ČITANJA: Iz 42,1-4.6-7; Ps 29,1a.2.3ac-4.3b.9b-10; Dj 10,34-38; Mt 3,13-17
Prvo čitanje: Iz 42, 1-4.6-7
Evo sluge mojega, miljenika duše moje!
Čitanje Knjige proroka Izaije
Ovo Govori Gospodin:
»Evo sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio, on će donijeti pravo narodima. Vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima. Trske napuknute prelomiti neće, stijenja što tinja neće ugasiti. Po istini on će donijeti pravo, neće sustati niti smalaksati dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za naukom njegovim. Ja, Gospodin, u pravdi te pozvah, čvrsto za ruku te uzeh; oblikovah te i postavih za savez narodu i svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnja iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 29, 1a.2.3ac-4.3b.9b-10
Pripjev: Gospodin narod svoj mirom blagoslivlje.
Prinesite Gospodinu, sinovi Božji,
prinesite Gospodinu slavu njegova imena,
poklonite se Gospodinu u svetištu njegovu!
Čuj! Gospodin nad vodama,
Gospodin nad vodama silnim!
Čuj! Gospodin u sili,
Gospodin u veličanstvu!
Čuj! Bog veličanstveni zagrmje,
a u hramu njegovu svi kliknuše: Slava!
Gospodin nad vodama stoluje,
stoluje Gospodin – kralj dovijeka!
Drugo čitanje: Dj 10, 34-38
Gospodin ga pomaza Duhom Svetim
Čitanje Djela apostolskih
U one dane:
Petar prozbori i reče: »Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se ne boji i čini pravdu. Riječ posla sinovima Izraelovim navješćujući im evanđelje: mir po Isusu Krist
Evanđelje: Mt 3, 13-17
Odmah nakon krštenja ugleda Isus Duha Božjega gdje se spušta na nj.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: »Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« Ali mu Isus odgovori: »Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!« Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!«
Riječ Gospodnja.
Homilija
Za vrijeme svog djetinjstva i svoje mladosti, Isus je bio vrijedan i poslušan sin svojoj majci i svom skrbniku Josipu. Zamišljam ga kako bi rano u jutro odlazio u prirodu, negdje na neko brdo blizu Nazareta, sjeo na neko mjesto gdje je mogao gledati izlazak sunca, i tu duboko u mislima razgovarati u molitvi sa svojim Nebeskim Ocem. Kada bi sunce izašlo, vraćao bi se kući, osnažen Božjom mudrošću i započeo bi svoj posao u Josipovoj stolarskoj radionici.
Josip je očito već bio umro, dok je Marija ostala sama u Isusovoj skrbi. Kao radnik, zasigurno je Isus bio uredan i temeljit. Njegova radionica zračila je nekim posebnim osjećajem Božje prisutnosti, On se nije žalio na nepravde prema onima koji rade, a svakome tko je trebao pomoć Isus bi uvijek bio u pomoći. Njegove vješte ruke pomagale su potrebitima bez obzira na nemogućnost plaćanja. Rješavanje realnih potreba ljudi, za Njega je bilo glavna preokupacija.
Jednog dana, došao je svojoj majci i rekao joj da je došlo vrijeme da započne svoju službu. Odlazak Isusa iz kuće, za Mariju nije bio ugodan. Kao žena bez muškarca u kući, ona je ostala nezaštićena. Ipak, ona je znala da je Isusova Misija važnija od njene sigurnosti. Njeno iskustvo sa Bogom koje je do sada imala, bilo je dovoljno snažno da hrabro prihvati taj izazov. Na kraju krajeva, Isus će se povremeno vraćati u Nazaret gdje će posjetiti svoju majku.
Podsjeća me taj primjer Marijine nesebičnosti na naše odnose koje imamo prema djeci. Koliko li je roditelja koji zbog svoje sigurnosti djeci ne dopuštaju odlazak iz kuće radi školovanja ili nekakvog posla. Kada ih upitate zašto to rade, odgovor će uvijek biti kako pokazuju brigu za svoju djecu, ali u pozadini je sebična briga za sebe, jer na taj način svojoj djeci prave veliku štetu zbog ograničenja koje im nameću.
