ČITANJA:
vl.: Mal 3, 1-4; Ps 24, 7-10; Heb 2, 14-18; Lk 2, 22-40
Prvo čitanje: Mal 3, 1-4
Doći će u Hram svoj Gospodin koga vi tražite.
Čitanje Knjige proroka Malahije
Ovo govori Gospodin Bog:
Evo šaljem glasnika
da put preda mnom pripravi.
I doći će iznenada u Hram svoj
Gospodin koga vi tražite
i Anđeo Saveza koga žudite.
Evo ga, dolazi već —
govori Gospodin nad Vojskama.
Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska
i tko će opstati kad se on pojavi?
Jer on je kao oganj ljevačev
i kao lužina bjeliočeva.
I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava.
Očistit će sinove Levijeve
i pročistit će ih
kao zlato i srebro
da prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti.
Tad će biti draga Gospodinu
žrtva Judina i jeruzalemska
kao u drevne dane i kao prvih godina.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 24, 7-10
Pripjev: Tko je taj Kralj slave? To je sam Gospodin.
»Podignite, vrata, nadvratnike svoje,
dižite se, dveri vječne,
da uniđe Kralj slave!«
»Tko je taj Kralj slave?«
»Gospodin silan i junačan,
Gospodin silan u boju!«
»Podignite, vrata, nadvratnike svoje,
dižite se, dveri vječne,
da uniđe Kralj slave!«
»Tko je taj Kralj slave?«
»Gospodin nad Vojskama
— on je Kralj slave!«
Drugo čitanje: Heb 2, 14-18
Trebalo je da u svemu postane braći sličan.
Čitanje Poslanice Hebrejima
Budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i sam Isus tako postade u tome sudionikom da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji — od straha pred smrću —kroza sav život bijahu podložni ropstvu. Ta ne zauzima se dašto za anđele, nego se zauzima za potomstvo Abrahamovo. Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 2, 22-40
Vidješe oči moje spasenje tvoje.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu — kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! — i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:
»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje,
koje si pripravio
pred licem sviju naroda:
svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.«
Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.
Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.
Riječ Gospodnja.
Homilija
Zanimljiva mi je činjenica da se Kralj svemira podvrgava Zakonu koji je prije više stoljeća sam objavio svome sluzi Mojsiju. Isus je želio ispuniti svaku pravdu. Upravo zbog toga On nam može biti uzor.
Posvećenje djeteta četrdesetog dana nakon rođenja koje su radili izraelci, bilo je vrlo značajan običaj koji su činili. Još prije šesnaest stoljeća sam Bog je rekao da se moraju posvećivati prvenci, i da se također prvenci moraju otkupiti određenom žrtvom. Žrtva je bila definirana socijalnim statusom. Bogatiji ljudi su trebali donijeti jare ili janje do godine, a siromašni su trebali donijeti dva goluba ili grlice.
Prema Božjem planu, prvenci su trebali biti posvećeni Bogu i trebali su služiti kao svećenici. U Izraelu bog je našao zamjenu za njih, tako da je Levijevo pleme služilo kao svećenici. Upravo zbog toga svi ostali prvenci trebali su biti otkupljeni. Cijeli taj obred bio je slika otkupa koju će Bog učiniti što će On dati svog Sina, Svog prvenca za otkup svih ljudi na zemlji. Upravo to je bila krasna slika plana spasenja koju su Izraelci stoljećima upražnjavali.
