Milosrđe je drugo ime za ljubav
Uzeo sam dva teksta, jedan koji je izrekao dobri papa Franjo, drugi napisao moj prijatelj, učitelj i uzor – franjevac dr. Celestin Tomić – rabi, dovoljna da objasne svu dramatičnost i ljepotu Božjeg milosrđa. Pjesmom iz neobjavljene zbirke završavam tekst.
Poruke i poslanice 15. ožujka 2015. Papin nagovor.
Isusove riječi upućene Nikodemu: “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca…” (Iv 3, 16). Slušajući te riječi, upravljamo pogled našeg srca na Isusa raspetog i osjećamo u sebi da nas Bog ljubi, da nas uistinu ljubi, i to silnom ljubavlju! To je vrlo jednostavan izraz u kojem je sažeto cijelo evanđelje, čitava vjera, čitava teologija: Bog nas ljubi slobodnom i bezgraničnom ljubavlju.
Upravo tako, takva je Božja ljubav.
Sveti Pavao nas podsjeća: Bog, bogat milosrđem… – nikada ne smijemo zaboraviti da je bogat milosrđem – zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom…
Kristov križ je najviši dokaz Božje ljubavi prema nama: Isus nas je ljubio “do kraja” (Iv 13, 1), to jest, ne samo do posljednjeg trenutka svoga zemaljskog života, već do krajnjih granica ljubavi. Ako nam je u stvaranju Otac dao dokaz svoje bezgranične ljubavi darovavši nam život, u muci i smrti Sina dao nam je potvrdu nad potvrdama: došao je trpjeti i umrijeti za nas. Tako je veliko Božje milosrđe: on nas ljubi, oprašta nam; Bog oprašta sve i Bog oprašta uvijek.
Marija, koja je Majka milosrđa, stavlja nam u srce sigurnost da nas Bog ljubi.
Ljudi su na različite načine pokušali zamisliti Boga. Jedni mu pridaju neizmjerne savršenosti: svemogućnost, sveznanje, neizmjernost… I Bog se ukazuje kao Biće savršeno, nedostupno, nedostiživo u svojoj savršenosti. Pred njim čovjek može imati samo strah i poštovanje. U religijama takvo božanstvo postaje monstruozno, zlokobno, neshvatljivo. U grčkoj mitologiji ljudi su više dostojanstveni od bogova. Trpe i ne znaju zašto, dok se bogovi Olimpa zabavljaju i ne misle na ljudsku bijedu.
Objava nam otkriva istinsko Božje lice. U Starom zavjetu Bog se preko proroka otkriva kao brižljivi Otac, nježan kao Majka, pun ljubavi kao Zaručnik. Mojsije moli Jahvu da mu objavi svoje lice. Bog mu se objavljuje: “Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću” (Izl 34, 6). Drugo ime za Boga jest: ljubav i milosrđe. Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan, piše Luka.
U Novom zavjetu Isus nam objavljuje Božju ljubav i milosrđe. Uzeo je našu krhku i patničku ljudsku narav, osjetio ljudsko siromaštvo i bijedu, patnje i slabosti, sve osim grijeha (Heb 4, 15). Nije prošao pokraj ljudske patnje kao Učitelj neosjetljiv za ljudsku muku, nego kao milosrdan i milostiv Liječnik. Svakoj se patnji približio, spustio se do bolesnika na tijelu i na duši i donio mu ozdravljenje, snagu, radost, život. Očitovao nam je “Boga, bogata milosrđem” (Ef 2, 4). Otkrio nam da Bog nije samo “otac” u prenesenom smislu, na simbolički način, nego da je doista Otac, sama ljubav i milosrđe. Zato Isus i veli: “Budite milosrdni, kao što je Otac vaš milosrdan.”
Moj učitelj i prijatelj dr. Celestin Tomić – rabi
U svakome je od nas prisutan Zakej. Htjeli bismo, gotovo jednako služiti Bogu i bogatstvu. Borimo se za nebo jednako, ako ne žešće, kao i za zemaljsko. Računati na kartu Božjeg milosrđa, sami ne biti milosrdni je promašaj.
Daj nam Bože Zakejevu radoznalost i spremnost na susret, opraštanje i kajanje.
Isus i Zakej
Tvoje su oči jezera
u kojima se utopila prošlost,
moj grijeh
i tuga.
Skrio sam se uz put
kojim si prolazio
od njihova pogleda,
da me ne prokažu obilježena
izdajom.
Lišće smokvino dušu mi skrilo,
ogoljelu pustinju vjetra.
Tvom pogledu nisam umakao.
“Zakeju siđi!”
Od glasa Tvoga zadrhti nebo
i srce u meni.
Dok sam koračao u Tvojoj sjeni
postadoh žedan vode s tvoga izvora.
Ni primijetili nisu da se moja noć
zabijelila svitanjem.
“Čovjeku se grešniku svratio”,
povikaše.
Zaboravili su da “zdravi ne trebaju liječnika,
nego bolesni”.
Hod me vrati u djetinjstvo
s majkom na putu do hrama,
a sad Hram Božji
kraj mene hoda.
Kad kruh zamirisa u rukama Tvojim,
“vraćam oteto, a polovicu imanja dajem sirotinji”,
rekoh.
On me pogleda kao što me nikad nitko
pogledao nije pa se zora prije sunca
primakla svitanju.
Izvor: Vjera i djela – portal katoličkih teologa; autor: vlč. Slavko Vranjković
