ČITANJA: 1Sam 16,1b.6-7.10-13a; Ps 23,1-6; Ef 5,8-14; Iv 9,1-41

 

Prvo čitanje: 1Sam 16, 1b.6-7.10-13a

David pomazan za kralja nad Izraelom.

Čitanje Prve knjige o Samuelu

 

U one dane: Reče Gospodin Samuelu: »Napuni uljem svoj rog i pođi na put! Ja te šaljem Betlehemcu Jišaju jer sam između njegovih sinova izabrao sebi kralja.« Kad su došli i kad je Samuel vidio Eliaba, reče u sebi: »Jamačno, evo pred Gospodinom stoji njegov pomazanik!« Ali Gospodin reče Samuelu: »Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.« Tako Jišaj dovede sedam svojih sinova pred Samuela, ali Samuel reče Jišaju: »Gospodin nije izabrao nijednoga od ovih.« Potom zapita Jišaja: »Jesu li to svi tvoji sinovi?« A on odgovori: »Ostao je još najmlađi, on je na paši, za stadom.« Tada Samuel reče Jišaju: »Pošalji po njega jer nećemo sjedati za stol dok on ne dođe.« Jišaj posla po njega: bijaše on rumen, lijepih očiju i krasna stasa. I Gospodin reče Samuelu: »Ustani, pomaži ga: taj je!« Samuel uze rog s uljem i pomaza ga usred njegove braće; i duh Gospodnji obuze Davida od onoga dana.

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 23, 1- 6

Pripjev: Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam.

 

Gospodin je pastir moj:
ni u čem ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
on mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi
i krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravlja
radi imena svojega.
Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostireš
na oči dušmanima mojim.
Uljem mi glavu mažeš,
čaša se moja prelijeva.

Dobrota i milost pratiti će mene
sve dane života moga.
U Gospodnjem ću domu prebivati
kroz dane mnoge.

 

Drugo čitanje: Ef 5, 8-14

Ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima

 

Braćo: Nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite – plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina – i odlučite se za ono što je milo Gospodinu. A nemajte udjela u jalovim djelima tame, nego ih dapače raskrinkavajte, jer što potajno čine, sramota je i govoriti. A sve što se raskrinka, pod svjetlošću postaje sjajno; što je pak sjajno, svjetlost je. Zato veli: »Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist.«

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Iv 9, 1-41

Ode, umije se pa se vrati gledajući.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

 

Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: »Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?« Odgovori Isus: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja. Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla.

Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.« To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« – što znači »Poslanik.« Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!« Nato ga upitaše: »Kako su ti se otvorile oči?« On odgovori: »Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: ‘Idi u Siloam i operi se.’ Odoh dakle, oprah se i progledah.« Rekoše mu: »Gdje je on?« Odgovori: »Ne znam.« Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.« Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.» Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« Židovi ipak ne vjerovahu da on bijaše slijep i da je progledao dok ne dozvaše roditelje toga koji je progledao i upitaše ih: »Je li ovo vaš sin za kojega tvrdite da se slijep rodio? Kako sada vidi?« Njegovi roditelji odvrate: »Znamo da je ovo naš sin i da se slijep rodio. A kako sada vidi, to mi ne znamo; i tko mu je otvorio oči, ne znamo. Njega pitajte! Punoljetan je: neka sam o sebi govori!« Rekoše tako njegovi roditelji jer su se bojali Židova. Židovi se doista već bijahu dogovorili da se iz sinagoge ima izopćiti svaki koji njega prizna Kristom. Zbog toga rekoše njegovi roditelji: »Punoljetan je, njega pitajte!« Pozvaše stoga po drugi put čovjeka koji bijaše slijep i rekoše mu: »Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik!« Nato im on odgovori: »Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.« Rekoše mu opet: »Što ti učini? Kako ti otvori oči?« Odgovori im: »Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?« Nato ga oni izgrdiše i rekoše: »Ti si njegov učenik, a mi smo učenici Mojsijevi. Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo ni odakle je.« Odgovori im čovjek: »Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči. Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uslišava. Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa«. Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« i izbaciše ga. Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj. Tada Isus reče: »Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!« Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: »Zar smo i mi slijepi?« Isus im odgovori: »Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: ‘Vidimo’ pa grijeh vaš ostaje.«

Riječ Gospodnja

 

Vjerujem da smo mnogo puta čuli ili pročitali ovaj događaj o Isusu i slijepcu od rođenja. Želio bi danas s vama podijeliti razmišljanje, i pokušajmo zajedno proživjeti ovaj događaj. 

