MISIONARKA U SUDANU

194

Nadica Đidara

Supruga sam adventističkog misionara s kojim dijelim dobro i zlo, kao što sam to jednom davno obećala. Trenutno se nalazimo u Sudanu. Da mi je itko ikad rekao da ću se naći u ovom dijelu svijeta u ulozi u kojoj se sada nalazim ne bih mu dala nikakve šanse pri okladi. Moram priznati da nisam bila djevojčica koja je nekad davno sanjala biti misionarka. Priroda me nije nadarila avanturističkim duhom, ali kraj supruga kao što je moj postaneš hrabar i avanturist. Zaboravite što sam upravo rekla i vjerujte mi da cijelim srcem nesebično radim, unatoč svojim slabostima, u sredini u kojoj se nalazim.

Kada izgovorimo riječ Afrika svatko od nas ima druge asocijacije i razmišljanja. Ona su dakako subjektivna kao što će biti i moja.

Prva misao pri dolasku u Sudan, a koja me je dugo mučila, bila je, što su ovi ljudi skrivili da žive u tako negostoljubivom okružju. Ovdje nije bilo ništa što bih poželjela… To je bila prva misao, a onda dan za danom otkrivala sam kako je duboko u čovjeka usađena volja i snaga da ustraje i opstane ma gdje da se našao. Zapravo, tako malo mu je za to potrebno. Voda i porcija graha koja se ovdje uvijek dijeli s drugima.

Iako živimo u vremenu kad se mnogo govori o pitkoj i čistoj vodi za koju strepimo da je uskoro neće biti dovoljno, riječ voda u Africi u potpunosti dobiva drugo značenje. Uistinu je nema dovoljno, a najviše se traži, uglavnom je donose žene izdaleka na glavama, ako je i ima zagađena je i donosi smrt. Ako je piješ – umrijet ćeš, ako je ne piješ – umrijet ćeš. Ljudi uglavnom izabiru ono prvo.

Nedavno iskustvo koje sam doživjela sa skupinom graditelja iz Hrvatske, a zajedno smo se našli u jednom malom sudanskom mjestu, još je više u moju dušu utisnulo spoznaju što znači voda u Africi. Tri dana nakon što je naša skupina s optimizmom stigla u Malakalu izbilo je puškaranje. Do donekle čiste vode moglo se doći kroz središte gdje su se vodile najžešće borbe. Preostala je mogućnost da se vodu donosi iz pola sata udaljenog Nila u čemu nam je pomogla jedna žena.

Sudansko sunce isušuje ti grlo, usne i kožu. Nalaziš se u središtu Afrike, sunce prži, trgovine zatvorene, u mjestu se vode borbe. Čista flaširana voda dolazi iz skoro tisuću kilometara udaljenog Kartuma i skuplja je od soka. Nema pomoći ni od kuda, jedino nas tješi činjenica da smo ponijeli dva filtra s kojima smo trenutno pokušavali riješiti problem. I kad se dokopaš i takve vode ne znaš kako je potrošiti, jer si toliko žedan, a ima je malo i potrebno je puno truda da bi se do nje došlo. O tome sam dosta čitala i slušala, ali to treba doživjeti da bi se razumjelo.

Nikad prije nisam razmišljala koliko život u Africi ima duboke biblijske korijene. Najviše me se dojmilo da je plemenska pripadnost toliko naglašena, po meni previše, i to ‘ubija’ Afriku. Neprestane borbe između plemena i oko stoke. Sve me to jako podsjeća na Abrahamovo doba i potiče da razmišljam kako smo mi ljudi ipak previše opsjednuti kulturom i običajima. Afrikanci afričkom, Europljani europskom. U mnogim situacijama i pričama uvidjela sam da je stoka, osobito krave, visoko cijenjena, često više od ljudskog života. Možda upravo zbog te životne borbe u sredini gdje ti je to sve.

Kultura u kojoj smo odrasli obilježava nas više nego što možemo zamisliti i kao da joj se ne možemo oduprijeti. Nedavno sam u šali rekla jednom mladiću neka dođe u Hrvatsku da si nađe ženu i ovdje se oženi pa neće imati problema s mirazom. Rekao mi je da kad bi se oženio bez miraza, koji je ovdje za većinu muškaraca noćna mora, ne bi se osjećao oženjenim. Bez obzira što će za miraz morati štedjeti možda i do svoje četrdesete godine i imati bezbroj problema, sredina ga je naučila da to tako mora biti i nema druge. Bez obzira na cijenu. To će se prenositi s koljena na koljeno i nema postavljanja pitanja zašto?

Sličan slučaj je i kad se govori o ženskom rodu. Zadivljena sam kako žene prihvaćaju kao svoju glavnu i možda jedinu ulogu rađanje djece. To smatraju ogromnim blagoslovom i ako ne mogu rađati djecu to se smatra velikim prokletstvom. U tom slučaju suprug ih najčešće napušta. Još ni jednu ženu nisam čula da se žali kako je suviše rađala. Žena uglavnom nema pravo glasa u važnijim odlukama i razgovorima što prihvaća kao normalno i ispravno.

U Africi se živi dan po dan da bi se opstalo. Od mnogo čega ovisi hoće li se opstati, ali borba se nastavlja. Uglavnom je to svuda u svijetu tako, samo što mi možda tako na to ne gledamo. U velikom smo iskušenju, mi sa ‘Zapada’ da u ljudske živote ovdje u Africi unosimo žurbu i naš ‘red’. I na kraju se pitaš kome je bolje i tko uživa više prednosti.

Kad jednom godišnje dođem ‘kući’ na odmor, najprije posjetim tržnicu. Nakon mog prvog takvog posjeta suze su mi navrle na oči. Predivna slika. Svega i sve se šareni. Izabirem ono čega sam se najviše zaželjela. Zadovoljna sam s malim. Nailazim na drugi problem. Sve je skupo. Ali taj je puno manji i taj je izazov puno lakši od ovog ovdje. Imaš puno toga i možeš birati. Mi ljudi skloni smo od malih problema stvoriti velike, kad nema velikih.

Golemi su ovdje izazovi i potrebe. Pozvala bih osobito mlade da odvoje jednu godinu svog života i volontiraju u Africi ili nekom drugom dijelu svijeta gdje su slične potrebe. Vjerujte mi, postat ćete tolerantniji, skromniji, sretniji, zahvalniji, korisniji i bogatiji za jedno predivno iskustvo…

 

 

PODIJELI