ČITANJA: Iz 35,1-6a.10; Ps 146,6c-10; Jak 5,7-10; Mt 11,2-11

NAPOMENA: ▪ Danas, na nedjelju »Gaudete«, u liturgijskim se slavljima mogu koristiti glazbala, a umjesto ljubičastoga može se koristiti ruho ružičaste boje.

 

Prvo čitanje: Iz 35, 1-6a.10

Bog sam hita da nas spasi.

Čitanje Knjige proroka Izaije

 

Nek  se uzraduje pustinja i zemlja sasušena, neka kliče stepa i kao ljiljan procvjeta! Nek bujno cvatom cvate, neka od veselja kliče i nek se raduje. Dana joj je slava Libanona, divota Karmela i Šarona; oni će vidjeti slavu Gospodnju, divotu Boga našega. Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: »Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!« Sljepačke će oči tad progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati, vraćati se otkupljenici Gospodnji. Doći će u Sion kličući od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci.

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 146, 6c-10

Pripjev: Dođi, Gospodine, da nas spasiš!

 

Gospodin ostaje vjeran dovijeka,
potlačenima vraća pravicu,
a gladnima kruha daje.
Gospodin oslobađa sužnje.

Gospodin slijepcima oči otvara.
Gospodin uspravlja prignute,
Gospodin ljubi pravedne.
Gospodin štiti pridošlice.

Sirote i udovice podupire,
a grešnicima mrsi putove.
Gospodin će kraljevati dovijeka,
tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.

 

Drugo čitanje: Jak 5, 7-10

Očvrsnite srca jer se dolazak Gospodnji približio!

 Čitanje Poslanice svetoga Jakova apostola

 

Strpite se, braćo, do dolaska Gospodnjega! Evo: ratar iščekuje dragocjeni urod zemlje, strpljiv je s njime dok ne dobije kišu ranu i kasnu. Strpite se i vi, očvrsnite srca jer se dolazak Gospodnji približio! Ne tužite se jedni na druge da ne budete osuđeni! Evo: sudac stoji pred vratima! Za uzor strpljivosti i podnošenja zala uzmite, braćo, proroke koji su govorili u ime Gospodnje.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Mt 11, 2-11

Čitanje svetoga evanđelja po Mateju

 

U ono vrijeme: Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« Isus im odgovori: »Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.«

Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: »Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano:

‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.’

Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!«

Riječ Gospodnja

 

Homilija

 

Čitajući Sveto pismo, pronalazim ponekad ljude čiji mi život izgleda kontraverzan. Njihov početak života počinje sa neobičnim okolnostima. Način na koji su se rodili je manifestacija ogromne Božje milosti, a njihov život je doslovno oličenje Božjeg karaktera. Ono što me iznenađuje je njihov završetak koji je gledan s naše perspektive po prilici neslavan. Svoj život završavaju kao mučenici i to vrlo mladi. Pitam se ponekad, nije li Bog mogao spriječiti takvu njihovu tragediju, i učiniti da im podari dug život koji će biti na blagoslov ljudima. Nije li im Bog kao nagradu za vjernost mogao darovati dug život.

Ovog trenutka imam na misli jednog, uistinu vjernog Božjeg čovjeka, Ivana Krstitelja. Pokušajmo malo zaviriti u njegov život i pogledati što je to on u životu uradio, i kakav mu je bio kraj.

Ivan Krstitelj je sa svojih trideset godina počeo je svoj javni rad. Po uzoru na proroka Iliju, kao Božji prorok pokrenuo je veliku reformu u među židovima i ostalim ljudima koji su bili zainteresirani za duhovnost. Za svaku kategoriju imao je snažnu duhovnu poruku.