Iz ovog primjera možemo primijetiti tri vrste ljudi. To su bili učenici, zatim, to je bio ovaj slijepac koji je ozdravio, te farizeji i ostali crkveni velikodostojnici koji su također bili svjedoci ovog slavnog događaja. 

Pođimo redom. Pogledajmo učenike kako reagiraju na susret sa slijepcem. Oni su kao i ostali bili uvjereni da ako je netko bogat i zdrav, to je odraz Božjeg odobravanja, a ako je siromašan i bolestan, onda je to odraz Božjeg neodobravanja i Božje kazne. Očito su poznavali ovog mladića. Vjerojatno je često sjedio pred crkvenim vratima i prosio, ne bi li nekako bar malo rasteretio i onako vrlo siromašni obiteljski proračun. I njih je mučilo pitanje Božje pravde. Ako je dijete rođeno slijepo, što je ono skrivilo Bogu. Ako su roditelji zgriješili, onda bi bilo pravedno da roditelji i ispaštaju za svoj grijeh. Pretpostavljam da ih je možda progonila misao da nije slučajno taj mladić slijep od rođenja, i da je, pošto je Bog sveznajući, unaprijed znao da će u životu zgriješiti, te ga je kaznio, kako bi na taj način očitovao svoju pravdu. Očito takva i druga slična pitanja mučila su učenike, te su Isusu postavili pitanje, tko je zgriješio. Meni je najzanimljivije u tome što oni svojim pitanjem baš ne daju neku drugu mogućnost. Istina, nude dva rješenja, gdje baš nema alternative. Ili je grešan mladić, ili njegovi roditelji. To je bio način razmišljanja Isusovih učenika, onih koji jednostavno nisu mogli razumjeti kako je moguće biti milostiv i pravedan u isto vrijeme. 

Htio bi to prenijeti na naše vrijeme. Koliko puta smo također gledali ljude kako stradavaju, i došli do istog zaključka kao i Isusovi učenici. Razgovarao sam s jenim prijateljem čiji je otac stradao. Na cirkularu kada je rezao drva, odrezao je prste lijeve ruke. Tada mu je došao jedan tješitelj kao Jobu što su došli njegovi prijatelji. Postavio mu je onako utješno pitanje: „Zar si ti siguran da negdje nisi Bogu zgriješio, i da to nije Božja kazna“. Takva pitanja prvenstveno strašno vrijeđaju one koji pate, i s takvim pitanjem samo povećavamo već i onako veliku patnju. To samo pokazuje jednu duhovnu oholost onoga koji tako pita. To bi značilo ovo: „Pogledaj mene, Nisam grešnik, i Bog me ne kažnjava, već blagoslivlja. Preporučio bi ti da se na mene ugledaš.“ To ne samo da pokazuje duhovnu oholost, već takvim načinom se strašno iskrivljuje Božja slika. Bog suosjeća s našim nevoljama, i one su uglavnom posljedica velike borbe između Krista i sotone. Možda uvijek ne razumijemo sve zašto nam se događa nevolja. Možda smo i sami uzročnici nevolje, ali ako dopustimo Bogu, On će uvijek našu nevolju, naš problem pretvoriti u dobro. 

