Moj početak Korizme

170

Sve sam predivno isplanirao. Dogovorio sam se s prijateljem i sa susjedom kako ćemo na Čistu srijedu ići na pepeljenje. Radovali smo se tom događaju. Ali, uvijek postoji poneko ali na koje nam valja biti spreman. U utorak navečer zove me prijatelj – Franjo, ja sam se razbolio, imam virozu, gripu, nemam pojma što, ali me bole svi mišići. Sorry, stari moj, ti i susjed idete sami.

Bio sam tužan zbog toga, ali sam zaključio da je bolje da se moj prijatelj dobro iznoji, da se izliječi, ali se nisam usudio ići k njemu plašeći se da i ja nešto ne “pokupim”. A tko bi onda brinuo o susjedu koji je u teškoj depresiji, tko bi onda kuhao bespomoćnoj susjedi koja je ušla u 86. godinu, zdrobila rameni zglob i jedva se sama odjene, tko bi je izvodio u šetnju? I tako sam nazvao prijatelja i ispričao mu se kako nisam u mogućnosti iz tih i tih razloga doći k njemu i brinuti se, kuhati mu čaja, dodati lijekove, skuhati nešto i natjerati ga da pojede.

Moj susjed me nazvao u neko kasnije doba večeri i pitao jesam li budan. On, naime, zna da ja često zaspim pred računalom i onda sam idući dan nesposoban raditi nešto korisno. I tako je nešto prije ponoći došao do mene da me doslovno potjera na spavanje. U sobi je bio uključeno računalo i mala svjetiljka uz ekran. I ništa više. U polumraku sobe ugledao sam susjeda i začuo kako mi kaže da je vrijeme i, ne dovršivši rečenicu, usporeno, tako je to meni izgledalo, padne na pod. U ponoć je tako grunulo da se valjda čitava zgrada probudila. Skočih sa stolca i stadoh ga zazivati imenom. Pogledam ga, gleda oko sebe i pita me zašto je na podu i gdje je uopće. Uf, rekoh u sebi, očito je izgubio svijest. Pomogoh mu da ustane i sjedne na moj krevet. U brzini sam napravio osnovne neurološke testove, ustanovio da nije ništa čega sam se plašio i pitam ga boli li ga što. Ništa, odgovori, jedino mi čudno pucketa ruka u laktu. Nazvah za svaki slučaj Hitnu, no, kako to obično biva, odgovor, dobro znan, započeo je pitanjem – a koje je on godište i poslije toga određenim komentarom. Ništa od hitne, za taksi nemam. Odem ruku pod ruku sa susjedom i odvedoh ga u njegov stan, napravih mu krevet i ugledah podnu svjetiljku, nekako klimavu. Prateći moj upitni i začuđeni pogled, susjed mi sam počne pričati. Znaš, prije dva tjedna sam pao i slomio svjetiljku. Bio sam ljutit što mi nije rekao da ima problema, da ima vrtoglavicu, pogotovo što sam ga ja svaki dan izvlačio na šetnju što mu je psihijatar preporučio kao dodatni poticaj u borbi protiv depresije. Ostavih susjeda i odoh spavati.

Ujutro, jao i naopako, ruka natečena kao buhtla, susjedu se vrti u glavi, a liječnica radi poslijepodne. Ništa, skuhao sam ručak, odnio mojoj susjedi, nahranio i susjeda i odjurio k njegovoj liječnici kako bi mi dala doznaku za prijevoz, jer hitna ni sad nije htjela doći, a za taksi i dalje nismo imali. U 16 sati došli smo na hitnu kirurgiju. Dakako, prethodno sam nazvao prijatelja koji tamo radi da nas malo “pogura”, sve u nadi da ćemo stići na sv. Misu u pola sedam. Nije to ništa, reče dežurni liječnik, ali, ipak ćemo za svaki slučaj snimiti ruku. Rečeno, učinjeno. Nakon snimanja dobili smo nalaz. Ja gledam i ne mogu vjerovati svojim očima – pa, kako je to moguće, susjed miče rukom bez bolova, jest da je otečena, ali on miče rukom, a ovdje doslovno piše da je zglob slomljen i da je vidljivo puno sitnih komadića kosti. Naježio sam se od pomisli što će biti dalje. Dežurni kirurg je odredio da je potrebna operacija, dakako nakon prikupljanja potrebne medicinske dokumentacije. Susjeda su odvezli na prvi kat na traumatološki odjel kirurgije. Pomogao sam mu da se presvuče, dao kompletnu kliničku sliku medicinskom tehničaru koji je stalno još ponešto zapitkivao…. S odjela sam otišao oko 20 sati.

Dakako da nisam bio na misi, dakako da me nisu popepelili, ali osjećao sam se mirno i spokojno, blagoslovljeno. Isus me je preispitao, stavio na kušnju, mogao sam otići u bolničku kapelicu i nazočiti sv. Misi, ali tada bih uplašenog susjeda ostavio sama. Sutradan sam nazvao mog dušebrižnika i sve mu ispričao. Rekao mi je nešto što nisam očekivao – hej, Franjo, pa ti si na samom početku korizme prihvatio se poniznosti i nošenja križa, nisi se dao smesti, shvatio si što je važnije- – važniji je čovjek u potrebi nego čin koji nas podsjeća da moramo biti ponizni pred Bogom, a ti si bio ponizan, ti si pružio svoja pleća kako bi pomogao svom susjedu u nevolji. To je bio tvoj čin pepeljenja. Malo poseban, ali vrijedi.

Hvala Gospodinu što mi je pružio to zadovoljstvo da na samom početku Korizme dobijem svoj križ i da ga ponosno nosim.

Mir i dobro!

Franjo Damir K.

PODIJELI