MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Sin Čovječji gospodar je i subote.

  1. tjedan kroz godinu

 

Nedjelja, 3. 6. 2018.

DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA:Pnz 5,12-15; Ps 81,3-8a.10-11; 2 Kor 4,6-11; Mk 2,23-3,6

 

NAPOMENA:
▪ Izostavlja se spomendan sv. Karla Lwanga i drugova, mučenika.

 

Prvo čitanje:Pnz 5, 12-15

 Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj!

 Čitanje Knjige ponovljenog zakona

 

Ovo govori Gospodin:

»Dan subotnji obdržavaj i svetkuj, kako ti je naredio Gospodin, Bog tvoj. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Gospodinu, Bogu tvome. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni vol tvoj, ni magarac tvoj, niti ikakvo živinče tvoje, niti došljak koji je unutar tvojih vrata; tako da mogne otpočinuti i sluga tvoj, i sluškinja tvoja kao i ti. Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Gospodin, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Gospodin, Bog tvoj, da držiš dan subotnji.«

Riječ Gospodnja

 

Otpjevni psalam:Ps 81, 3-8a. 10-11a

Pripjev:Kliknite Bogu, jakosti našoj!

 

Nek zazvuče žice, nek se čuje bubanj,
svirajte u milozvučnu harfu s citarom!
Zatrubite u rog za mlađaka,
za uštapa, na svetkovinu našu!

Jer to je propis Izraelu,
zapovijed Boga Jakovljeva.
Takvo je svjedočanstvo dao Josipu
kad je izlazio iz zemlje Egipta.

»Oslobodih od tereta rame njegovo,
ruke su mu slobodne od košare.
U tjeskobi si zavapio
i ja te izbavih.

Nek ne bude u tebe drugog boga
i ne klanjaj se bogu tuđem!
Ja sam Gospodin, Bog tvoj
koji te izvedoh iz Egipta.«

 

Drugo čitanje:2 Kor 4,6-11

 Život se Kristov u tijelu našem očituje.

 Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

 

Braćo!

Bog koji reče: »Neka iz tame svjetlost zasine!«, on zasvijetli u srcima našim da nam spoznanje slave Božje zasvijetli na licu Kristovu.

To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas. U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje. Doista, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu.

Riječ Gospodnja

 

Evanđelje: Mk 2, 23 – 3, 6

 Sin Čovječji gospodar je i subote.

 Čitanje svetog Evanđelja po Marku

 

Jedne je subote prolazio kroz usjeve. Njegovi učenici počeše putem trgati klasje. A farizeji mu rekoše: »Gle! Zašto čine što subotom nije dopušteno?«

Isus im odgovori: »Zar nikad niste čitali što učini David kad ogladnje te se nađe u potrebi on i njegovi pratioci? Kako za velikog svećenika Ebjatara uđe u dom Božji i pojede prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko osim svećenika; a on dade i svojim pratiocima?«

I govoraše im: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako, Sin Čovječji gospodar je subote!«

Uđe ponovno u sinagogu. Bio je ondje čovjek usahle ruke. A oni vrebahu hoće li ga Isus u subotu izliječiti, da ga optuže. On kaže čovjeku usahle ruke: »Stani na sredinu!« A njima će: »Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?« No oni su šutjeli.

A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: »Ispruži ruku!« On ispruži – i ruka mu zdrava!

Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube.

Riječ Gospodnja.

 

Uvod

 

U koji god da odete grad ili neko veće mjesto, gotovo u svakom ćete naići na neke spomenike. Svi ti spomenici imaju samo jednu ulogu: da prisjećaju ljude na neke važne događaje iz povijesti tog kraja ili iz povijesti njihovog naroda. Država čak odvaja i neke dane kao praznike da se povijest ne zaboravi.

Davno prije nego su postojali gradovi, Bog je učinio nešto slično. Biblija kaže da je Bog ovaj svijet stvorio za šest dana. Sedmi dan Bog je izdvojio i posvetio, a taj dan nazvao je Šabat. Hebrejska riječ Šabat doslovno bi značila “odmor.” I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini. Postanak 2, 2.3.

Nakon stvaranja Bog  podiže spomenik u vremenu. Bog se zasigurno nije umorio prigodom stvaranja. Ipak, On odvaja i blagoslivlja sedmi dan ili Šabat iz dva razloga. Prvi je razlog da nas taj dan podsjeća na Boga kao Stvoritelja. Drugi razlog je taj što nam On na poseban način želi dati odmor u posebnoj zajednici s Njim.