Problem koji su imali učenici vezano uz ovog slijepog mladića, bio je ne pokazivanje sažaljenja i milosrđa. Oni su željeli raspravljati. Njihovo pitanje nije bilo, „Isuse kako bi pomogli ovom mladiću“, već „Isuse tko je ovdje zgriješio“. Isus je ovim primjerom htio ispraviti tu iskrivljenu sliku o Bogu. Odgovorom da je ovaj mladić slijep samo za to da se kroz njega očituje Božja milost, Isus je ustvari dao učenicima veliku pouku. Kao da im je rekao: Pogledajte sada kako će među tisućama ljudi samo jedan slaviti Boga za posebnu milost. Možete li razumjeti da ustvari to što možete vidjeti svakodnevno savršeni spektar boja pri izlasku i zalasku sunca da to nije normalno. To je očitovanje posebne Božje milosti. Možete li razumjeti da to što čujete cvrkut ptica, što čujete pjesmu male djece koja slave svog stvoritelja,  to nije normalno. To je očitovanje Božje milosti. Možete li razumjeti da to što možete hodati, što možete skakati kao jeleni, to nije normalno. To je očitovanje Božje milosti. Ne može svatko vidjeti. Ne može svatko čuti, Ne može svatko hodati. Kada ne bi bilo Božje milosti, vrlo brzo Sotona bi učinio da vid, sluh, govor, kretanje, bude samo privilegija pojedinaca. Ovako sve živi, miče se i slavi Boga zahvaljujući Njegovoj milosti.

Na žalost, mi često upadamo u istu zamku. Zaboravljamo zahvaljivati Bogu za darove koje imamo. Toliko su nam uobičajeni i svakodnevni, da se jednostavno ne sjetimo reći Hvala ti Bože. Moj jedan prijatelj mi je posvjedočio. Tek kad je došao rat, kada sam izgubio kuću, kada sam morao bježati i spašavati život svoje obitelji, tada sam zahvaljivao Bogu za mir, za mjesto pod krovom gdje sam stanovao. Tek kada sam izgubio sluh na lijevom uhu, tek sada zahvaljujem Bogu za krhotine sluha koje su ostale. Prije mi je to bilo normalno, a sada to doživljavam kao Božju Milost. Zar stvarno trebamo upasti u nevolju da bi slavili i zahvaljivali Bogu za velike darove njegove milosti. 

Postavio bi još jedno pitanje: „Kakve su naše molitve koje upućujemo Bogu, ako slučajno upadnemo u nevolju?“ Bog je obećao da će nas voditi kroz cijeli naš život. Ako upadnemo u bilo kakvu nevolju, znači li to da smo izvan Božje milosti. Ako mi posao ne ide kako treba, i prolazim kroz financijske krize, znači li to da mi je Božja milost uskraćena. Ako se razbolim od bilo kakve bolesti, pa čak i one smrtonosne, dali se je od mene Božja milost povukla. To ne nikako. Bog je obećao da onima koji Njega ljube, on izvodi sve na dobro. Stoga kad se molimo Bogu, nije loše što ga molimo da otkloni nevolju i problem u kojem smo se našli, ali bi možda bilo bolje kad bi se naša molitva bila malo drukčija. Sjećam se jednog vjernika koji se za vrijeme rata molio: „Bože, tako sam znatiželjan, kako ćeš iz ovog kaosa stvoriti nešto dobro.“ To pokazuje kojim povjerenjem pristupamo Bogu. Uvjereni smo da Bog na nas dopušta nevolje samo iz jednog razloga, da kroz nas očituje svoju milost. Na taj način mi se Bogatimo vjerom, odnosno povjerenjem u Njega, i iskustvom s Njim.

