ČITANJA: Dj 2,42-47; Ps 118,2-4.13-15.22-24; 1Pt 1,3-9; Iv 20,19-31
Prvo čitanje: Dj 2, 42-47
Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko.
Čitanje Djela apostolskih
Braća bijahu postojana u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja. Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao. Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spasenike.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 118, 2-4. 13-15.22-24
Pripjev: Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova.
Neka rekne dom Izraelov:
»Vječna je ljubav njegova!«
Neka rekne dom Aronov:
»Vječna je ljubav njegova!«
Svi koji se Gospodina boje neka reknu:
»Vječna je ljubav njegova!«
Gurahu me, gurahu da me obore,
ali mi Gospodin pomože.
Gospodin je moja snaga i pjesma,
on mi je spasitelj.
Čuj! Radost i spasenje
odzvanja šatorima pravednika:
Gospodnja se proslavi desnica!
Kamen koji odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
Gospodnje je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!
Ovo je dan što ga učini Gospodin:
kličimo i radujmo se njemu!
Drugo čitanje: 1Pt 1, 3-9
Uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih iznova nas rodi za životnu nadu.
Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola
Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za vas, vas koje snaga Božja po vjeri čuva za spasenje, spremno da se objavi u posljednje vrijeme. Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere – dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša – stekne hvalu, slavu i čast o objavljenju Isusa Krista. Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Iv 20, 19-31
Nakon osam dana dođe Isus.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Kad bî uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.
Riječ Gospodnja.
Homilija
Jesmo li se sreli s ljudima koji pored svog imena imaju i nekakav nadimak. Ukoliko ste s njima dobri, oni bi vam ispričali kako su taj nadimak stekli. Najčešće je to ime po kojem se opisuje njegova neka karakteristika, njegova osobnost, ili navika u ponašanju.
Također, svjesno ili nesvjesno, često puta etiketiramo ljude, i svrstavamo ih u određene kategorije za koje mislimo da tamo pripadaju. Npr. vidimo li nekog bogataša, svrstat ćemo ga među pohlepnike, a možda čovjek izdvaja znatna sredstva za dobrotvorne svrhe. Interesantno je da se ta ljudska osobina nije promijenila, od kada postoji svijet.
Nemam namjeru analizirati ničija imena, ili nadimke, niti govoriti o etiketiranju, već bi se želio osvrnuti na jednu biblijsku osobu koji po mom razumijevanju i uvjerenju nosi etiketu koja mu nikako ne pripada. Još dan danas tog biblijskog heroja vjere zovu „Nevjerni Toma.“
Tko je bio Toma? Jeli u istinu on bio nevjeran. Na osnovi čega je dobio uz svoje ime pridjev Nevjerni. Ime Toma na grčkom znači blizanac. Možda je Toma imao brata blizanca, ali o njemu se ništa ne govori. Bilo kako bilo, Toma je bio Isusov učenik, koji je s Isusom hodao tri i pol godine, i koji se je učio kraj Isusovih nogu. Isto kao i ostali učenici, Toma je bio zbunjen sa svime što se događalo s Isusom, jer zbog općeprihvaćenog scenarija o Mesiji, nije razumio što se događa s Isusom. Nakon Isusove smrti, Toma je slušao razne priče o Isusovom ukazanju, tj o njegovom uskrsnuću. On je tog petka svojim očima vidio kako Isus visi na križu. Svojim očima je vidio kako vojnik zabada koplje pod Njegova rebra. Svojim očima je vidio kako Isusa mrtvog polažu u grob. A Toma je volio Isusa. Oduševljavale su ga Isusove priče o Kraljevstvu nebeskom. Vjerovao je kako će Isus to kraljevstvo osnovati ovdje na zemlji. Sada, nakon Kristove smrti Toma je zbunjen. Ne može doći k sebi od tuge, ili negodovanja zbog Isusove nepravedne smrti. Prošla je Subota, i došla je i nedjelja. Toma se sreće s ostalim učenicima, a Marija Magdalena sva ushićena dolazi mu i priča mu o susretu s Isusom. Kojim Isusom, kada ga je Toma osobno vidio da su ga sahranili. Očito je zbog velike žalosti i zbunjenosti Marija Magdalena halucinirala. Toma to nije mogao prihvatiti. Pred večer sreo se sa Petrom, a Petar mu iznosi radosnu vijest: „Isus je ustao.“
„Kako znaš da je ustao?“ bilo je možda Tomino pitanje.