Ivan nije nikome podilazio. Čast koju je netko zaslužio, on mu je dao. Međutim istovremeno prijekor koji je netko zaslužio, i to je dao. Nije to bio onaj grubi prijekor, već prijekor pun ljubavi i zainteresiranosti za spasenje drugog. Herod Rimski namjesnik sreo se sa Ivanom. Očito je Herod želio iskoristiti  Ivanovu popularnost te je i sam došao kod Ivana. Međutim Ivan je javno obznanio Herodu što mu je činiti. Prekorio ga je za njegova zlodjela, a istovremeno je i osudio njegovu nemoralnu vezu sa ženom svoga brata. Herod nije bio ponizan kako bi sa zahvalnošću primio ukor. On je osobno doživio uvredu i zbog toga je naredio da se Ivan Krstitelj zatvori. Nije ga htio ubiti, jer je Ivanova popularnost bila prevelika i njegovo ubojstvo bi bilo previše štetno za njegovo političko djelovanje. Povremeno bi došao ka Ivanu koji mu je sa oduševljenjem pričao o idealu Kraljevstva nebeskog. Istina Herod je volio slušati Ivana. Duh Sveti je očito činio sve kako bi omekšao srce ovog despota. Ipak, opaki Herod nije prihvaćao ono na što ga je Ivan upućivao.

U svom životu sretao sam se sa mnogim ljudima. Mnogi su činili sve kako bi se nekome dodvorili i na taj način dobili naklonost neke osobe. Nije to bilo nikakve ljubavi. Onog trenutka kada bi položaj ove osobe bio poljuljan, ovaj bi ga odmah ostavio i okrenuo se nekom drugom tko je na tom položaju rastao. U politici ste mogli vidjeti mnogo takvih slučajeva. Tu nema nikakve ljubavi. Tu je samo u pitanju osobni interes.

S druge strane postoje ljudi koji imaju potrebu se nametnuti kao neke vođe samo da bi dokazali neku svoju superiornost. Njihov osnovni cilj je da pokažu neku svoju veličinu. Oni su sretni kada ih se ljudi boje, i ukazivanje na njihove nedostatke smatraju uvredom, jer ih to umanjuje u očima onih nad kojima oni dominiraju. Takvi ljudi vrlo malo urade za zajednicu koja ih je postavila na tu poziciju. Oni uglavnom rade za sebe, i drugi ih zanimaju samo u onom segmentu koji će doprinijeti njihovom osobnom uzdizanju pred drugima. Takav je bio Herod koji je zbog ukora koji mu je upućivao Ivan Krstitelj to doživio kao uvredu i uhapsio ga.

Netko je to lijepo definirao: “Nemam potrebu nikome podilaziti niti imam potrebu nad nekim dominirati. Jedinu potrebu koju imam je da budem svoj i da to drugima omogućim.” Bojim se da je danas malo ljudi koji žive takav život. Moje pitanje je  jeli takav život uopće moguć. Čitajući evanđelja zaključio sam da je takav život moguć jedino ako je naša vjera u Krista dovoljno jaka. Mi tada znamo našu vrijednost i ne treba nam nikakav dokaz naše vrijednosti od ljudi koji imaju samo jedan cilj, a to je da uzdignu sebe. Mi možemo biti svoji kada znamo da smo vrijedni kao umjetničko djelo velikih aturora, jer naš život nosi potpis velikog Autora Isusa Krista. Ivan Krstitelj je za taj stav dao i svoj život.

Kada je dospio u zatvor, Ivan Krstitelj je vjerovao kako će Isus reagirati i osloboditi ga Herodove tamnice. Čekao je svakog dana, ali se ništa nije dogodilo. Svakodnevno upućivao je molitve Bogu da intervenira, međutim, kao da ga je i sam Bog zaboravio. U njegovom srcu pojavila se sumnja. Nije li sve to bila pogreška. Istina je da je čuo glas i da je vidio Duha svetog u obliku goluba, ali to je mogla biti samo iluzija. Jeli stvarno Isus obećani Mesija, ili treba nekog drugog čekati? Ta ga je sumnja izjedala. Samo kada bi znao što Bog planira s njime. Toliko se je želio pridružiti Isusovim učenicima, a umjesto toga čami u Herodovoj tamnici. Kakvog to ima smisla. Jednom prilikom, za vrijeme posjeta njegovih učenika,  Ivan im je dao zadatak i poslao ih je ka Isusu sa konkretnim pitanjem: Došavši k njemu, rekoše ti ljudi: “Ivan Krstitelj posla nas k tebi da pitamo: `Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?` Upravo u taj čas Isus je ozdravio mnoge od bolesti, muka i zlih duhova i mnoge je slijepe podario vidom. Tada im odgovori: “Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene. Luka 7,20-23.