Pogledajmo sada ovog mladog čovjeka. Od rođenja slijep. Čim je dovoljno odrastao, roditelji su ga vodili pred hram da prošnjom nešto privredi. Danas ima puno ljudi koji su slijepi. Međutim oni su se pomirili sa svojim načinom života, i vrlo dobro se snalaze u životu. Slušao sam jednom jednog predsjednika udruge slijepih, kako je on sa svojim prijateljem također slijepcem, jednog nedjeljnog jutra išli pješice na Sljeme. Na putu su ih srele dvije djevojke, i zamolile ih da im pokažu put. Budući da su išli na isto mjesto, ova dva slijepca su ih pozvala da ih prate. Najzanimljivije u svemu tome je bilo što su djevojke tek na cilju shvatile da su njihovi vodiči slijepi. Ovi ljudi očito nisu patili od nekog kompleksa manje vrijednosti zato što su bili slijepi. Svoj život su prilagodili svojim okolnostima, i živjeli su jedan puni život. Međutim s ovim mladićem je bilo sasvim drukčije. Od rane mladosti njemu se govorilo kako je on drukčiji. Kako na njemu počiva Božje prokletstvo. Svakog dana slušao je „dobronamjerne“ savjete da se preispita, jer grijeh može biti i u njemu. Mogu samo zamisliti kako pored njega prolaze rabini, učeni ljudi, koji sa sobom vode nekoliko svojih učenika. Prilazili bi mladiću i pitali ga kako je oslijepio. Mladić bi rekao da je slijep od rođenja, a rabini bi tada razvili teoriju prokletstva kako Bog pohodi grijehe otaca na sinovima do trećeg i četvrtog koljena. Drugi bi možda prolazio sa svojom djecom, a sin bi tada pitao: „Tata, zašto je ovaj striček slijep?“  Otac bi tada ponovno razglabao teoriju o grešnosti mladića, njegovih roditelja, i naravno kao najveća pouka, o Božjoj kazni nad grešnim ljudima. Mladić je čuo čak i razgovor koji su vodili Isusovi učenici s njim. Očito je i sam povjerovao da je njegova sljepoća rezultat Božjeg prokletstva.

Taj dan bila je subota. Mladić je jako dobro znao rabinske propise vezane uz svetkovanje subote. Međutim prvi put je čuo da netko drukčije zaključi njegov slučaj nego što su to činili rabini i učeni ljudi. Prvi put u životu nije netko osuđivao njega ili njegove pretke zbog počinjenih grijeha. Prvi put u životu čuo je da je Božja milost ta koja i njega dotiče. Nakon toga kad je Isus napravio blato od pljuvačke, a to je bilo strogo zabranjeno činiti subotom, i rekao mu da se ide umiti u Siloamsku banju, mladić je bez pogovora poslušao. Nije provjeravao dali je ispravno to što je Isus subotom miješao blato i mazao ga. Nije provjeravao koliko koraka ima do banje i natrag. Prvi puta u životu netko ga nije osuđivao, i to mu je izazvalo strahovitu nadu i povjerenje u Isusa. Čuo je on očito o Isusu, ali se vjerojatno nije imao prilike s njim ranije sresti. 

Poslije umivanja doživio je jedan prekrasan šok. Odjednom otvorile su mu se oči. Odjednom vidio je svu ljepotu oko sebe. Počeo se diviti svakom detalju koji je vidio. Počeo se diviti ljepoti cvjeta, Počeo se diviti sjaju sunca, počeo se diviti svim bojama koje je vidio. Kada bi sada pored vas netko naglas se počeo  diviti drveću cvijeću, šarenilu boja, očito bi ste čudno gledali takvog čovjeka. Smatrali bi ga luđakom i zanesenjakom. Međutim ovaj mladić je bio jako glasan u tome. Svi ljudi koji su ga sreli pitali su ga što mu se dogodilo, a on je sav oduševljen pričao svoju priču o susretu s Isusom, i svom naglom izlječenju. Ljudi su bili zbunjeni. Kako je to moguće. Njihova teorija o grijehu otaca i Božjoj kazni odjednom pada u vodu. Mnogi su se počeli raspitivati o Isusu, jer im je njegova teorija, teorija Božje milosti, teorija koja praktično funkcionira bila strašno privlačna. Odjednom su veliki znanstveni autoriteti postali ništa. 