Zamišljam si tako Josipa i Mariju kako jednog dana ulaze u Hram. Za sve one koji su bili u hramu, bilo da su bili namještenici hrama, bilo da su bili posjetitelji, ništa neobično nisu primjećivali. Bila je to uobičajena svakodnevna slika. U Hram su ušli muž i žena. Žena je u naručju držala tek novorođenu bebu, a muž je nosio dva goluba. Prišli su svećeniku, predali mu ptice za žrtvu. Sama žrtva koju su Josip i Marija donijeli pokazivala je da pripadaju siromašnom staležu, te se zbog toga svećenik nije previše uzbuđivao, jer od njih baš i nije imao neke velike koristi. Svećenik je žrtve formalno obradio točno po propisu. Zaklao je ptice noktom, iscijedio krv, krv prolio pokraj oltara, položio ptice na žrtvenik i zapalio ih na žrtveniku. Tada je uzeo pero, umočio ga u nekakvo crnilo, te zapitao: „kako će se zvati?“ „Isus“ odgovorio je muškarac. Svećenik je zapisao ime, zapisao je da mu je ime oca Josip, i zapisao je datum i mjesto rođenja. Uzeo bi tada dijete u ruke, izgovorio molitvu blagoslova, i blagoslov djeteta je bio završen. Ni u samoj primisli nije imao koliku mu je čast nebo dalo da u svojim rukama drži samog Stvoritelja i da baš Njega blagoslivlja.
No, bio je tu jedan čekaoc prvog Kristovog dolaska. Bio je to Šimun, već stariji čovjek, koji je gotovo svoj cijeli život upotrijebio za izučavanje prvog Kristovog dolaska. U njegovom burnom životu u jednoj porobljenoj zemlji kakva ja bila njihova, očito se nije nauživao nekakvog dobra. Tu i tamo pojavljivali bi se nekakvi vođe, koji su za sebe tvrdili da su prorečeni mesije. Privukli bi k sebi neke svoje istomišljenike, počeli neki oblik revolucije, i onda stradali zajedno sa svojim poklonicima.
Šimun je jako dobro pazio, odgovaraju li opisi ovih mesija, opisu Mesije kojeg su opisivali proroci. Uvijek bi našao neke probleme. Satima bi proučavao svete spise iz hramske knjižnice, doslovce gutao svaku riječ. S druge pak strane bio je donekle obeshrabren što se Božje obećanje ne ispunjava. Jednog dana na neki način Bog mu je otkrio da će upravo on biti svjedokom Mesijinog prvog dolaska. Često bi o tome pričao sa poznatim učiteljima i rabinima, koji su to nastojali demantirati, bez obzira na snagu argumenata koju im je iznosio. Za njih je to bilo ponižavajuće. Nekakav samouki polupismeni starac, usuđuje se učiti najpoznatije rabine i učitelje. Najlakše im je bilo proglasiti ga fanatikom, neuračunljivim i senilnim starcem. Međutim, i pored tolikih pritisaka, Šimun je ostao dosljedan svojoj viziji. Budući da je često boravio u hramu, čuo je što se dogodilo Zahariji, ocu Ivana Krstitelja. Tada se uvjerio da će vrlo brzo doći obećani mesija. Znao je jako dobro da se mora roditi Spasitelj svijeta.
Svećenik koji je obavljao službu posvećenja nije se u opće posebno interesirao o kome se to radi i tko je dijete koga posvećuje. Za njega je to bio čisto rutinski obred kojeg je obavljao puno puta i ništa mu posebno nije palo u oči da bi trebao biti posebno zainteresiran. Zahvaljujući starom Šimunu, vrlo brzo je saznao o kome se radi, međutim, smatrao je to fanatizmom nekog fanatičnog ludog starca koji nema što drugo raditi već izmišlja neka „proročanstva.“ Stari Šimun, koji je tu sjedio i još uvijek proučavao svete spise, naglo je ustao i zatražio od majke da mu da to dijete da ga blagoslovi. Marija se nije opirala, i dala mu je malog novorođenog Isusa. Šimun je sav u ushićenju uzeo to dijete, dignuo ga pred oltarom.
Čitamo to u Luci 2. 29-32.
„Sad možeš ,Gospodine, otpustiti slugu svojega da, prema riječi tvojoj ide u miru, jer mi oči vidješe spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlo da rasvijetli pogane i slavu naroda tvojega Izraela.“
Šimun je tada proročkim riječima govorio o Marijinoj budućnosti po pitanju tog djeteta. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: “Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan -a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca! Luka 2,34.35.
