Zvonko Presečan
Mlada kanađanka imenom Karen, došla je u Njemačku kao studentica. Upoznala je jednog studenta medicine imenom Edvard. Bila je to ljubav na prvi pogled. Vjenčali su se, bili su sretni. Prvih pet godina braka, muž je još studirao. U istoj godini kada je završio studij, rodile su im se dvojke, dvije djevojčice. Za dvije godine, dobili su i dječaka. Uglavnom bili su jako, jako sretni.
Karin je često od svojih kolegica slušala neke pritužbe na svoje muževe, i nije to mogla razumjeti. Njen muž, bio je jednostavno idealan, idiličan. Po njoj, Edvard je bio savršen, pažljiv muž, otac pun ljubavi, krasan i inteligentan čovjek. Uspješan profesionalac. Ukratko, savršen. K tomu, Karin je bila vjernica, a njen Edvard kao uspješni liječnik i dobar otac, pod utjecajem svoje supruge, i utjecajem Svetog Duha, također se počeo interesirati za vjeru. Čak se i i krstio.
Stan u kojem su živjeli nije im više zadovoljavao njihove potrebe. Financijski su bili dovoljno jaki da potraže neku obiteljsku kuću s vrtom, gdje bi se djeca ugodnije osjećala. Odlučili su na kraju da kupe kuću Edvardove bake, koja više nije mogla živjeti sama, a morala se preseliti u starački dom. Zajednički su napravili plan za adaptaciju kuće. Digli su kredit. Sačinili su ugovor s građevinskom tvrtkom, gdje su definirali sve tehničke i vremenske detalje. Tog trenutka, Edvard je Karin dao prijedlog koji je izgledao potpuno logičan, neka uzme djecu i ode s njima na nekoliko mjeseci u Kanadu, s tim da se vrati čim radovi budu završeni, da se ne bi djeca motala po gradilištu, i da ne dođe još do neke nesreće.
U ožujku 1994. Karen je sa troje djece ušla u avion. Edvard je došao i pozdravio se s njima, plakao je i govorio je kako mu nedostaju, i kako se strašno raduje njihovu povratku. Svaki dan, cijeli jedan tjedan zvao ih je telefonom. Za tjedan dana je Edvard nazvao, i rekao joj sasvim nešto drugo. Priznao je da već nekoliko mjeseci ima poznanstvo s kolegicom s posla, da se odlučio razvesti i osnovati novu obitelj, i da ne želi da se Karen sa djecom vraća nazad iz Kanade u Njemačku. Kada ga je pitala, kako je do toga došlo, zašto je tako odlučio, nije joj na to mogao ništa razumno reći, ali dao joj je jedan veliki „biser“. „Ja sam se za to molio i vjerujem da je to Božja volja.“
Za Karen se sušio sav svijet. Njen život je naizmjenično ispunjavao gnjev, samosažaljenje i bol. Borila se s mržnjom, umorom i beznađem. Molila je za pomoć i snagu. Bojala se da ju nadvlada postojeća situacija i da ju ta bujica života neodvede daleko od Boga. Međutim svaki dan je morala rano ustati, obući i nahraniti djecu, i biti njima majka.
Edvard se brzo na to oženio, preselio je u krasnu renoviranu vilu, osnovao je novu obitelj, nastavio je biti uspješnim lječnikom kojemu je sve polazilo za rukom.
Možda mislite u sebi: – jedna uobičajna priča, samo mjesto događaja i imena su različita…Vjerujem da biste mogli ispričati neku svoju životnu priću kada vas je netko ožalostio, prevario, podmetnuo nogu, zabio nož u leđa… Na žalost nismo imuni na razna iznenađenja koja nam život priušti.
Mogu li takvi udarci čovjeka ozdraviti? Pogoto kad se radi o udarcima koji imaju za cilj čovjeka potpuno uništiti, emocionalno i fizički?
Biblijski odgovor kaže „DA“, ali to nije lako. Samo nas On može izlječiti, dati snagu za dalje. Bog daje obečanje preko proroka Jeremije: „Tražit ćete me i nači me jer ćete me tražiti svim srcem svojim. I pustit ću da me nađete – rijeć je Jahvina.“ (Jer. 29,13-14)
Bog je ljubav, sigurna ljubav, pouzdana ljubav….
„Vi se sinovi ljudski mjenjate, ali ja ostajem isti…“
Kada bi vas netko pitao, koja vas Božja osobina najviša zadivljuje, osim one da je Bog ljubav???………. Ja bi istakao Božju postojanost, Njegovu nepromjenivost, stabilnost, nešto poput stijene. Zamislite Alpe, Himalaje, kad god putujete pored njih ili letite iznad njih one su uvijek tamo, nepomične su…
F.B. Meyer je napisao: „Božja vjernost je sigurna kao nebo“.
Katharina von Schleger je napisala: „Miruj dušo moja! Tvoj Bog je odlučio da vodi budućnost kao što je vodio prošlost. Tvoje nade i povjerenje da ništa ne pokoleba. Miruj dušo moja. Valovi i vjetar još prepoznaju glas što im je Krist zapovjedao dok je bio ovdje.“
Upravo tu Božju osobinu poznavao pisac 89. psalma, čije ime znači: „stalan, čvrst kao stijena“
„O ljubavi Jahvinoj pjevat ću dovijeka, kroza sva koljena vjernost ću tvoju naviještati. Nebesa veličaju čudesa tvoja, Jahve, i tvoju vjernost u zboru svetih.“ PS.89,1.