Ivan, kada je čuo Isusovu poruku, potpuno ju je razumio. Kao da je Isus poručio, „Ivane, za tebe imam posebnu dužnost. Ti ćeš biti onaj čija će se propovijed nastaviti propovijedati i onda kada te više ne bude bilo. U nebeskim razmjerima tvoj udio u kraljevstvu nebeskom će biti nezamjenjiv. Istina, tebi je to teško razumjeti jer stvari gledaš iz zemaljske perspektive. Sve što trebaš, vjeruj u mene bez obzira što će ti se dogoditi.“ Nakon tog Kristovog obraćanja, Ivan je doživio potpuni unutrašnji mir.

Isus je nakon odlaska učenika dodatno objasnio Ivanovu službu. On je rekao: Kad Ivanovi glasnici odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: “Što ste izašli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izašli vidjeti: Čovjeka u mekušaste haljine odjevena? Eno, oni u sjajnoj odjeći i raskošju po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izašli vidjeti? Proroka? Uistinu, kažem vam, i više nego proroka! On je onaj o kome je pisano: Evo, šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom. Kažem vam: među rođenima od žene nitko nije veći od Ivana. A ipak, i najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od njega. Luka 7,24-28.

Međutim, Ivanovom primjedbom o nemoralnom odnosu sa Herodijadom nije bio uvrijeđen samo Herod, već i Herodijada. Jednom je prigodom za vrijeme Herodovog rođendana nakon plesa koji je otplesala Herodijadina kćer Saloma, obećao joj što god želi. Djevojka je pitala majku za savjet. Herodijada vidjevši prigodu, iskoristila ju je. „traži glavu Ivana Krstitelja na pladnju.“ Herod se našao u problemima. Ispunjenje tog obećanja moglo bi mu donijeti politički negativne poene. Međutim, svoju je čast držao vrednijom od života vjernog Božjeg sluge. Naredio je da se to i provede.

Ovdje u Herodovoj tamnici, završio je život jednog vjernog Božjeg čovjeka. Pitam se, koja je korist bila od njegove smrti? Nije li Ivan Krstitelj, onako revan i požrtvovan kakav je bio, mogao još puno toga napraviti za osnivanje mlade Kristove crkve? Mogao je, itekako. Međutim, Bog dozvoljava ovakav završetak očito sa važnim razlogom. Isus to objašnjava, da iako nam se čini da je Ivan Krstitelj najmanji u Kraljevstvu nebeskom, on je u Božjim očima ogromna duhovna veličina.

U povijesti kršćanstva bilo je onih i još će ih uvijek biti koji će doživjeti slično iskustvo Ivana Krstitelja. Bit će bacani u tamnice samo zbog toga što su bili dosljedni i vjerni Kristovi učenici. Bili su ubijani i bit će ubijani samo za to što su vjerovali Isusu Kristu. U trenucima kada se čini da Bog ne odgovara, iskustvo Ivana Krstitelja svjedoči da Bog čini nešto izvanredno. Bog se upravo najviše proslavlja u takvim trenucima.

Razmišljam o Ivanu Krstitelju nakon uskrsnuća i susreta sa Kristom. Očito će Ivan tražiti pojašnjenje od Isusa zašto nije intervenirao i spasio ga od sigurne smrti, Isus će mu tada odgovoriti: „Imao sam za tebe uzvišeniji zadatak. Tvoja je smrt bila ohrabrujuća inspiracija za milijune kršćana koji su stradavali radi mene, koji su ostali vjerni meni zahvaljujući tvom iskustvu.“ Tada će mu pokazati mnoštvo spašenih kroz cijelu povijest od njegove smrti pa do Kristovog dolaska. „Između ostalog oni su zbog tvog iskustva ovdje.“ Zamišljam tada Ivana Krstitelja kako se radosno baca pred Isusove noge i u činu obožavanja zahvaljuje mu za tu predivnu i neizmjernu milost koju je doživio stradavši za Krista.

Postoji još jedan važan razlog. Pitam se ponekad kojeg u opće smisla imaju stradanja, pogotovo za Krista, kada ih On može spriječiti. Zašto Bog dozvoljava da njegova djeca stradaju za Njega. Mislim da je jedan od razloga taj što Krist pred cijelim svemirom pokazuje odanost svakog pojedinca da je za Krista spreman dati i život. Kada je netko iz ljubavi prema Kristu spreman dati svoj život, on pokazuje kako nema ni trunke nekih sebičnih pobuda, već je u njemu u potpunosti Kristov karakter.