Očito zbog ljudske sklonosti zaboravljanju, Bog taj nalog o sjećanju na Šabat ponavlja prilikom izlaska iz Egipatskog ropstva i to stavlja kao zapovijed u sklopu davanja Zakona na Sinaju. Nakon četrdeset godina lutanja pustinjom, preko Mojsija, Bog proširuje razlog svetkovanja subote. Pored toga što subota treba podsjećati ljude da je Bog Stvoritelj, na to da je On taj koji im daje odmor, ovdje još dodaje da je On taj koji ih je izbavio iz ropstva Egipta. Na ropstvo u Egiptu Biblija gleda kao sliku ropstva grijehu. Čovjek koji je rob grijehu nije u stanju sam iz njega izaći. Iz grijeha može čovjeka izvući samo Bog. Subota je trebala podsjećati čovjeka da je Bog taj koji nas spašava od grijeha. Upravo tu važnu činjenicu, da je subota podsjetnik na Boga Stvoritelja, Boga koji daje odmor i Boga koji spašava od ropstva grijeha, Izraelski narod je gotovo u potpunosti upropastio nekim legalističkim formama koje su u potpunosti postale besmislene. Očito najveća kulminacija tog legalističkog pristupa toj Božjoj zapovijedi bila je u vrijeme kada je Isus živio na zemlji. Umjesto da subota bude odmor, ona je doslovno postala teret koji je bilo teško nositi.

 

Homilija

 

Pismoznanci i učitelji Zakona, pored jasne i očite Božje objave o suboti kao o danu Gospodnjem, nakon babilonskog ropstva opteretili su subotu teškim pravilima i propisima. Sve je bilo definirano. Koliko smiješ subotom napraviti maksimalno koraka, kako smiješ subotom putovati, što smiješ ili ne smiješ raditi, itd. Npr. kada bi neki Židov trebao subotom putovati, taj rabinski Zakon im je to zabranjivao. Subotom se po tom Zakonu moglo putovati jedino na vodi. Da bi ipak putovali, ako su zbog nečega morali, tada bi uzeli mijeh s vodom, stavili na magarca, sjeli na taj mijeh i putovali. Rijetko je netko od njih razmišljao o općem smislu subote kao o Danu Gospodnjem.

A Bog je već prije preko svojih proroka jasno naglasio koji je smisao subote: Ako nogu svoju u subotu ustaviš, tako da na sveti dan moj ne obavljaš svojih poslova i subotu prozoveš milinom, a sveti dan Gospodnji poštovanja dostojnim i stim ga slaviš, da na njemu ne činiš svojih putova i ne obavljaš svojih poslova i ne govoriš za svoje stvari: Tada ćeš se veseliti u Gospodu, i ja ću te izvesti na visine zemaljske i dat ću ti da uživaš baštinu svojega oca Jakova; jer su to obećala usta Gospodnja.” Izaija 58,13.14. (šarić)

Izraelci su se trebali radovati suboti. Za to su imali puno razloga. Subotom su mogli daleko više osjetiti Božju prisutnost u svom životu. Trebali su odbaciti sve brige i posvetiti se obitelji, sretati se s prijateljima s kojima su mogli pričati o Božjem djelovanju u životu. Subota nikako nije mogla biti teret. Ona je bila dana po milosti Božjoj da bude odmor.

Biblija kaže: Tada ćeš se veseliti u Gospodinu. Neki drugi prijevodi riječ “veseliti” prevode kao milinu ili užitak. Za Židove je subota trebao biti dan u kojem će po uzoru na svog Boga i Spasitelja pokazivati ljubav. To nije dan koji su oni kao Božji narod odvojili za Boga i službu njemu, već obrnuto. Bog je odvojio dan u kojem je želio imati zajedništvo sa svojim narodom i dati im odmor i mir. Svake subote Bog je na njima želio raditi. To je slično kao kada imate auto i želite da ga serviser pregleda. Da bi to mogao, morate se autom zaustaviti. Tek kada se zaustavite, serviser će moći na njemu raditi.

