Mirna savjest

106

“U ime obitelji” i mirna savjest

35c

Bliže se parlamentarni izbori i dolazi do sve većeg preispitivanja prosječnog čovjeka, pa tako i vjernika, za koga glasati. Naravno da po tim pitanjima savjest predstavlja normu djelovanja i u tom smislu nije pošteno nikoga obezvrjeđivati ni na koji način, samo zato što se njegov izbor i njegova razmišljanja razlikuju od mojih. Ako nekome nešto govori njegova savjest, dakako da je treba slušati i po njoj postupiti, no to nipošto ne znači da može i smije zanemariti nužnost preispitivanja i istinitog osluškivanja te iste savjesti. Drugim riječima, bez dostatne analize i uz ostajanje na površinskoj razini, a iz razloga jer mu se nije dalo podnijeti određeni intelektualni napor, čovjek itekako može biti moralno odgovoran za loše poteze, unatoč činjenici što osobno drži kako zapravo samo sluša glas savjesti.

U ovom promišljanju neću se puno osvrtati na one vjernike (pri tome imam pred očima posebno katolike) koji svoj glas – uvjeravajući se da rade po svojoj savjesti – planiraju na predstojećim parlamentarnim izborima dati SDP-u i njegovim koalicijskim partnerima, jer je tu evidentno riječ o iskrivljenoj savjesti i takvi, bili toga svjesni ili ne, itekako imaju moralnu odgovornost. Ne može se, naime, dati glas onima koji otvoreno propagiraju ubojstvo nerođene djece, koji se otvoreno i na razne načine bore protiv braka i obitelji i provode dženderističku ideologiju, koji otvoreno žele zabraniti vjeronauk i crkveno djelovanje kao u doba najtvrđeg komunizma, koji nerazumno ugrožavaju sigurnost države, koji doslovno gaze sve i jednu od Deset Božjih zapovijedi, lažući, kradući i uništavajući sve redom što ima predznak katolički i hrvatski, i istovremeno tvrditi da si vjernik i da radiš po savjesti. Dati glas takvima znači samo podupirati zločine koje čini aktualna vlast, odnosno izravno se suprotstavljati vlastitoj vjeri i evanđeoskim načelima.

Većini vjernika to ni nije problem, jer unatoč velikoj medijskoj blokadi jasno uviđaju ateističku, nemoralnu i protucrkvenu pozadinu SDP-a, HNS-a, ORAH-a, IDS-a, laburista, HSU-a, A-HSS-a, PGS-a, reformista, Živog zida i sličnih stranaka i ni ne pomišljaju takvima dati glas. Nažalost, zasigurno će biti veliki broj onih koji će podržati te stranke, ali među tima se mogu naći tek vjernici na papiru, stvarni ne. Biti vjernik i podržavati gaženje evanđeoskih vrijednosti ne može ići zajedno, a ako to netko ne uviđa, onda je njegova odgovornost još veća.

No, što je s onima koji svoje dvojbe usmjeravaju na domoljubnu koaliciju i druge tzv. konzervativne stranke? Trebaju li i smiju li poduprijeti HDZ i njegove koalicijske partnere samo iz razloga jer zaključuju kako je tek ta koalicija svojom snagom u stanju zbaciti lijevo-liberalni blok, iako ih tek djelomično podupiru i imaju ozbiljne sumnje po pitanju podudarnosti vlastitih vrijednosti i onih koje mogu očekivati da će doista biti promicane ako ta domoljubna koalicija preuzme kormilo naše političke scene? Načelo manjeg zla, posebno u okolnostima kada se čini da nitko drugi ne može barem usporiti devastiranje hrvatskoga društva, doista se čini razumno i opravdano, a još se čini opravdanijim ako se ima u vidu bojazan da se rasipanjem glasova na stranke čiji su programi potpuno ili gotovo potpuno prihvatljivi može dovesti do situacije da aktualna vlast ponovno osvoji politički tron i nastavi potpunu devastaciju nacionalnog i vjerničkog identiteta. Ne pomaže tu puno ni činjenica da takvih birača ima u velikom broju i kada bi svatko od njih zaokružio doista po savjesti, stranke koje oni stvarno podupiru, a ne biraju između dva zla, imale bi i velike šanse.