„Pa vidio sam prazan grob!“ bio je Petrov odgovor.
„Pa, prazan grob ne znači odmah da je ustao“ sumnjičavo je nastavio Toma. „Možda ga je netko ukrao.“
„O, ne. On je sigurno ustao“ bio je uporan Petar. „Kada bi ga netko ukrao, ne bi mu ručnici s kojima je bio omotan, bili tako uredno složeni.“
To je još više zbunilo Tomu. Kroz glavu su mu prolazili svi mogući scenariji. Tko zna što se dogodilo s njegovim Gospodinom Isusom Kristom. Nakon nekoliko dana ponovno se pridružio grupi Isusovih sljedbenika, a oni su svi oduševljeni govorili kako je Isus, jedne večeri, kada Toma nije bio s njima, prošao kroz zatvorena vrata, došao u sobu gdje su oni bili i ukazao im se uskrsli Spasitelj. Ovo je za Tomu u istinu bilo previše. Uvijek je bila neka nepoznanica koja je Tomu tjerala na oprez. Petar ga nije vidio, Ostali učenici ovdje govore da je prošao kroz zatvorena vrata. Da ste bili na Tominom mjestu, iskreno recite dali bi ste vjerovali u sve te priče.
Kako bi ispravno odgovorili na to pitanje, trebali bi utvrditi kako biblija definira vjeru. Biblija vjeru definira: A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Hebrejima 11.1
Drugi prijevod kaže: A vjera je tvrdo pouzdanje u ono, čemu se nadamo, osvjedočenje o onom, što ne vidimo.
Po toj definiciji Toma je u istinu bio nevjernik. On nije vidio Isusa, i jednostavno nije dokazivao njegovo uskrsnuće. Istina, ne nalazimo u Bibliji da je Toma osporavao Kristovo uskrsnuće, već je samo tvrdio da on u to nije osvjedočen, i da na osnovi osvjedočenja drugih u to ne može vjerovati. Mislim da je ovakvo ponašanje, vezano uz vjeru, u današnjim uvjetima kada se nudi sve i svašta, najbolje što se može učiniti. Međutim, u takvom stanju Tomu i ne možemo nazvati vjernikom. On samo sumnja.
Sada smo došli do novog pojma: SUMNJA. Jeli sumnja nešto loše? Odgovor na to pitanje može se dati kada se sumnja gleda u određenom kontekstu. Kada je sumnja negativna? Svaku sumnju u Božju dobrotu bi mogli nazvati negativnom.
Vjeru bi onda mogli predefinirati s POVJERENJE U BOGA. Slušao sam jednog predavača koji je pokušao definirati grijeh. Grijeh je odvojenost od Boga, a odvojenost od Boga je nepovjerenje u Boga. Stoga nepovjerenje u Boga je grijeh.
S druge pak strane postoje ljudi koji su neizmjerno povjerljivi. Vjeruju svemu i svačemu. Tko im god dođe s nekom novom idejom, oni u nju vjeruju. Ići će za novim vođom, bez postavljanja bilo kakvih pitanja. Njima je sve jasno, sve dok ne dođe neki novi vođa koji je malo po njihovom mišljenju bolji, ili ima bolju istinu, ili možda ima veću karizmu. Oni ne pokazuju nikakvu sumnju. Nema nikakvih pitanja. Nema nikakve dvojbe. Vjeruje se onome što se govori, vjeruje se onome što se čuje i vjeruje se onome što se osjeća.
Takva vjera, a vjerujem da će te se sa mnom složiti, nije vjera koju bi Bog od nas tražio. To čak i ne bi mogli nazvati vjerom. To bi mogli nazvati nekim osjećajima, pomodarstvom, ili bilo kakvim drugim nazivom. Toma nije imao takvu vjeru. Nije bio sklon vjerovati nikakvim ukazanjima, ma radilo se to i o najboljim prijateljima. On nije želio svoju vjeru graditi na vjeri drugih, već je želio osobno osvjedočenje.
