Što nam pruža naša domovina koja je ne tako davno hranila četiri milijuna stanovnika i turiste koji su posjećivali ljepotu Hrvatske od Istre do Slavonije?
Naša domovina bila je nekada bogata zemlja. Da, bila je, prije negoli su je rasprodali. Mogli ste naći posao jer je bilo otvoreno puno više tvornica, obrta, brodogradilišta, bilo je poljoprivrede, stočarstva, bilo je industrije… Mogli ste bar nešto steći, ako ništa drugo, bar si priuštiti godišnji odmor na moru ili negdje na selu (seoski turizam). Nažalost, danas je sasvim drugačija priča. Ova prekrasna zemlja, negdje tamo ucrtana na karti globusa lagano postaje istrebljena, jer Slavonija kao i ostali dijelovi Lijepe naše padaju u zaborav, a ti bogati krajevi toliko toga mogu pružiti – od poljoprivrede, ratarstva, stočarstva, brodogradnje pa do turizma i svih ostalih djelatnosti – što su i dokazali gdje su sve bile tvornice, stari zanati koji su praktički izumrli i o njima jedino možemo čuti od naših djedova i baka, a ponešto naučiti iz povijesnih knjiga dok i one ne budu prekrojene. Naš narod je prisiljen napuštati svoja sela i gradove (uostalom, to je i bila davna ideja bivšeg lidera bivše države – svi u gradove, pa sela opustošiti) jer nemaju mogućnosti za boljim sutra. Ostaju im samo dvije mogućnosti po završetku školovanja i fakulteta – zaputiti se u jedinu ustanovu gdje je većina naših građana, Hrvatski zavod za zapošljavanje i s diplomama čekati da se netko javi i ponudi posao ako je sreće i ako se netko smiluje i primi na posao. Druga je mogućnost – put pod noge pa u zemljama EU potražiti sreću. Ima ih koji su otišli i ne bi se vratili ni za sve novce ovoga svijeta jer ih se vani poštuje i cijeni se njihov rad.
Ako niste te sreće i odabrali ste prvu mogućnost – nemojte se nadati nekoj plaći, radit ćete za minimalac u okruženju gdje se vrši teror mobbing, gdje se uopće ne poštuje današnja radna snaga. Lijepa riječ od poslodavca je nemoguća misija, međuljudski odnosi izgubili su se negdje putem. Od kolega je moguće očekivati svašta – da bi ostali na poslu uvlače se, da oprostite, šefovima u guzice. Ni u ludilu se ne pokušajte pobuniti – u rekordnom roku očekujte vaše papire i opet zavod za zapošljavanje.
Zapravo je tužna ona druga mogućnost koju sve više ljudi koristi, tužno je da se izlaz pronalazi u napuštanju vjekovnih ognjišta, obitelji i u pronalasku posla izvan domovine. Ništa bolje nije ni onima koji nešto posjeduju – apartmane, restorane, kafiće, pekarnice i brdo drugih obrta. Država ih opterećuje svakakvim porezima, prirezima i tko zna čime sve ne, kao da izmišljaju toplu vodu. Bakice i kumice morale su napustiti svoje tržnice, štandove, svoj jedini prihod i dotok novca za život, jer se nisu snašle u fiskalizaciji iliti uvođenju fiskalne kase. Oni tamo gore jednostavno ne daju poštenom narodu disati i živjeti, možemo biti sretni dok nam i zrak ne počnu naplaćivati.
Svima je poznanica da je s minimalnom plaćom skoro nemoguće preživjeti iz mjeseca u mjesec, osim ako ste čarobnjak – dok platite podstanarstvo, režije, hranu, kredite, minuse, vrtiće, sve za školu ako imate školarca, a gdje je fakultet… No, ni to nije sve jer još mnogo sitnica je potrebno prosječnom građaninu za koliko-toliko normalan život. Za mnoge ovo nije život već test izdržljivosti, samo je pitanje do kada… Većina ljudi se nada dobitku na lotu, jedino bi u tome našli spas i isplivali iz dugova u koje jednostavno tonu iz dana u dan. Velik broj ljudi svojim će minusima i kreditima opteretiti i svoju djecu i unučad budu li imali od čega jer na obzoru nema nikakve zrake sunca koja bi se bar dala nazrijeti.