Postavlja se uz to i pitanje kako gledati na pojedine stranke koje ostavljaju dojam kako pripadaju tzv. konzervativnom bloku, ali zapravo po svojim djelima, kako bi to naš narod rekao, nit’ smrde nit’ miriše, poput HDSSB-a, a sve više se takvim pokazuje i MOST, bez obzira je li za to odgovoran sam Božo Petrov ili su krive zakulisne igre u kojima se on nije najbolje snašao? Kako gledati i na Ružu Tomašić i njezinu stranku, kad daje izjavu, bez obzira što je riječ o nedovoljno spretnom izražavanju, da bi pod određenim okolnostima čak koalirala s SDP-om, kada je takva koalicija najvećem broju njezinih birača  – bez obzira na okolnosti – nezamisliva i doslovno jednaka veleizdaji?

Drugim riječima, vrlo je malo onih stranaka i onih osoba koje nisu kompromitirane, a pogotovo onih koji bi uz to i imali barem neke šanse ostvariti solidan rezultat na izborima, odnosno vrlo je malo onih za koje bi se doista po savjesti moglo glasati.

No, jesu li to dovoljni razlozi da se osoba odluči glasati mimo ili čak protiv savjesti? Čini s dvostrukim učinkom i svojevrsni odabir manjeg zla itekako je u određenim okolnostima primjenjiv i u skladu s moralnim naukom Crkve, ali ne bih rekla da je to slučaj u nadolazećim izborima.

Obrazlažem pri tome osobno stajalište koje proizlazi iz vlastite savjesti i s obzirom na tu činjenicu svakako očekujem poštovanje prema onome što ću iznijeti, bez obzira slagao se netko s time ili ne. Svatko je, naime, kako sam već rekla, pozvan slijediti svoju savjest, ali također i detaljno analizirati i pomno osluškivati glas te savjesti.

Tako meni u ovom trenutku vlastita savjest govori da između svih ponuđenih političkih opcija prolaznost imaju samo Milan Kujundžić, Mate Knezović, možda Ruža Tomašić, i svakako Željka Markić, odnosno stranka U ime obitelji. Nitko drugi ne zastupa ili ne zastupa u dovoljnoj mjeri vrijednosti koje su meni važne i koje su usklađene s mojom savješću. No, moram priznati da me kod prvih troje u solidnoj mjeri smeta i gotovo odbija određena borbenost, svojevrsna skučenost koju ne mogu jasno definirati, kao i pretjerano isticanje vlastitoga “ja” kao lidera.

Drugim riječima, na kraju krajeva ostaje samo U ime obitelji, a postavlja se pitanje ima li smisla glasati za takvu jednu stranku, jer se u ovom trenutku ne može ni nazrijeti kakvi bi im mogli biti rezultati, odnosno mogli bi biti od poražavajućih do fantastičnih. S obzirom da jesu i da će za vrijeme cijele kampanje biti maksimalno medijski, posebno radio-televizijski blokirani, ali s druge strane i s obzirom da sve veći broj portala koji nisu kontrolirani od strane SDP-ovskog bloka javno hvali vrijednosti U ime obitelji i sve više ih ističe kao stvarnu treću opciju, njihov uspjeh ili neuspjeh ostaje još neizvjesniji. No, njihov uspjeh ili neuspjeh može vrlo lako postati uspjeh ili neuspjeh cijele Hrvatske, pa u tom smislu stvar nije nimalo jednostavna.

Bez obzira na složenost pitanja, držim u ovom trenutku da je odgovor vrlo jednostavan i glasi: Da, svakako treba glasati za U ime obitelji! Čak i imajući u vidu da je UIO tek zapravo u transformaciji iz građanske udruge u političku stranku, i ta se transformacija mora brzo dovršiti, što sa sobom donosi priličnu opasnost od infiltracije uljeza kojima tu nipošto nije mjesto i koji stranci mogu u budućnosti itekako naštetiti. Isto tako, podrazumijeva to da UIO ne može u ovom trenutku imati dorađen i precizan program, a bilo bi dobro da ga već ima.