Moj prijatelj koji ima sina pričao mi je svoje iskustvo, rekao je: “Nedavno sam vozio svog sina na aerodrom u Beč. Putovao je u Kazahstan gdje je trebao raditi kao direktor neke humanitarne agencije. To mu je bio prvi ozbiljan posao koji bi trebao raditi nakon magisterija. Pitao me je, jeli mi žao što on odlazi. „Da,“ odgovorio sam, „meni bi bilo ljepše da si kod kuće. Bio bi sigurniji uz svoju djecu, ali to sigurno za tebe ne bi bilo najbolje. Stoga tvoj odlazak, koliko god mi stvara tugu i bol, na neki način me raduje da ćeš negdje u svijetu učiniti nešto plemenito i dobro. Ipak to je tvoj život, a moja je dužnost da te u tome poduprem.“
Zamišljam Isusa kako je tog zadnjeg dana svog rada u radionici, radionicu počistio. Alat je uredno očistio i spremio ga na mjesto. Izašao je iz radionice i zaključao ju. Drugo jutro još prije zore ustao je i krenuo na put. Marija ga je poljubila i u molitvi blagoslova predala ga Bogu u ruke i Njemu u zaštitu. Isus je krenuo prema Jordanu gdje je djelovao Ivan Krstitelj. O Ivanovom radu čulo se je i u Nazaretu.
Ivan je bio silan u riječi, i mnogi su ljudi osjetili potrebu za promjenom i krštavali su se u znak oproštenja grijeha. Mnogi su ljudi vjerovali da je Ivan Krstitelj Božji prorok što je on u stvari i bio. Bilo je to u neku ruku i osvježenje, jer je već prošlo više od 400 godina a da Bog nije nikog pozvao za proroka. Zadnji prorok je bio prorok Malahija koji je iza sebe ostavio i pisani trag, ostavio je knjigu koja je opisivala jadno stanje Izraela, a istovremeno i obećanja koja Bog daje onima koji ga ljube i prihvate ga kao svog Boga.
Mnogi ljudi su čak vjerovali da je Ivan obećani Mesija. Ivan je to demantirao i govorio im kako će uskoro doći taj obećani Mesija, ali da mu on nije dostojan remena na njegovim sandalama vezati. Ivanova služba je ustvari i bila služba priprave za dolazak Mesije-Pomazanika. Za sebe je govorio: “Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji! – kako reče prorok Izaija. Ivan 1,23.
Na kraju krajeva, gotovo svi proroci najavljivali su dolazak Mesije, i svi do jednog su hrabrili vjerni Božji narod da će doći vrijeme kada će doći „onaj koji treba doći“ i da će tada život krenuti nekim drugim boljim smjerom. Svaki od proroka je pretkazivao neki detalj iz Kristovog života i Njegove službe.
Ivan je svoj poziv doživio kao posebnu milost. On je bio taj o kome su i proroci pisali nekoliko stoljeća ranije. On treba biti onaj koji će navijestiti neposredni dolazak Spasitelja svijeta. Bez obzira na takvu čast koju je kao čovjek imao, poniznost je krasila njegov karakter. Smatrao se nedostojnim te ogromne časti. I baš njemu dolazi Isus da ga on krsti. Razmišljam o Ivanu i njegovoj zbunjenosti prilikom tog susreta s Isusom.
Tu svoju poniznost najbolje je pokazao u izjavi o Isusu nakon krštenja i nakon porasta Njegove popularnosti među narodom. Bilo je to snažno svjedočanstvo kojim Je Ivan Krstitelj objašnjavao Kraljevstvo nebesko i Isusa kao Kralja tog Kraljevstva.
Dođoše Ivanu i rekoše mu: “Učitelju, onaj koji s tobom bijaše s onu stranu Jordana i za kojega si ti svjedočio – on eno krsti i svi hrle k njemu.
Ivan odgovori: “Nitko ne može sebi uzeti ništa ako mu nije dano s neba. Ivan odgovori: “Nitko ne može sebi uzeti ništa ako mu nije dano s neba.
Tko ima zaručnicu, zaručnik je. A prijatelj zaručnikov, koji stoji uza nj i sluša ga, klikće od radosti na glas zaručnikov. Ta se moja radost upravo ispunila. On treba da raste, a ja da se umanjujem.
