Vidjet ćeš suze kako krvare,
kako iz srca teče moja ljubav neutješena…
Vidjet ćeš i reći ćeš baš mi je žao dobrice,
i baš ništa učiniti nećeš za mene,
jer ne smatraš da sam tvoja,
ti ustvari ne moraš brinuti za mene,
tebi je lipo u tvome savršenom svijetu
bezbola i blagostanja.
I znaj, drago mi je da je tako.
Ne volim da me žale.
Neka meni moga bola, moje mane.
Jednom će moja krv u latice,
bijele ruže postati će crvene.
Kada vidiš ružarijski grm,
znaj da to je moja ljubav za
one koji su mome trnju prilazili
kao da je melem.
I znaj da sam oslobođena.
I znaj da sam u tom cvatu voljena…
Jer sam svaku suzu svoju
molitvom za njih ukrasila,
milost Božansku prosila
sebe zaboravljala.
Bar sam živjela kao pjesma ljubavi,
u sred okovanog tijela.
Voljena kao nitko nikada.
Voljena je leptirica, iako je još uvijek učahurena!
U puno suosjećajnih srdaca
ja sam otkucavala kao blagoslov.
Čak i u tvom… bila sam svjetlost,
bila sam ona koja daruje
svoju nebesku postojanost svima.
Voljela sam iskreno oduvijek…
i to tako traje zauvijek.
Iz Božanskog plana sam došla
u suzama i osmjehu srca.
Da trajem sa tobom…
da dišem sa svima koji Boga vole.
Istina malo mi žao što nisam
balerinica bez okova,
što duša mi pleše sama u suzama…
Istina žao mi što netko kao ja
ne postoji sa mnom,
autentična duša,
ali ipak kao da je sa mnom u meni
anđeo čuvar jedini može pod moj križ,
da me raduje u sred beznađa.
Istina žalopojim
što sam žena puna rana,
žao mi što me žale…
što izruguju moje mane…
Što sam od rođenja predmet čuđenja.
Kako mi nebi bilo žao
curice u meni koja Isusa ljubi
a sve gubi.
Al mi nije žao zbog Isusa
što me okovalo
ko lancima, ovako bezkrilatu…
Ne znaju da Bog od lanaca
meni krila duši kroji,
izađem iz tijela…
ja u ovoj zemaljskoj postojanosti
tek dok pišem postojim.
Sva mi duša Raju pobjegla,
iz ropstva zemnoga.
Tijelo mi muče,
jer je vidljivo.
A ono nevidljivo…
što je osjećaj u meni ne mogu
jer oni osjećaj za ljubav nemaju.
Ljubav je nedostupna zvijerima,
ljubav je dar od Boga.
Ona je štit dušama vjernima Kristovom Evanđelju.
Tek kada odem…
i nigdje na zemlji ne budem…
shvatiti će istinu…
Postojanost moja je nebeske prirode…
Proizašla mi duša iz tajnih
Krila Duha Svetoga,
tu u tijelu bdijem,
kao u kišnom tunelu…
pokušavajući biti svijeća neugasiva…
ona koju stavljaju u Crkvu
za zdravlje, mir i ljubav.
Gorim za sve potrebite,
jer volim onako kako me Bog
darovao ljubavlju, vječno i iskreno,
molitveno i suosjećajno.
Svjetlo smo svijeta,
plamtimo zbog Isusa,
ljubav je slobodna, miomirisna
ljubav voli i kada je rasplakana.
Ona je izdrživa jer ljubi sveto.
Ljubav se dariva bezuvjetno…
i biva uslišena u sudnji dan.
U ružarijsko ruho će ona puna trnja,
još mi je plakati,
tješiti svijet živeć u pjesmama.
Miomirisna sam duša,
to znaju oni koji su me zavoljeli
čak i bez dodira!
💌ANA EMANUELA, Bilaj, 7.05.2018.