Bez obzira na to, ne dvojim da glas treba ići U ime obitelji, ponajprije iz razloga što čvrsto vjerujem kako takva stranka ima snage svakog eventualnog uljeza bez imalo razmišljanja izbaciti i raskrinkati, a isto tako, iako vjerojatno nema potpuno razrađen program, ima vrlo mudro, vrlo precizno i vrlo transparentno postavljene kriterije i ciljeve i od njih nipošto ne odstupa.

Takva jasna načela u koja do ovoga trenutka, od početka djelovanje UIO-a kao građanske udruge, a pogotovo s obzirom na samu Željku Markić koja je medijski doslovno zbog njih bila razapinjana, nisam imala baš nikakvog razloga posumnjati, ulijevaju više nego dostatno povjerenje i to je razlog zašto ne dvojim.

Na kraju želim istaknuti još jednu činjenicu, a to je da bi za svojevrsnu pobjedu bilo sasvim dovoljno da UIO osvoji tek jedan mandat, jer bi prisutnost jedne Željke Markić u Hrvatskom saboru kvalitativno značila puno više nego možda i dvije trećine zastupnika nazovikonzervativne opcije, koji su, izuzev nekoliko iznimaka, doslovno presjedili četiri godine i dozvolili cvjetanje zla aktualne vlasti. Uz kvalitetu npr. jedne Marijane Petir, jednog Gorana Marića, ili Tončija Tadića, kao i uz neke druge itekako vrijedne političare i(li) respektabilne promotore boljeg društva, Željka Markić bi doslovno vrijedila zlata, jer bi to značilo da – bez obzira na političku prevagu – imamo one koji ne gledaju samo svoj interes, nego svoju ulogu u društvu shvaćaju upravo onako za što su i izabrani – da služe svom narodu i upozoravaju na svaki oblik zastranjenja. UIO bi tako, bez obzira na broj mogućih zastupnika u Hrvatskome saboru, bila, vjerujem, ne samo jasan i beskompromisan borac protiv devijacija lijevo-liberalnog bloka, nego i odlučan korektiv domoljubnoj koaliciji, kojoj nipošto ne bi dozvolila olako prelaženje preko nekih važnih pitanja, na što je, kako smo to vidjeli u proteklim desetljećima, HDZ itekako (bio) spreman.

No, čak i da UIO poluči vrlo loše rezultate i nigdje se ne uspije politički afirmirati, nimalo ne sumnjam da će htjeti i znati i nadalje jednako kvalitetno djelovati kao građanska udruga, a koja je već samim svojim postojanjem učinila jako puno – razotkrila najveću rak-ranu hrvatskoga društva: lijevo-liberalne udruge. Politička bi pak izravna afirmacija UIO-a značila početak brzog i djelotvornog otklanjanja tog tumora, a time i cjelokupnog oporavka društva, i zato je ona iznimno važna, no ostaje vidjeti hoće li to i drugi znati i htjeti prepoznati. Posebno se to odnosi na sve one koji smatraju kako nemaju za koga glasati i tako hladno – “po savjesti” – dopuštaju zlu cvjetati.

Ono što je najvažnije, kako god prošli na izborima, bit će dobro, iako će putovi djelovanja biti različiti, jer je UIO započela jedan novi do sada u Hrvatskoj nepoznati oblik političke mudrosti koji je pokrenuo mnoge, a na nama je – ako nam to govori savjest – da ju u svemu dobrom podupremo, pa tako i na izborima, ali isto tako da, ako poluči solidan rezultat, budno pazimo na eventualne njezine uljeze i udbaške smutljivce, te budemo javni i odlučni korektiv bilo kojeg mogućeg oblika odstupanja od sada vrlo jasnih ciljeva.

Najvažnije je, dakle, slušati svoju savjest… Ali i pomno osluškivati…
mr. Snježana Majdandžić-Gladić, vjeroučiteljica u Osijeku i urednica stranice zlatnadjeca.com.

PODIJELI