Iz ovoga onda ispada da je sumnja u našoj spoznaji koja nam treba formirati našu vjeru, čak i poželjna. Što bi ustvari bila sumnja? Koji je oblik sumnje poželjan radi spoznaje koja formira našu vjeru. Nazovimo je pozitivna sumnja. Pozitivna sumnja je ustvari pojava kada ne prihvaćamo ponuđene činjenice onako kako su nam prezentirane. Imamo dodatnih pitanja, tražimo dodatne argumente. Ako se radi o nekim životnim rješenjima, tada se pitamo, dali su to jedina rješenja, ili ih možda ima još.
Mnogi ljudi za sebe tvrde da su skeptici. Što to znači? Riječ skeptik je riječ grčkog porijekla, i znači stanje sumnje u neke iznesene tvrdnje ili činjenice. Potražio sam tu riječ u rječniku, i našao da je to istraživanje zbog sumnje koju eventualno posjedujemo.
Biblija skeptike smatra plemenitim. Sv. Pavao apostol propovijedao je u Bereji. Međutim židovi iz Bereje nisu bili skloni prihvatiti učenja sv. Pavla sve dok sami nisu istraživali i uvjerili se da je to što Pavao govori istina. Oni nisu bili skloni vjerovati sv. Pavlu zbog njegovog obrazovanja, zbog njegove visoke titule i Gamalijelove diplome. Nisu mu vjerovali ni zbog relativno velikog iskustva kojeg je posjedovao. Jednostavno, sve što je sv. Pavao rekao, oni su stavljali pod znak upitnika. Kada bi došli kući, uzimali bi starozavjetne spise, istraživali sve o čemu je Pavao govorio. Ukoliko bi imali dodatnih pitanja, pitali bi i ponovno istraživali. Nakon takvog istraživanja došli bi do osvjedočenja da je to što je sv. Pavao rekao, ustvari Božja poruka. Prihvaćali bi to tada s radošću, ali ne zbog svjedočenja sv Pavla već zbog osobnog osvjedočenja da je to Bog rekao, i osvjedočenja Svetim Duhom.
Čitamo taj tekst Ovi su Židovi bili plemenitiji od solunskih: primili su Riječ sa svom spremnošću i danomice istraživali Pisma, da li je to tako. Djela 17, 11.
U staroj Grčkoj, skepticizam je postao filozofski pravac. Zato ukoliko vam netko kaže da je skeptik, tada od njega tražite dodatno objašnjenje. Znači li to da tu materiju u koju ne vjeruje, istražuje, ili ju samo ne vjeruje. Ukoliko ju ne istražuje, tada nije skeptik, već obični nevjernik. On jednostavno ne zna u što i kome treba vjerovati.
Čitao sam o jednom ocu koji bi uvijek, kada bi mu djeca došla iz škole, umjesto da ih pita, što ste naučili, pitao ih je, „Jeste li uspjeli stvoriti neko novo pitanje?“ On im je želio naglasiti da je vrlo bitno izraziti sumnju u ono što ih uče, postavljati pitanja te tražiti odgovore radi osobnog osvjedočenja. Kada pogledamo povijest, vidjet ćemo da su sva revolucionarna otkrića otkrili ljudi koji su se usudili misliti drukčije nego što je bilo većinsko popularno učenje. Ne znači to da oni koji drukčije misle da su uvijek u pravu, ali sumnja u službene stavove otvara nam nova pitanja i tako nas potiče na istraživanje. Kada istražujemo, tada možemo pronaći i nešto novo, nešto revolucionarno što će u istinu biti od koristi ne samo nama, već i ljudima oko nas.