Drugi razlog je svjedočanstvo ostalima. Mnogi služe Bogu samo ako im to okolnosti u kojima žive omogućuju. Ukoliko dođu nevolje, tada njihova lojalnost Bogu prestaje. Kada sam pitao neke ljude, zašto tako žive, njihov je odgovor bio: “Bog je dobar, on će to razumjeti.” Više u onom smislu, On će to nama tolerirati. Međutim, takav stav pojedinaca samo pokazuje da oni Bogu ne vjeruju. Oni nemaju povjerenje u Boga za rješenje svojih životnih problema, već te probleme rješavaju sami stvarajući određene moralne kompromise, ne uvažavajući ono što Bog traži, već se povode okolnostima u kojima se nalaze. Zasigurno, takvu službu Bog ne prihvaća. Svojim vlastitim izborom takvi ljudi su izabrali lakši put, put koji nije oslanjanje na Boga. Na takvom putu, ukoliko ne prihvate poziv Svetog Duha i u potpunosti se predaju Kristu, bit će izgubljeni za svu vječnost.

U posljednjoj knjizi Biblije u Otkrivenju postoji jedan opis koji će se dogoditi u budućnosti. Prema tom opisu, nakon Kristovog drugog dolaska uskrsnut će svi mrtvi pravednici i Krist će ih povesti na nebo. Nakon tisuću godina Novi grad Jeruzalem sa svim spašenima biti će spušten na zemlju. Nakon toga slijedi uskrsnuće svih ostalih grešnika. Zamišljam si tada kako će se osjećati grešnici kada shvate da su izgubljeni i da se nalaze izvan zidova Novog Jeruzalema. Tu su ljudi koji su živjeli u svim epohama ljudske povijesti. Između ostalog dolaze ljudi koji su živjeli u vrijeme u kojem je živio Ivan Krstitelj. Pružaju gnjevno svoje stisnute pesnice prema Isusu koji se nalazi na gradskim zidinama i viču: “Ti si od nas tražio da ti budemo vjerni u vrijeme kada je to bilo nemoguće. Tražio si od nas da ti budemo vjerni kada su nas zbog toga Rimljani ubijali. Kako možeš reći da je to pravedno i milostivo. Mi ti jednostavno u takvim okolnostima nismo mogli biti vjerni, jer nisi nam za to osigurao uvjete. Trebao si onemogućiti djelovanje Rimljana pa bismo ti bili vjerni.” Da bi im odgovorio na njihove optužbe, Isus će pozvati Ivana Krstitelja i pokazati ga cijelom svijetu. “Ivan Krstitelj je živio u tvoje vrijeme. On je najbolji dokaz da sam stvorio sve uvjete da bi ti mogao biti spašen. Moja sila koja se očitovala u sili Svetog Duha dala mu je snagu da kada je za to bilo potrebno za mene položi i svoj život. Tvoj je problem što zbog svoje sebičnosti ti si želio svoju pravednost postići sam a to nije moguće. To što si izvan zidova ovog grada je tvoj vlastiti izbor koji sam ja u potpunosti akceptirao.”

Razmišljam tada i o drugim vremenskim i povijesnim periodima. Krist je u svim vremenskim periodima imao svoje vjerne predstavnike. Pitam se nekada, kakva su iskušenja danas. Po Božjoj milosti, danas nas nitko ne progoni zbog naše vjere. Ipak ta iskušenja su danas drukčija. To može biti naša borba za egzistenciju. Nametnuti životni stil koji od nas traži da radimo i preko svojih mogućnosti, može biti nešto što nas sprječava da vjerno služimo Bogu. Ipak i u takvim okolnostima Bog ima onih koji mu ostaju vjerni i lojalni. S druge strane to može biti neka teška neizlječiva bolest. U takvim okolnostima umjesto da prihvate Božju volju, mnogi krive Boga zbog takvih okolnosti u kojima se nalaze. Ipak Bog i u takvim okolnostima ima onih koji mu ostaju vjerni. Svi ti vjerni Božji ljudi i žene, bit će najjače svjedočanstvo da služba Bogu ne ovisi o okolnostima u kojima se nalazimo, već naša odanost i pripadnost Bogu koji nam za to daje sili da to i učinimo. Nitko se neće moći izgovarati na okolnosti da zbog njih nije mogao biti vjeran Bogu. Naše spasenje ovisi isključivo o našem izboru.

