ČITANJA: Br 6,22-27; Ps 67,2-3.5-8; Gal 4,4-7; Lk 2,16-21
Prvo čitanje: Br 6, 22-27
Neka zazivaju ime moje nad sinove Izraelove i ja ću ih blagoslivljati.
Čitanje Knjige Brojeva
Reče Gospodin Mojsiju: »Reci Aronu i njegovim sinovima: Ovako blagoslivljajte Izraelce:
Neka te blagoslovi Gospodin
i neka te čuva!
Neka te Gospodin licem svojim obasja,
milostiv neka ti bude!
Neka pogled svoj Gospodin svrati na te
i mir ti donese!
Tako neka zazivaju ime moje nad sinove Izraelove i ja ću ih blagoslivljati.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 67, 2-3.5-6.8
Pripjev: Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas.
Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,
obasjao nas licem svojim,
da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,
svi puci tvoje spasenje!
Nek se vesele i kliču narodi
jer sudiš pucima pravedno
i narode vodiš na zemlji.
Neka te slave narodi, Bože,
svi narodi neka te slave!
Bog nas blagoslovio!
Neka ga štuju svi krajevi svjetski!
Drugo čitanje: Gal 4, 4-7
Bog posla Sina svoga, rođena od žene.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Galaćanima
Braćo: Kad dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bī rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče! Tako više nisi rob, nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 2,16-21
Pronađoše Mariju, Josipa i novorođenče. Nadjenuše mu ime Isus.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Pastiri pohite u Betlehem i pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.
Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća.
Riječ Gospodnja
Homilija
Mnogi ljudi smatraju da je čovjekov hod po mjesecu koji se dogodio u srpnju 1969. godine, najznačajniji događaj koji se dogodio u povijesti naše planete. Mišljenja po tom pitanju su različita. Ali postoji jedan događaj koji prevazilazi sve događaje koji su se dogodili u povijesti ove planete. Našu planetu osobno je posjetio Božji sin, postavši čovjekom i to u misiji spašavanja čovječanstva od grijeha. Ono što je još čudnije u tom događaju je da je to čovječanstvo bilo u otvorenoj pobuni protiv Boga.
Sveti Pavao apostol pisao je: Ali kad dođe punina vremena, posla Bog Sina svojega, rođena od žene, postavljena pod zakon, Da otkupi one, koji su bili pod zakonom, da primimo posinjenje. Galaćanima 4,4.5.
Sveti Pavao naglašava kako je Bog u svezi našeg spasenja učinio sve na vrijeme. Jedan duhovni pisac pisao je: Poput zvijezda koje se kreću određenim putanjama kroz beskrajna prostranstva, Božje namjere ne poznaju žurbu ni zakašnjenje. (The Desire of Ages str 31.) Želio bi u nastavku da oživimo okolnosti u kojima se rodio naš Gospodin Isus Krist- naš spasitelj svijeta.
Pitam se nekada koji su to kriteriji po kojima je Bog birao obitelj koja će skrbiti o Božjem sinu. Koji god bili, činjenica je da su to bili ljudi vjere, koji su bili spremni zbog povjerenja u Boga poslušati i prihvatiti Božji poziv bez obzira na opasnosti neizvjesnost koja ih čeka.
Vrijeme da Marija rodi je bilo u istinu blizu. Baš u to vrijeme izašla je naredba od samog Cezara da svatko mora doći u svoj rodni grad i popisati se. Ta naredba je obvezivala samo muškarce. Josip je trebao ići u Betlehem, jer je on rodom iz Betlehema. Trebao je poći na put duži od 150 km. Mogao je on ostaviti nekome Mariju na skrbi, ali poznavajući predrasude mještana iz Nazareta, očito se nije usudio. Strah da joj se nešto ne dogodi dok njega ne bude bilo, bio je veći od muke i problema koji je imao ako ju vodi sa sobom. Možda tog trenutka i nije razmišljao da na taj način ispunjava i proroštvo proroka Miheja koji je pisao: A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena. Mihej 5,1.,
Ne mogu si zamisliti okolnosti koje su ih natjerale da Marija u zadnjem mjesecu trudnoće, gdje svaki dan čeka da bi mogla roditi, krene na dugi put koji će trajati nekoliko dana, put pun neizvjesnosti i opasnosti. Očito je sve to bilo manje zlo nego ostati bez Josipa u Nazaretu.