Osim Šimuna, tu je bila i Ana-starija udovica koja je svoj život posvetila zajedništvu s Bogom. I ona je došla tog trenutka, uvjerila se o istinitosti da je Isus obećani Mesija. Evanđelist Luka o tome piše: A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu. Luka 2,36-38.
Svećenik koji je vršio obred nad djetetom, nije se ništa uzbudio. Znao je on dobro starog fanatičnog Šimuna, i nije mu to bilo ništa neobično. Da se to kojim slučajem radilo o nekim bogatijim roditeljima, možda bi se i zainteresirao. Osim Šimuna i proročice Ane, nitko se zbog Isusovog dolaska nije uzbuđivao.
Bojim se da i među nama ima onih koji s predrasudom gledamo na male obične priproste ljude, vjerujući kako preko njih Bog baš ne može nešto veliko uraditi. Božje objave moraju objaviti samo učeni ljudi. Oni imaju monopol nad svim Božjim objavama. Male obične priproste ljude i ne primjećujemo. Danas gotovo da vrijedi pravilo: „nije važno što govori, važnije je, tko govori.“ Kada je u pitanju Božja riječ, tada moramo imati na umu da Bog može upotrijebiti obične priproste ljude da nam iznesu Božju poruku. Stoga uvijek slušajmo što netko govori, a ne tko govori.
Moje je pitanje, bez obzira na naš socijalni status, jesmo li spremni istraživati kao što je to istraživao Šimun. U svojoj velikoj želji da dočeka Mesiju, mogao je lako prihvatiti poziv od lažnih mesija. Mi smo u još većoj opasnosti. Biblija nagovještava da će u posljednje vrijeme prijevara biti još sofisticiranija. Samo pravi i iskreni istraživači, moći će prepoznati i razlikovati zabludu od istine. Samo oni čija povezanost s Bogom bude takva, kao što je bila Šimunova, samo oni koji budu iskreno istraživali i molili Boga za prosvijetljenost Svetog Duha, samo oni će moći prepoznati i razlikovati zabludu od Istine.
Svećenički stalež i izraelska društvena elita bila je obaviještena o Isusovom rođenju i dolasku dugo očekivanog mesije. Bez obzira na proročanstva koja su ih trebala pripremiti za taj slavni događaj, Bog im je dao dodatnu obavijest. Odmah u početku bili su to pastiri. Nedugo zatim došli su magi. Sada nakon četrdeset dana, stari Šimun je najavio dolazak Mesije-Pomazanika. Sve to izraelska elita je odbila. Oni su smatrali da se Bog treba javiti prvenstveno narodnim vođama, a ne nekome tko navodno to i ne razumije. Oni nisu slušali poruku, već su gledali i tražili tko poruku iznosi. Smatrali su da je neprikladno da tako značajnu poruku nose pastiri, koji su bili najniži društveni sloj. Smatrali su neprikladnim da tu poruku donose neznabošci ili pogani, kako su oni nazivali mage. Pored toliko mudrih i obrazovanih svećenika i pismoznanaca da ih uči najvažnijoj biti njihovog vjerovanja neki poganski mag. To je za njih bilo neprihvatljivo.