Moglo bi biti bolje. Svi se čude padu nataliteta pa pitam se kako neće i biti kad jednostavno ne daju ljudima nikakvu mogućnost za boljim sutra, ne daju im stvarati za svoju djecu i unučad. Nerijetko i na razgovorima pri zapošljavanju jedno od pitanja bude – koliko dugo NE planirate imati djecu. Za stare dane se ionako više ne štedi. Uostalom, sve više ljudi sa svojih poslova odlaze na vječna počivališta jer dobna granica za odlazak u mirovinu je previsoka. Ljudi su izmučeni, iscrpljeni, iscijeđeni, a i godine rada čine svoje.
Sve je više gladnih usta koja svakim danom umjesto u trgovinu, po spizu odlaze do prvih kontejnera u potrazi za nekom odbačenom hranom ili bocama koje bi unovčili. Sve više je mladih koji teško obolijevaju radi ove krize, jer ne vide izlaza. Naš narod neće ubiti nikakva ptičja, svinjska i tko zna kakva gripa niti ebola već zavist, ljubomora, prokletstvo ljudi što osjećaju jedno prema drugima.
Ako smo mogli preživjeti rat od kojeg je ostalo mnogo posljedica i dubokih rana i traumi, onda ćemo preživjeti i ove poplave, a iskreno se nadam i ovu ekonomsku krizu koja je ostavila više posljedica od bilo kojega rata: banke su poput lešinara i nemilosrdno dižu rate kredita iz dana u dan, uzimaju ljudima sve, od stanova, kuća, auta, izbacujući ih na cestu. Banke i naša domovina je hrvatskim građanima objavila rat. Kakav smo mi narod kad je pojedinac u potrebi i vapi za našom pomoći, osuđujemo ga, dobro da ne igramo pikado na toj osobi. Zar je netko kriv što je bolestan? Osnivaju se razne grupe za pomoć – ako može mali čovjek pomoći, zašto ne uključiti i one ostale što koračaju crvenim tepihom, razne TV i radijske postaje i tisak za pomoć bolesnima. Eto što radi ljubomora! U što se to pretvaramo, a nazivamo se kršćanima? Pomognimo bližnjem svom kao sebi samom rekao je Isus o kojem se uvijek pričalo i uvijek će se pričati i pisati.
Hrvati su zaista čuda narod: kad nas zadesi masovna nevolja poput rata ili poplava koje su se nedavno desile u Slavoniji, onda smo jedinstveni u sakupljanju pomoći. Nema takvoga naroda nigdje na cijeloj našoj zemaljskoj kugli i svemiru. Svi smo jedno, dišemo kao jedno, zaista svaka čast, nitko nam ne može zaista parirati u tome kad se radi za potrebite u nevoljama. No kad se radi o pojedinačnoj pomoći onda, nema što, prvaci svijeta smo u osuđivanju unesrećene osobe koja vapi za našom pomoći. Zaista pretužno! Hrvati su većinom katolički narod tj. kršćanski koji bi trebali živjeti svoju vjeru. Kao prvo ne bi trebali glasati za one stranke koje donose ovozemaljske zakone protivne Božjim zakonima, jer ako netko može pomoći našoj domovini, zasigurno su to Bog, naša vjera i naša molitva. Domovina je puna rana i da bi nam bilo bolje potrebna nam je masovna duhovna obnova čitavog hrvatskog naroda, jer narod koji živi Evanđelje dobiva Božji blagoslov. Nažalost, mnogi Hrvati imaju velika očekivanja, očekuju izlazak iz ekonomske i gospodarske krize preko noći, ali moraju biti svjesni da bez Boga za Hrvatsku nema bolje sutra.
Romana Maričić Vrcić