Jahanje na magarcu, hodanje pješke po kamenitim i neravnim putovima, dok je žarko sunce palilo sve i stvaralo put neugodnijim, za Mariju ni malo nije bio ugodan. Na tom pitu su morali i prespavati, a spavati pod otvorenim nebom ni malo nije bilo ugodno. Zamišljam si Josipa kako budan dežura u zvjezdanoj noći pokraj vatre koja ih štiti od divlji zvijeri i pokušava osigurati koliko toliko prikladan odmor za trudnu Mariju.
Konačno i to putovanje je završilo. Konačno su stigli u Betlehem. Marija je bila vidno iscrpljena od napornog i dugog putovanja. Sve što bi im trebalo, bila je soba i krevet na kojem bi odmorila svije umorne noge. Obilazili su od kuće do kuće tražeći smještaj. Na žalost, za njih nije bilo mjesta. Njihova odjeća, pokazivala je njihov status, pokazivala je da pripadaju siromašnom sloju. Ne vjerujem da su baš sve prostorije bile popunjene i da baš nigdje nije bilo mjesta. Na kraju krajeva, Josip je bio iz Betlehema, i očito su tu još bila neka poznanstva. Ali ništa to nije vrijedilo. Bilo da su stvarno bili prebukirani, ili su čekali bogatije goste, stanovnici Betlehema nisu mogli naći sobu gdje će se roditi Spasitelj svijeta. Konačno napustivši i posljednju kuću u Betlehemu, pronašli su zaklon u špilji koja je služila kao zaklon stoci. Tu u neuglednoj špilji, u neuglednoj štali, rodio se Kralj nad kraljevima.
Želio bi se s vama pokušati vratiti u vrijeme Isusovog rođenja i pogledati malo taj događaj iz nekoliko perspektiva.
Pokušajmo ga zamisliti iz nebeske ili svemirske perspektive. Biblija kaže da smo mi gledanje bezgrešnim bićima, kako anđelima, tako i bićima koji su stvoreni kao i mi, koji nisu nikada zgriješili, koji direktno uživaju u blagoslovima prisutnosti Božjeg Duha. U očima tih stvorenja, naša zemlja je jedna crna mrlja, koja pokazuje svoju otvorenu pobunu protiv Boga. Tu i tamo pojavi se neki čovjek ili žena koji svoju vjeru i pouzdanje oslanja na Boga.
Dok ta nebeska bića promatraju zemlju, na zemlji se mijenjaju naraštaji. Od Adama pa do prvog Isusovog dolaska, ta bića jako dobro promatraju što Bog radi, i čude se jednoj neprimjerenoj reakciji ljudskog roda. Isus, stvoritelj svijeta, obećao je Adamu nakon pada u grijeh da će Zmiji stati na glavu.
Žrtve koje su prinosili, ukazivale su na žrtvu koju će Sam Bog dati da bi čovjeka vratio k sebi, i da bi mu vratio ono što je izgubio padom u grijeh. Vrijeme je prolazilo. Naraštaji su prolazili. Bog je za sebe odabrao narod koji bi trebao biti nositelj njegove objave. Bio je to Izrael. Uveo je u vjersku službu prinošenje žrtava, Svećenički sustav, i druge obrede koje su ukazivale na utjelovljenje samog Boga stvoritelja Isusa Krista.
Očito su ova bezgrešna stvorenja razumjeli što će se dogoditi. Očito su razumjeli da će Bog postati čovjekom, samo za to da bi tog istog čovjeka spasio. Očito su se ta bezgrešna bića divila toj beskrajnoj Božjoj ljubavi, koja je bila spremna žrtvovati se da vrati nazad izgubljenog čovjeka. Vjerojatno su očekivali veliko oduševljenje na zemlji, misleći kako će narod, posebno narod koji je nosio Božju objavu, radosno dočekati svog Spasitelja i otkupitelja.
U Izraelskom narodu sustav žrtava je funkcionirao besprijekorno. Svećenici su svakom žrtvom ukazivali na mesiju koji treba doći. Očekivalo se u najmanju ruku, kako će ovi ljudi, koji su učeni, ljudi, koji su sposobni i koji su načitani, koji poznaju proročanstva, kako će oni prepoznati trenutak rođenja Mesije, kako će moći radosno objaviti narodu njegovo rođenje, i kako će nestrpljivo čekati početak njegove misije na zemlji. Čak što više, mogli su gotovo odrediti vrijeme njegovog rođenja, zahvaljujući proročanstvu proroka Daniela o 70 sedmica. Međutim što se dogodilo. Među svećenicima, i učiteljima Zakona i proročanstava, nitko nije prepoznao vrijeme u kojem žive. Kao da nitko nije bio zainteresiran za tako slavan i veličanstven događaj.