Mogao se ovaj mladić i drukčije postaviti. Mogao je također postavljati pitanja, kako je izliječen, i dali su baš ispoštovani svi principi subotnjeg ponašanja. Mogao je on i dalje vjerovati da je sljepoća Božja kazna, pa se kloniti praviti ponovno grijehe subotom, kako ne bi ponovno osl

ijepio. Imamo takav primjer u B

 

ibliji. Vjerojatno se sjećate onog slučaja kad je Isus sreo 10 gubavaca. Oni su ga molili da ih izliječi. Kao i ovaj mladić, gubavci su također bili pod prokletstvom grijeha. I oni su također čak još više nego ovaj mladić, morali biti uklonjeni od društva. Sam svećenik proglasio ih je nečistima, i kao takvi nisu mogli ići u društvo ljudi. Ako malo bolje pogledate njihov svjetonazor, onda će te moći razumjeti zašto se devetorica ovih gubavaca nije vratila zahvaliti Isusu, već se vratio samo jedan, i to Samarijanin. Upravo zbog toga što bez obzira što su bili očišćeni od gube, svećenik ih nije proglasio čistim. Samarijanca to nije obvezivalo. Zbog toga se on i vratio. On je bio sretan što je doživio iscjeljenje. Ovo je najbolji primjer kako često puta naša tradicija, svjetonazor, ili nešto treće, stvori prepreku da Bogu odamo istinsku zahvalnost. Isus naglašava ovdje bit odnosa, a ne pravila. Pravila moraju imati za cilj učvršćivanje odnosa, ovdje konkretno odnosa čovjeka s Bogom, a ne obrnuto, da se zbog pravila naš odnos poremeti.

Na kraju pogledajmo i treću vrstu ljudi koji su bili očevici ovog događaja. Bili su to rabini, učitelji Zakona, farizeji i ostala religiozna elita. Osnovno pitanje nakon Isusovog izlječenja nije bilo, Da nije Isus ipak Mesija, već je li to iscjeljenje bilo urađeno u skladu sa tadašnjim rabinskim propisima o načinu svetkovanja subote. Tu je učinjeno nekoliko prekršaja. Prvo, vršeno je liječenje, a to se smatralo radom. Drugo, Isus je miješao blato, a subotom se po rabinskom zakonu ništa nije smjelo miješati. Treće, Mladić da bi se umio, trebao je napraviti više od 1000 koraka, a subotom to nije smio. Za ovu vjersku elitu, nije bilo važno što pred sobom imaju zdravog i sposobnog mladića, koji će se moći brinuti o sebi, i neće biti socijalni problem. Njima očito kao da su smetale dvije stvari. Prvo, pala im je u vodu teorija o Božjem prokletstvu nad bolesnima. Zbog te teorije koju su širili, trebali su se (da su bili pošteni) ispričati svima kome su ju iznosili. Tada bi im se mogao poljuljati njihov autoritet. Drugi problem opet je bio da moraju priznati da su u krivu, a to je provođenje Zakona. Božji zakon koji je Bog dao u 10 zapovjedi, je odraz Božje milosti. Bog daje Zakon da bi ljude sačuvao od posljedica grijeha. Prihvaćanje Zakona je dobrovoljni čin vjere, čin kojim radosno prihvaćamo Božje principe kako bi mu što više sličili. Isus je udario u temelje njihovog rabinskog učenja, da bi pokazao svu ljepotu zakona koja se očituje kroz Božju milost. Siguran sam da do kraja života ovaj mladi čovjek kome je Isus vratio vid, sjećao se blagoslova subotnjeg dana. Sigurno mu je to bila najljepša subota u životu. 

Vjerujem da deklarativno osuđujemo ove učitelje Zakona zbog takvog ponašanja. Možda nismo ni svjesni da se i mi možemo tako ponašati, i čak vjerovati, kao što je to vjerovala i ova vjerska elita, da brani Božju stvar. Za takvo ponašanje, ma kakvo ono bilo,  postoji samo jedan zajednički nazivnik. On se zove ponos. Bilo da se radi o duhovnom ili tjelesnom ponosu. Samo ponos nas sprječava da se radujemo sa bratom na kome se očitovala posebna Božja milost. Samo ponos stvara predrasude koje mi onemogućuju da milost koju primi moj brat doživljavam kao svoju. Ponos će nam uvijek onemogućiti radost spasenja. 