Iz svega ovog vidimo da je sumnja koja stvara nova pitanja, koja nas potiče na istraživanje, poželjna. Skepticizam je poželjan. Sumnja koja stvara nova pitanja, koja pobuđuje nova istraživanja je izuzetno poželjna. Takva sumnja nije nevjera. Takva sumnja, nakon odgovora na postavljena pitanja, rađa jako osvjedočenje, koje kreira i jača našu vjeru. Tada nalazimo odgovore na vrlo značajna životna pitanja.
Postoji i druga vrsta sumnje, ili kako bi je nazvali negativnom sumnjom. To je sumnja radi sumnje. Sumnjam zato što sam tako odlučio. Najbolja slika toga je kada u politici opozicija sumnja u sve što naprave oni u poziciji. Bez obzira na rezultate, oni će pokazivati neki oblik sumnje. Nikakvi ih argumenti neće razuvjeriti, jer su odlučili im ne vjerovati. I u običnom životu može biti tako. Može se dogoditi da prema nekome iskazujemo sumnju, i to iz nekih neobjašnjenih razloga. Koliko nas samo predrasude mogu dovesti do sumnje. U takvim slučajevima ta nevjera dolazi do apsurda. Ukoliko je predrasuda u pitanju, tada sve što netko napravi, mi ocjenjujemo negativno, bez obzira, radi li se o lošem ili dobrom. Svaki argument kojim bi se nešto dokazalo kao kontra onomu što mi tvrdimo, postaju argumenti protiv. Kada bi takvu osobu pozvali da provjeri, ona bi to odbila, jer je odlučila ne vjerovati. Čak i pravorijek nekih odgovornih ili ovlaštenih tijela odbacila bi, proglašavajući ih izmanipuliranim, korumpiranim ili ne znam što drugo.
To ne možemo čak nazvati ni sumnjom, jer je ovdje jasna odluka osobe da ne vjeruje. Pravo ime toga je nevjerstvo. Takva sumnja je sekundarna. Ona proizlazi iz nepovjerenja u određenu osobu. Oslobođenje od toga moguće je jedino vraćanjem povjerenja i odbacivanjem predrasuda. Postoji opasnost da se i prema Bogu odnosimo na isti način. S takvom sumnjom samo potičemo nevjerstvo, i dokazujemo kako ne vjerujemo Bogu.
Sumnja koja potiče na postavljanje pitanja, nikada neće dovoditi u pitanje Božje djelovanje i njegovu ljubav. To je odraz potpunog povjerenja u Boga i njegovo djelovanje, znajući da sve što Bog radi, izlazi na dobro. Ako postoji neki problem, onda smo to mi. Mi ne razumijemo određene stvari, mi ne razumijemo zašto nam se događa ovo ili ono, mi trenutno ne vidimo Božju intervenciju u nekim segmentima našeg života. Ukoliko postavljamo pitanja, možda pronađemo i neki zadovoljavajući adekvatni odgovor. Pa čak i da ga ne pronađemo, naš će stav biti sličan Jobovom: „Da me i ubije, ja ću se držati njegovih puteva.“
Razmišljajući o Tomi, nikako mu ni jednog trenutka ne bih mogao reći da je bio nevjeran. Istina, evanđelja relativno malo o njemu govore, ali ono što opisuju Tomin život u vremenu dok je bio s Isusom, mogli bi prepoznati isključivo samo vjeru.
Jedan poseban događaj o Tomi piše apostol Ivan. U 11 poglavlju govori o događaju s Lazarom. Isus je s učenicima bio u Galileji. Jednog trenutka dolazi mu glasnik s porukom da je Isusov veliki prijatelj Lazar teško bolestan. Iz reakcija koje je Isus tada pokazao, izgledalo je kao da Isus tu informaciju zanemaruje. Učenicima je to bilo potpuno razumljivo. Isusu su u Judeji zaprijetili smrću. Bilo je normalno biti oprezan. Na kraju krajeva i biblijski je to bilo ispravno. Salomun je pisao: „Pravednik vidi zlo i sklanja se, a bezumnik ostaje i trpi.“ Međutim nakon dva dana Isus govori o svojoj želji da ide u Judeju. Napominje da njegova prividna nezainteresiranost nije bila uzrokovana strahom od smrti, već željom da učenici nakon uskrsnuća Lazara učvrste svoju vjeru. Učenici su bili zbunjeni. Nisu baš bili suglasni da je dobro da idu u Judeju. I njima je bilo žao Lazara, ali zar nisu umirali i drugi ljudi do kojih je Isus držao, kao npr Ivan Krstitelj, a ipak Isus nije reagirao. Svi su učenici pokušavali argumentirano odgovoriti Isusa od tog puta. Svi osim jednog. Bio je to Toma. On kaže: „hajdemo i mi da umremo s njim.“ Ivan 11,16. Time samo želi reći: „Čega se vi bojite. Ako treba umrijeti, onda sam ja i za to spreman. Trebam li umrijeti, umrijet ću za njega.