Možete samo zamisliti razočarenje anđela i ostalih bezgrešnih bića vidjevši ravnodušnost i nezainteresiranost ljudi na zemlji za taj slavni događaj. Isus se treba roditi, a za njega nema mjesta ni u jednoj kući. Nitko nije našao mjesta da bi omogućio koliko toliko dostojanstveno rođenje Kralja svemira. U najmanju ruku anđeli i ostala bezgrešna bića očekivala su da će se narod predvođen svojim vođama, te noći Isusovog rođenja radovati i hvaliti Boga za veliku milost koja je dodijeljena ovom grešnom planetu. Kralj svemira postaje čovjekom. Čime je ovaj planet, ova grešna i pobunjena zemlja zaslužila takvu čast, čast koju nije dobila ni jedna druga grijehom neopterećena planeta. Umjesto da se raduju, stanovnici te planete jednostavno su toliko ne zainteresirani, kao da se ne radi o njima samima. Možete li samo zamisliti čuđenje tih bezgrešnih Božjih stvorenja, koji bi da im je bilo dozvoljeno ušli među ljude i vikali da ih svatko čuje,. „Ljudi, probudite se. Probudite se, jer u pitanju je vaša sudbina. Ljudi, vi očito niste svjesni da imate čast svemirskih razmjera. Kralj nad kraljevima, Kralj svemira postaje dio vas.“
Ipak nisu baš svi bili toliko nezainteresirani za taj veličanstveni svemirski događaj. Pastiri, koji su čuvali svoja stada na obrocima Betlehema, sjedili su kraj vatre, čuvajući svoja stada, i razgovarajući o tom Božjem obećanju, obećanju rođenja Pomazanika. I upravo zbog toga pastiri koji su vjerovali da se upravo u njihovo vrijeme treba roditi Pomazanik, doživjeli su tu najveću čast na svemirskom nivou, koju može dobiti jedan grešnik, čast da se poklone novorođenom Kralju svemira. Pastiri su dobili čast da slušaju najveličanstveniji nebeski zbor, i odu radosti koja je bila mnogo, mnogo ljepša od one koju je napisao Bethoven u devetoj simfoniji, nakon 18 stoljeća. „Slava Bogu na visini, na zemlji mir, ljudima dobre volje“. Koje li časti. Pastiri, prezreni i omalovažavani, siromašni i nepoznati, imali su priliku, koju nisu propustili, pokloniti se novorođenom kralju svemira.
Nameće m ise jedno pitanje, što to za mene znači nakon 2000 godina? Što ja imam od toga što su se novorođenom Isusu poklonili prezreni pastiri?
Ipak bi povukao također jednu paralelu koja je slična današnjem vremenu. I mi danas živimo u vremenu iščekivanja, ali ovaj puta iščekivanja drugog Kristovog dolaska. I danas bi možda bilo zanimljivo cijelu situaciju pogledati iz svemirske perspektive, i vidjeti sveta nebeska bića kako promatraju ovaj svijet, u njemu ljude koji tvrde za sebe da su Božji narod, a nezainteresirano se odnose prema tom drugom Kristovom dolasku, kada će ovog puta doći, ne kao novorođena beba u nekoj Betlehemskoj štalici, već kao Kralj nad kraljevima u svoj svojoj slavi. Tako je obećao. I danas učeni ljudi zanemaruju taj najveći svemirski događaj. Kao što su nekada pastiri bdjeli i razgovarali o dolasku mesije, tako o tom najvećem događaju razgovaraju prezreni, mali ljudi, koji ne mogu na javnost baš previše utjecati svojim autoritetom. Upravo njima Bog daje radost adventa, ili iščekivanja dolaska kralja slave.
Nešto slično kao i u vrijeme Isusovog rođenja, i danas se može dogoditi da tu radosnu vijest o ponovnom Kristovom dolasku iznose ljudi koji tu vijest baš i ne razumiju, iznose ju ljudi koji nisu dio one grupe ljudi koja sebe naziva Božjim narodom ili Čekaocima Kristovog dolaska. Upravo takvim ljudima, Bog otkriva svoje namjere, i daje im radost u toj spoznaji. Zašto je to tako. Očito, kao i Izraelski narod i današnji čekaoci su se umorili. Previše je vremena prošlo, a obećanje se nije ispunilo.