Što reći na kraju. Postavio bih vam pitanje, Kada bi se netko rodio slijep, i da mu nikada nitko ne kaže kako je on slijep, Dali bi taj čovjek osjećao nekakav hendikep. Siguran sam da ne bi. Slijepi čovjek živio bi tada u lažnom uvjerenju kako je sve oko njega u savršenom redu. Njegova odjeća bilo da je čista ili prljava, ne bi za njega imala nikakvo značenje. Mogao bi imati špekule ili bisere, za njega bi to bilo svejedno. Zašto? Za to što je slijep, i što je najgore, on ne zna da je slijep. Netko mu mora reći njegovo stvarno stanje. 

Ovu sliku uzeo sam da bi je u kontekstu ovog događaja sa slijepim od rođenja prenijeli na nas. U duhovnom smislu i mi smo se slijepi rodili. Nitko nam ništa ne govori, pa mislimo da je stvarno sve u redu. Zatrpali smo se hrpom bezvrijednih stvari, i mislimo kako smo bogati. Ali ipak ima netko tko najbolje zna dijagnosticirati naše stanje. Apostolu Ivanu u Otkrivenju Bog je pokazao stanje posljednje crkve. Nazvao ju je Laodiceja. Ni studena ni vruća. Bog kaže „ne znaš da si nesretan, i bijedan, i slijep i go“ Tko se od nas osjeća nesretnim, bijednim, slijepim i golim.  Uvijek mislimo kako je to netko drugi. Ja to nisam. Jedino rješenje našeg problema je susret sa Isusom. Kad se sretnemo s Isusom, On će nam vratiti taj duhovni vid. Onog trenutka kada duhovno progledamo,vidjet ćemo pravo naše stanje. Vidjet ćemo tada svu pokvarenost našeg karaktera kojeg smo do tada smatrali savršenim i pravednim. Shvatit ćemo da nam je naša pravda prljava kao prljava haljina. Što je još gore vidjet ćemo da smo goli, tj da nikakve pravde ni nemamo. Čak ni prljave. Vidjet ćemo tada da je ono što smo smatrali blagom u stvari bezvrijedno smeće, koje nikome za ništa ne služi. 

Onog trenutka kada doživimo taj istinski susret s Isusom, kada nam on vrati taj duhovni vid, tada ćemo moći uživati u ljepoti Kristovog karaktera. Samo onaj koji je svjestan da mu je oprošteno, taj može praštati, i radovati se ljepoti spasenja kao što se slijepi radovao vidu koji je dobio. Tek kada nam Isus bude na prvom mjestu, a sve ostalo na drugom, moći ćemo vidjeti svu ljepotu Božjeg karaktera, moći ćemo vidjeti svu ljepotu evanđelja, te Radosne vijesti da je Isus taj koji nas je otkupio. Ukoliko nas Isus ne izliječi, ukoliko nam ne vrati vid, taj duhovni vid, tada nećemo ni znati što nam fali. Slijepi mladić si nije mogao predstaviti kako izgleda trava, cvijeće, boje i svjetlost, tek dok mu Isus nije vratio vid. I mi nećemo primijetiti ništa neobično sve dotle dok se ne sretnemo s Isusom. Jedini lijek za naše oči je „mast za oči“ kako to Isus navodi u Otkrivenju, a to je Sveti Duh. On je jedini taj koji nam može vratiti duhovni vid. 

Dali naše svagdašnje potrebe doživljavamo kao odraz Božje milosti, ili to smatramo normalnim. Dali se radujemo kada shvatimo i vidimo da smo osobno mi, ili naš brat, doživjeli poseban dar Božje milosti, ili nas naša oholost, bilo duhovna ili tjelesna, sprečava da se tome radujemo. Pozivam vas da uvijek zahvaljujemo kao što to kaže apostol Pavao, Na svemu zahvaljujte. Kada steknemo naviku zahvaljivanja, onda ćemo vidjeti ogromnu milost koju svakodnevno dobivamo od Boga. 

 

Zvonko Presečan

 

PODIJELI