Tko odozgor dolazi, on je iznad sviju; tko je sa zemlje, zemaljski je i zemaljski govori. Tko dolazi s neba, on je iznad sviju: što je vidio i čuo – za to svjedoči, a svjedočanstva njegova nitko ne prima. Tko primi njegovo svjedočanstvo, potvrđuje da je Bog istinit. Uistinu, onaj koga Bog posla Božje riječi govori jer Bog Duha ne daje na mjeru. Otac ljubi Sina i sve je predao u ruku njegovu.
Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu. Ivan 3,26-36.
Kada razmišljam o ovom stavu koji je imao Ivan Krstitelj, obuzima me osjećaj divljenja gdje pokazuje svoju ogromnu duhovnu veličinu kroz iskrenu poniznost koja je vidljiva u njegovom životu. Njegova je radost napredak Isusa Krista.
Puno puta razmišljam o tome koliko bi svijet bio ljepši kada bi se radovali tuđem uspjehu. Umjesto toga u nama se često stvara zavist, koja razara iskrenost i srdačnost u odnosima.
Kada zrelije promislimo ima li zavist u opće smisla?
Moj jedan prijatelj koji je živio u Slavoniji pričao mi je: “U veljači devedeset druge godine vodio sam jedan humanitarni konvoj iz Češke koji je vozio pomoć na teritorij UMPA zone Zapadne Slavonije. Sa mnom je bilo i nekoliko novinara nekih čeških listova koji su željeli vidjeti što se to dogodilo sa jednom bivšom Jugoslavijom. Kada sam prolazio kroz grad u kojem sam nekad živio odveo sam ih na zgarište svoje kuće. Kuća je bila spaljena i sve što je moglo gorjeti, izgorjelo je. Budući da sam bio već i prije i vidio takvo stanje kuće, nisam tom priliko pokazivao bilo kakve emocije.
Tada, hodajući po dvorištu pronašao sam jednu veću čahuru od protuavionskog mitraljeza, i ponudio ju jednom novinaru da ju uzme kao suvenir. „Za što mi ta čahura može služiti?“ pitao je ovaj novinar. „Pa ona ti može služiti kao vaza za neki suhi cvijet, ukoliko ju postaviš da stoji, a također možeš od nje napraviti i malo zvono, ukoliko nekako napraviš od većeg čavla batić i montiraš ga,“ odgovorio sam.
„Ne mogu vjerovati da se ti možeš šaliti a kuća ti je doslovno u pepelu. Da je meni samo jedna soba izgorjela, ne znam kako bi se osjećao?“ odgovorio je ovaj novinar.
„A što bi tebi trebao raditi?“ pitao sam.
„Kažem da ne znam,“ odgovori novinar. “Očito ti je lakše zato što su i druge kuće slične tvojoj.“
„O ne!“ odgovorio sam. „kako bi samo volio da je moja kuća jedina u ovakvom stanju. Tada bi mi svi ovi susjedi došli i pomogli bi mi obnoviti moju kuću. Ovako o obnovi ću morati brinuti sam.“
„Ovo je zanimljivo razmišljanje,“ odgovori novinar. „sada shvaćam da je zavist potpuno besmislena.“
Iako se Ivan sa Isusom nikada ranije nije sreo, (barem o tome nemamo nikakvo biblijsko izvješće) očito je Duh Sveti bio taj koji mu je otkrio da je Isus obećani Mesija. Isusov zahtjev za krštenjem ga je iznenadio. Krštenje koje je Ivan obavljao simboliziralo je umiranje starog čovjeka i uskrsnuće novog. Ustvari krštenje doslovno i znači uronjavanje. Zbog toga je Ivan i krštavao u Jordanu gdje je bilo dosta vode. Uronjavanjem čovjeka u vodu, simboliziralo je duhovni pokop starog čovjeka opterećenog grijehom, a njegovo izranjavanje, uskrsnuće novog čovjeka za novi život sa Bogom. Upravo zbog toga Sveto Pismo, obraćenje naziva i novorođenjem.
Drugi simbol krštenja je također bitan. To je obred koji pokazuje jedan vanjski znak naše opredijeljenosti za Krista. Kod krštenja mi pred ovozemaljskim svjedocima i pred cijelim svemirom javno iskazujemo da smo se mi dragovoljno opredijelili za Kraljevstvo nebesko i Isusa Krista kao Kralja. Isus je kasnije za vrijeme svoje službe rekao: Jer što koristi čovjeku, ako dobije sav svijet, a izgubi samoga sebe i propadne? Jer tko se stidi mene i mojih riječi, toga će se stidjeti i Sin čovječji, kad dođe u slavi svojoj, Očevoj i svetih anđela. Luka 9,25.26. Krštenje je upravo znak da se nismo postidjeli Isusa Krista.