Razmišljam mnogo puta o našim kršćanskim odnosima. Svi za sebe tvrdimo kako imamo ispravnu spoznaju. Međutim, za našu duhovnost nije toliko važna spoznaja koliko naš odnos sa Kristom. Bogu ništa ne smeta ni pogrešna spoznaja koju On može upotrijebiti da nas dovede k našem Spasitelju Isusu Kristu.
Drugi problem se nameće je što čekaoci drugog Kristovog dolaska posjeduju iluziju neke moralne superiornosti. Vjeruju da zbog „držanja“ Božjeg zakona, zbog ispunjavanja svih crkvenih običaja i formi su moralno superiorniji od ostalih. To ih samo dovodi u stanje koje je sveti Ivan apostol napisao u otkrivenju „Bogat sam, obogatio sam se i ništa mi ne treba“. A Bog odgovara, Jadniče zar ne vidiš da si siromah, zar ne vidiš da si slijep zar ne vidiš da si gol. Božja milost ide i dalje i odmah nudi rješenje. Bog nam nudi zlato žeženo (vjeru), bijele haljine (Kristovu pravdu), masti za oči (Svetog Duha). Na žalost vrlo često upadamo u zamku da zaboravimo misiju na koju smo pozvani. Isus nas je pozvao na učeništvo. Učenicima je Kristova misija cilj. Nama se dogodi da upravo to zaboravimo. I onda Bog iskoristi nekoga drugog. Nekog tko nije čak ni religiozan i objavi ono što želi.
Međutim, Đavo ima i drugu stranu krajnosti, a ona se zove zanemarivanje. Isus je to lijepo ispričao u prići o svadbi kada su se gosti izgovarali. „znaš, nemoj se ljutiti, ali moram pogledati njivu koju sam kupio“, što hoće reći, važnija mi je moja njiva i posao koji ću na njoj uraditi, nego svadba kraljevog sina, ili drugi izgovor, „Oženio sam se, te ne mogu doći“. Što hoće reći, meni je bitnije moj provod sa mojom ženom, mojim prijateljima od svadbe kraljevog sina.
Možda zbog toga Bog mora upotrijebiti ljude koji su možda čak u našim očima i nevjernici, koji će to izreći na jedan možda čak i nespretan način da bi im kazao vrlo važnu vijest.
Očito zahvaljujući proročanstvima, posebno proročanstvu proroka Daniela, Izraelci su gotovo u godinu mogli izračunati dolazak, tj. rođenje Spasitelja. Međutim njihova vizija Spasitelja bila je sasvim drukčija od one koju je Bog želio da imaju. Oni su željeli kralja Izraela koji će Izraelu vratiti slavu koju je imao u vrijeme kralja Salamuna, a Bog im šalje Kralja nad kraljevima. Oni žele Mesiju koji će ih osloboditi rimskog jarma, a Bog im šalje Mesiju koji ih može osloboditi jarma grijeha. Oni žele kralja koji će spasiti samo Izrael, a Bog im šalje Kralja koji može spasiti cijeli svijet. Kakva je to bila vizija izraelskog naroda? Očito premala. Bog želi da nam vizija bude veća, šira i dublja. Upravo zbog nedostatka vizije njegovog naroda, Isus je plakao na Lazarovom grobu. Pored svega što je Isus učinio, ti ljudi zbog ograničene vizije nisu u Isusu mogli vidjeti obećanog mesiju.
Na kraju bi postavio pitanje. Kakva je naša vizija? Jeli ona sukladna našem povjerenju u našeg Gospodina, ili smo ju ograničili na naš uski krug onako kako mi to smatramo da je samo ispravno. Krist želi da nam vizija bude široka. Spašavanje ljudi je Božji posao. Neka naša vizija bude toliko široka da se naučimo radovati kada vidimo ljude koje Krist spašava. Tek tada će nam život biti satkan od radosti i sreće, jer ćemo gledati kako Bog, možda i kroz nas stvara nove stanovnike za novo Nebesko Kraljevstvo.
Nikada nemojmo zaboraviti čast koju je Bog dao našoj planeti. Kristovim rođenjem, Božji sin postao je čovjekom, postao je Sin Čovječji. Bog se spušta na razinu svog stvorenja samo da bi ga spasio. Jesmo li svjesni te milosti?
Ne dozvolimo da tako uzvišena milost za nas bude uzaludna.