Sada na kraju tu je bio Šimun. Za njih je on bio obični fanatik. Istina Bog je to objavio i svećenicima. Zaharija je bio svećenik. Zbog svog nevjerovanja je i onijemio. O tom događaju se pričalo. Kako mu se vratio govor, prošlo je nešto više od četiri mjeseca. Međutim, ova duhovna i društvena elita, jednostavno je odlučila ne vjerovati. Što je Bog još trebao učiniti da bi narod povjerovao. Čak ni ubijanje betlehemske djece od strane Heroda nije pomoglo da narod u većoj mjeri počne istraživati i vjerovati kako ih je Po dubokom milosrđu Boga našega. Pohodio nas je istok s visine, Luka 1,78
Možda se pitamo, kako na nas gledaju bezgrešna bića. Kako gledaju i čude se da čovječanstvo gotovo ništa ne odgovara na tu bezgraničnu Božju ljubav. Svake godine za Božić, kršćanski se svijet spominje Kristovog rođenja. Kad se već sjećamo tih događaja, onda nam upravo ti događaji nameću pitanja koja ukoliko na njih ispravno ne odgovorimo, donose nam sud. Pitanje je, „što ćeš učiniti sa novorođenim Kristom? Možeš li biti ravnodušan, dok je u pitanju tvoja sudbina, sudbina koja treba definirati tvoju cijelu vječnost. Jesu li nas Božićni blagdan ove godine potaknuli da preispitamo naš odnos s Bogom, koji se uvijek reflektira u našim odnosima jedan s drugim. Isus Krist, postao je čovjekom, samo zato da bi ti i ja cijelu vječnost mogli živjeti s njim. Možemo li na to biti ravnodušni, i podleći svom tom božićnom glamuru zaboravljajući suštinu Božića, tj zaboravljajući Isusa Krista. Kada bi mogli samo vidjeti Božje anđele, i ostala bezgrešna bića koja nas promatraju, s kolikom čuđenjem nas gledaju, kako donosimo krive životne odluke. Vrijeme je da se trgnemo iz uspavanosti. Isus Krist samo što nije došao. Ovaj puta doći će u slavi, ne kao malo dijete.
Sjećam se još tamo negdje sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kada se „raspirivalo bratstvo i jedinstvo“ u bivšoj Jugoslaviji, za vrijeme nekog praznika, bila je neka parada. Kao i danas, političari su uvijek stajali uz neke parole, tako je i tog puta bila jedna zanimljiva parola, za koji vjerujem da o njenom suštinskom značenju nisu znali čak ni oni koji su je izmislili. Parola je glasila: PROBUDI SE, NEŠTO SE DEŠAVA, O TVOJOJ SE SUDBINI RJEŠAVA: Za mene je poruka te paroli imala duhovni smisao i bila je nešto više od puke političke parole. Poruka te parole u duhovnom smislu bi trebala biti moto svagdašnjeg našeg života. O našoj sudbini rješavalo se u Betlehemu prije 2000 godina. O našoj sudbini rješavalo se na Golgoti , tridesetak godina kasnije nakon Kristovog rođenja. Sve je tada riješeno u našu korist. Međutim, o našoj sudbini rješava se danas. O tome uglavnom mi odlučujemo. Mi odlučujemo, hoćemo li vječno živjeti s Kristom. Odluka o tome ovisi o nama. Bog nas poziva: …Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda. Hebrejima 4,7. Bog ne kaže, imate vremena sutra. Danas. Danas svoj život ponovno, bez ikakvih zadrški predajmo Kristu u ruke. Danas dođimo pred njega i molimo ga da nas primi takve kakvi jesmo. Očito svaki od nas ima nekakvih životnih problema. Ti problemi mogu biti tjelesne, kao i duhovne prirode. Ali Isus nas zove: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Matej 11,28.
Svake godine, četiri tjedna prije Božića imamo Advent. Nakon Božića za svega nekoliko dana, na kalendaru mijenjamo godinu. Možda nam neka od tih godina i nije bila posebno uspješna. Ako se taj neuspjeh očituje u materijalnom, onda to i nije nekakav problem. Problem je ako je to bio duhovni neuspjeh. Pozivam vas sve, dragi moji prijatelji, da pred Boga stavimo terete koji su nas mučili u životu u prošlosti, bilo bližoj ili daljnjoj. Recimo mu što nas muči, recimo mu koji je naš problem. Predajmo svako osobno danas ponovno naš život Bogu. Obnovimo svoja obećanja i recimo mu da želimo s njim provesti vječnost. Recimo mu neka nas On mijenja na svoju sliku.