Bog je čak jednom prigodom progovorio preko proroka jednu radikalnu poruku: Prestanite mi nositi ništavne prinose, kad mi omrznu. Mlađaka, subote i sazive – ne podnosim zborovanja i opačine. Mlađake i svetkovine vaše iz sve duše mrzim – teški su mi, podnijet` ih ne mogu! Kad na molitvu ruke širite, je od vas oči odvraćam. Molitve samo množite, ja vas ne slušam. Ruke su vam u krvi ogrezle, operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite. Izaija 1, 13-17. Ovo je fantastična poruka i za nas. Slika Izraela u doba proroka Izaije izvanredno pokazuje da, ukoliko pobožnu formu stavimo na prvo mjesto, postajemo idolopoklonici. Na prvom mjestu naše duhovnosti mora biti Bog. Ako je on na prvom mjestu, tada će na drugom mjestu biti naš odnos prema bližnjima, koji će biti prepoznatljiv po milosrđu i ljubavi. Bog želi da uvijek iskazujemo milosrđe i ljubav.

Isus, kada je došao na ovaj svijet, pokušao je ispraviti pogrešnu paradigmu o suboti kao Danu Gospodnjem. Želio im je pokazati kako je upravo subota kao Dan gospodnji Bogom dan za pokazivanje milosrđa. Ni jednog trenutka nije osuđivao učenike što su svoju glad utažili trganjem klasja u subotu, vršili ga među dlanovima, očistili ga i jeli. Za farizeje i učitelje Zakona to je bilo skandalozno. Za njih je subota bila važnija od čovjeka. Isus im ukazuje da je čovjek važniji. On im govori da je zbog čovjeka subota stvorena. Bogu ne treba dan Gospodnji,taj dan treba nama ljudima.

Ako pažljivije čitate Evanđelja, primijetit ćete da su sva čuda izlječenja koja je Isus učinio subotom bila izlječenja kroničnih bolesti. Nije li Isus mogao odgoditi ta izlječenja za neki drugi dan? Svakako da je mogao, ali to je namjerno činio. Zamišljam si čovjeka sa suhom rukom koji iz subote u subotu dolazi u sinagogu. Čovjek invalid koji u nekim ljudima izaziva sažaljenje zbog invalidnosti, a kod drugih osudu jer su smatrali da je očito u pitanju neki grijeh te je na njemu Božja kazna zbog toga. On jedne subote dolazi u sinagogu i sreće se s Isusom. Isus ne reagira na negodovanja ovih „Pravednih“ farizeja i učitelja Zakona. Prilazi čovjeku i kaže mu: Pruži ruku. Čovjek ispruži ruku, i ruka mu postaje zdrava. Ponovno krv teče u svim žilama. Ponovno u ruci ima osjećaj dodira. Svi živci funkcioniraju. Ovaj čovjek je skočio od radosti. Mislio je kako će cijela okupljena zajednica ove sinagoge  ustati i radosno hvaliti Boga, jer doživio je najveći blagoslov: dobio je Božjom milošću zdravlje.

Međutim, događa se nešto suprotno. Umjesto radosti, ugledao je mrke i neprijateljske poglede usmjerene k Isusu. Isus je ovim čudom ogolio te farizeje i učitelje Zakona, i skinuo je svu pogrešnu paradigmu, a oni se nisu željeli mijenjati. Za njih nije bilo važno što je istina, već su samo željeli dokazati da su u pravu. Ukoliko postoji netko tko bi im u tome oponirao i tome se suprotstavio, tada ga treba maknuti, ako treba i silom. Pitam se često dokle sve ta ljudska sujeta može dovesti čovjeka. Umjesto da se čovjek raduje, on mrzi. Umjesto da slavi, on proklinje.

Za razliku od ovih Židova, čovjek koji je dobio zdravlje pamtio je ovu subotu kao najljepši dan u svom životu. Ta subota mu je bila milina, jer se upravo tog dana sreo s Isusom i dobio odmor i ozdravljenje za svoju napaćenu dušu i bolesno tijelo.