Možda nam ovo izgleda neprihvatljivo. Kao ljudi u problemima i nevoljama se osjećamo neugodno. U svakom slučaju to je prirodna reakcija. Međutim, kada bi to sve mogli gledati iz Božje perspektive, shvatili bi da je svaka nevolja kroz koju prolazimo u životu ustvari očitovanje Božje milosti. Tek kada nas Isus nakon svog drugog dolaska povede sa sobom, tu ćemo situaciju moći vidjeti u cijelosti. Tek tada ćemo Kristu biti zahvalni za tu neizmjernu milost koja nam trenutno izgleda kao nevolja ili patnja.

Završio bi ovo promišljanje jednom pričom o majci koja je vezla tapiseriju. Njena petogodišnja kćerkica igrala se na podu i povremeno bi pogledala mamin posao. Tada je postavila pitanje: „Mama, što ti to uopće radiš. To platno koje vezeš ima puno je besmislenih konaca, čvorova i nereda. Na što će to sličiti.“ Majka je zamolila kćerku da sačeka još nekih pola sata, i tada će joj objasniti. Ona je upravo završavala tapiseriju. Kada je sve bilo gotovo, pozvala ju je, metnula u krilo i pokazala joj prednju stranu tapiserije. „Ovo je slika koja će krasiti zid tvoje sobe. Upravo svi oni končići odozdo, svi čvorovi i nepovezane cjeline kako si ih ti vidjela odozdo, oni su omogućili da ova slika izgleda prelijepo sa gornje strane.“

Naš život upravo sliči izradi tapiserije. Bog je taj koji obnavlja u nama svoju sliku. S njegove strane gledanja slika je sve ljepša i ljepša, dok gledano sa naše zemaljske strane, slika je puna konaca, čvorova i besmislenog veza. Možemo li ostati vjerni Bogu vjerujući da će On u nama obnoviti tu sliku najljepše što može samo jedan svemogući Bog? Možemo li vjerovati Bogu i onda kada nam se čini da On šuti? Vrlo brzo doći će vrijeme kada će nas naš Gospodin Isus Krist pozvati da tu sliku pogledamo iz Njegove perspektive. Zasigurno ćemo od divljenja i čuđenja pasti pred Isusove noge u znaku obožavanja zahvaliti mu za neizmjernu milost koju nam je darovao.

Parafrazirao bi jednog duhovnog pisca: „Kada bi vidjeli i znali kraj puta kojim nas Bog vodi i kojim prolazimo, bez obzira na poteškoće i nevolje sami bi izabrali taj put.“

Završio bi ovo promišljanje sa Ivanom Krstiteljem. Mnogi ljudi danas njegov relativno kratak život prepoznaju kao život sveca i mučenika. On je to stvarno i bio. Ipak, nikada ne smijemo zaboraviti da je njegov život bio rezultat Božje milosti. Tu uzvišenu Božju milost on je prepoznao i odlučio ju je prihvatiti. Upravo zbog toga i Božja riječ, Biblija ga smatra svecem. Od samog početka svog života pa do kraja bio je vjeran i odan svome Gospodinu i Spasitelju. Njegova smrt i nakon dvije tisuće godina samo svjedoči o onome što je sv. Pavao očito inspiriran njegovim životom predivno primijetio: Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Kao što je pisano: Poradi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje. U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem. Rimljanima 8,35-39.

Ta ista milost i nama stoji na raspolaganju. Upravo zbog toga je Bog i dozvolio da život svetog Ivana Krstitelja bude objavljen u Njegovoj riječi kako bi nam bio primjerom te žive i istinske vjere. Na nama ostaje samo da izaberemo. Možda nam se iz naše perspektive gledanja ponekad čini da se vjernost Bogu ne isplati. Život i mučenička smrt svetog Ivana Krstitelja upravo to demantira. Želja mi je, a za to upućujem i Bogu molitve da naš život bude život vjere a ne gledanja kako to prekrasno definira sv. Pavao: Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju. 2. Kor.5,7.

Neka sve dobri Bog blagoslovi.

Zvonko Presečan

Bruno Petrušić lic. theol.

 

 

PODIJELI