Zbog sebe se Isus nije trebao krstiti, ali on to čini da bi ispunio svaku pravdu. Zbog čega mu je to trebalo? Krštenje je bilo simbol očišćenja grijeha. Isus je bio bezgrešni Božji Sin. Razmišljajući o tome na um mi dolaze dvije ideje.
Prva je da je Isus pokazao primjerom što i mi trebamo činiti. Krštenje je važan trenutak u našem životu. Krštenjem čovjek pred svemirom i pred svjedocima izjavljuje da on pripada Kristu i da je Isus njegov Gospodin ili gospodar njegovog života.
Drugo, Isus je krštenje naglasio kao veoma važan element u našem duhovnom životu. Isus je jednom prilikom izjavio: Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. Marko 16,16. Iz ovog teksta mogli bi zaključiti da onaj koji se ne krsti ne može biti spašen. Ipak i tu ima iznimke. Razbojnik na križu sigurno nije bio kršten, ali ovim Isusovim krštenjem kao da Isus poručuje: „Ja želim biti zamjena za sve one u krštenju koji zbog objektivnih i opravdanih okolnosti nisu se mogli krstiti. Ja sam se krstio umjesto njih.“ Na samom početku Isusove službe, Isus se nudi kao zamjena.
Ivan Krstitelj doživio je jednu izuzetnu čast i to na nivou svemirskih razmjera. Na Jordan mu je došao Isus, sam Kralj Kraljevstva nebeskog da ga krsti. Ivan je bio ponizan i smatrao se nedostojnim te časti. Biblijsko izvješće o tome govori: Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: “Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš? Ali mu Isus odgovori: “Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!” Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Matej 3, 13-17.
Nakon Isusovog krštenja Ivan Krstitelj dobio je i vidljivo osvjedočenje Isusovog mesijanstva. Ivan je ovog trenutka znao da je uistinu Isus obećani Spasitelj svijeta. Isus je otišao i počeo svoj rad. Nakon krštenja ga je Duh Sveti odveo u pustinju. Tu je Isus u molitvi, postu i osobnim razgovorom sa svojim Nebeskim Ocem proveo četrdeset dana. Ta zajednica sa ocem kroz molitvu pomogla mu je da sa lakoćom pobjedi iskušenje s kojim ga je đavo kušao. Jedino na što se oslanjao bila je Božja riječ, i jedino oružje koje je upotrijebio bilo je „pisano je!“ Nakon pustinje đavao je kušao Isusa. Isti princip kušnje koji je đavao upotrijebio za Evu i prve ljude, bio je kušan Isus. Međutim tamo gdje su Eva i Adam pali, Isus je pobijedio. Pobijedio je zahvaljujući vjerovanju „svakoj riječi koja izlazi iz usta Gospodnjih.“
Htio bi pogledati nas i naše prilike. Pitam se nekada koliko smo osvjedočeni da je Isus Krst Sin Božji. Mi nemamo tako dramatično osvjedočenje kao što je imao Ivan Krstitelj, ali taj isti Duh koji je bio nad Isusom nakon krštenja i nama je na raspolaganju. On i nas može osvjedočiti u Kristovo Božanstvo samo ako to želimo.
Istina mi kao kršćani vjerujemo da je Isus Krist Sin Božji, barem deklarativno, ali mnogo puta svojim životom to demantiramo. Umjesto da se pouzdamo u Krista, mnogo puta svoj život uzimamo u svoje ruke i pokušavamo riješiti sami svoje probleme. A sve to nije nam potrebno. Sveti Petar apostol je pisao: I svu svoju brigu bacite na njega, jer se on brine za vas! 1. Petrova 5,7. Možemo li baš toliko biti sigurni u Isusa?
Isus se Krstio da bi ispunio svaku pravednost. Kao bezgrešni Božji sin prošao je sva iskustva koja i mi prolazimo, osim grijeha. Pokazao nam je da i u uvjetima u kojima i mi živimo možemo živjeti istinskim, časnim i svetim životom. Uvjet je samo jedan, osloniti se na Njega.