Ovdje ne vidim nevjernog Tomu. Naprotiv Toma iskazuje toliko povjerenje u Isusa da je za njega spreman umrijeti. To nikako ne može biti nevjerni Toma, već vjerni Toma.
Drugi slučaj govori o Tominoj tkzv. nevjeri. Jeli to u istinu bila nevjera? Jednom prigodom Toma nije bio s učenicima kada im se Isus ukazao. Nakon što su mu to ispričali on je opet ostao pri svome tvrdeći da neće povjerovati dok ne vidi ožiljke na Kristovim rukama i rebrima.
Toma nije bio spreman vjerovati ukazanjima, pa čak da su bila i masovna. Toma je jednostavno želio osvjedočenje. Priliku za osvjedočenje je dobio. Jednom priliko dok je u prostoriji bio i Toma, Isus je ušao u prostoriju i svima se ukazao. Isus je dobro znao Tomin problem. Želio mu je dati osvjedočenje. Posebno je pozvao Tomu i dao mu priliku da se osvjedoči. Pokazao mu je svoje probodene ruke i ožiljke na rebrima, te mu rekao neka ih opipa. Tim pozivom Isus je pozvao Tomu da promjeni svoj stav na osnovu kojeg će ga ljudi zvati nevjernim, jer sada ima osvjedočenje.
Toma nije opipavao Isusove ožiljke od rana. Osvjedočen Kristovim Božanstvom, kleknuo je i u najvećoj skrušenosti i poniznosti izrekao najveće priznanje vjere “Gospodin moj i Bog moj!” Isusov nastavak o Tomi govori samo da je Toma imao posebnu milost za osvjedočenje u Kristovo uskrsnuće, ali da to tisućama i tisućama ljudi poslije njega, koji će povjerovati u Kristovo uskrsnuće, neće biti privilegija.
Tomina vjera u Isusa bila je u istinu velika. To je bila živa vjera. To je bila vjera koja je rasla, vjera koja nije zadovoljna postignutim, već želi još više. To je bila vjera koja ima pitanja.
Nakon tog susreta s uskrslim Isusom, vrlo brzo, Toma će biti pozvan da svjedoči o Uskrslom Isusu u mjestu koje je od Jeruzalema bilo udaljeno nekoliko tisuća kilometara. Toma je svoju apostolsku karijeru završio u Indiji. Bilo je to rubno područje tadašnjeg rimskog carstva.
Danas u Pakistanu stoji ruševina grada u kojem je radio apostol Toma. Pored rimskog imena, grad još ima i ime, „grad svetog Tome.“ Danas daleko ispod himalajskog gorja, ruševine grada svjedoče o velikoj vjeri ovog Isusovog učenika koji je na kraju i završio mučeničkom smrću, kao čovjek koji je imao toliko povjerenje u Isusa da je za njega bio spreman i umrijeti, i na kraju koji je za njega i umro.
Kakva je naša vjera. Prihvaćamo sve bez provjeravanja, samo za to što nam se to čini logičnim. Život sv. Tome pokazuje pravi odnos sa Bogom. Osvjedočenje Svetim Duhom je jedino ispravno i posebno značajno u našem životu. Kada smo osvjedočeni Duhom svetim, tada nema te sile koja bi nas mogla rastaviti od Boga. Završio bi biblijskim tekstom sv. Pavla „Što će nas rastaviti od ljubavi Božje.
Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.
Zvonko Presečan