Isusovi učenici su nastavili s Kristovom tradicijom. U svakom vjerskom činu koji su provodili, nastojali su ukazati na Isusa koji je za njih bio alfa i omega. Međutim, za kršćane koji su dolazili iz židovstva,postojao je stalno jedan problem. Pobožna forma koju su ranije provodili izgledala im je na neki način obvezatna, jer po njihovom razumijevanju ona ima svoje uporište u Pismu – spisima Starog zavjeta koje su tada imali. Zbog pritiska na vjerništvo koje je bilo porijeklom iz poganstva, često su nastajali problemi. Jednom su prigodom morali čak napraviti i sabor da kao kršćani definiraju neka pravila ponašanja. Tada su donijeli važan zaključak, a to je da ne prave kršćanstvo teretom kao što su to činili farizeji Isusovog vremena. Ipak, taj pritisak kršćana iz židovstva nije se smanjivao. Sv. Pavao je često u svojim poslanicama morao ispravljati pogrešne stavove pojedinaca po pitanju obrezanja, po pitanju hrane žrtvovane idolima, pa i po pitanju obdržavanja određenih praznika pa tako i subote. Kršćanski fundamentalisti iz židovstva su pokušavali nametati svoje propise i pravila do te mjere da je čak i subota kao dan Gospodnji počela postajati teretom za tadašnji Božji narod. Mladoj crkvi u maloj Aziji, sv. Pavao je pisao: Neka vas dakle nitko ne osuđuje za jelo, ili za piće, ili za kakav blagdan, ili za mlađak, ili za subote; Kološanima 2,16.

Bez obzira na sva upozorenje apostola, sve više i više je židovska frakcija kršćana stavljala svoj fokus na pobožnu formu po svim pitanjima, pa i po pitanju štovanja Dana Gospodnjeg. Sve više i više je ta kategorija kršćana smatrala svojim ekskluzivnim pravom na subotu kao Dan Gospodnji. Umjesto da se raduju što obraćenici iz poganstva prihvaćaju Krista, što zajedno s njima slave Krista u dan koji je On posvetio, oni su smatrali da to pravo pripada isključivo njima – Židovima. Jaz između Judaista i kršćana iz poganstva postajao je sve veći i veći. Zbog tog pritiska Judaizma, kršćani su  se počeli sakupljati nedjeljom kako bi slavili svog Spasitelja i Otkupitelja. S druge strane, nedjelja je bila dan koji ih je podsjećao na uskrsnuće Gospodina Isusa Krista. Konačno u četvrtom stoljeću na saboru u Laodiceji 364. g. crkva je zvanično proglasila nedjelju kao Dan Gospodnji. Od tada do danas, većina Kršćana nedjelju drži danom Gospodnjim.

Katekizam Katoličke crkve jasno naglašava kako treba obdržavati nedjelju kao Dan Gospodnji. On piše: Nedjelja se jasno razlikuje od subote, iza koje vremenski svaki tjedan slijedi; kršćanima nedjelja nadomješta obredne propise subote. Po Kristovoj pashi ispunja duhovnu istinu hebrejske subote i naviješta čovjekov vječni počinak u Bogu. Uistinu, Zakonsko je bogoslužje pripravljalo Otajstvo Kristovo: što se u njem vršilo označavalo je unaprijed neki vid Kristova otajstva: Oni koji su živjeli u starom poretku stvari krenuli su prema novoj nadi, ne obdržavajući više subotu, nego dan Gospodnji, dan u kojem se, milošću Gospodina i po njegovoj smrti, pojavio naš život.

Nedjelja kao Dan Gospodnji trebala bi biti milina. Trebala bi biti dan radosti zbog susreta s našim Spasiteljem na poseban način, po uzoru na subotu opisanu u Bibliji. Jeli to baš uvijek tako? Jedan teolog je pisao o nedjelji kao izgubljenom danu. Pokušat ću prepričati kako je to objasnio. “Na žalost, suprotno farizejskom pritisku stvarajući teret od Dana Gospodnjeg iz Isusovog vremena, danas su kršćani toliko rasteretili Dan Gospodnji – nedjelju da se ona gotovo ničim ne razlikuje od ostalih dana. Sve što nedjelju kao Dan Gospodnji razlikuje od ostalih dana je samo odlazak pojedinih vjernika na svetu Misu, dok ostali dio dana se ničim ne razlikuje od drugih dana. Na taj način kršćani imaju samo sveti sat, a ne sveti dan.”

Krist i danas želi imati s nama zajedništvo u Dan Gospodnji. On nam i danas želi podariti odmor koji samo On može dati. Sveti Pavao je poručio u svojoj poslanici: Dakle: preostaje neki subotnji počinak narodu Božjemu! Pohitimo dakle ući u taj Počinak da nitko ne padne po uzoru na takvu nepokornost. Hebrejima 4,9.11.

Bog nas želi blagosloviti. On nam želi dati onaj istinski odmor. Zaustavimo se u Dan Gospodnji i omogućimo mu da Krist na nama radi. Dozvolimo Kristu da uđe u naš život, i tada će Dan Gospodnji za nas biti milina.

Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.

Zvonko Presečan

PODIJELI