dar pomoći Svevišnjega s nebeskih visina i omogućuje duhovna protočnost u svakodnevni život. (Tomislavgrad, 19. kolovoza 2015.)

 

fra Mate Tadić, OFM

 

PODIJELI